Licemjerni moralisti s dvostrukim kriterijima

Svaki dobronamjeran i istinoljubiv čovjek reći će jedno – u Hrvatskoj postoji mnogo problema, ali pozdrav ZDS nije jedan od njih. Ili, ako je, nije ni približno toliko velik da bi izazivao pažnju i dizao prašinu kao što to čini. Nikad nije bio, a pogotovo to nije u 2024. godini. E, sad, zbog čega onda sve ovo? Zato što oni koji se, kao, groze tog pozdrava i u njemu vide mržnju, netrpeljivost i poziv na nasilje, po starom lošem običaju i već toliko puta viđenom scenariju guraju temu na kojoj mogu parazitirati. Ako mene pitate, ti samoprozvani ‘antifašisti’ puno su veći problem današnje Hrvatske od samog pozdrava.
Da smo normalna, suverena država kojoj su njezini građani i njihovi interesi na prvom mjestu, tko bi danas uopće pričao o tome pozdravu? To bi, riječima briselskog povjerenika za Hrvatsku, bila ‘netema’. No, kako je kod nas puno toga apsurdnog, tako je i ZDS postao ‘tema svih tema’. Kad imaš pojedince i udruge koji konstantno pale vatru, kad imaš poluge vlasti koje svojim (ne)djelovanjem tu vatru održavaju na životu, dobije se ovo. Požar koji se nikad ne gasi. Nekad jači, nekad slabiji, ali uvijek tinja.
Niti se taj pozdrav koristi toliko koliko ‘antifašisti’ sugeriraju, no ga oni koji ga koriste čine to zato što mrze, ne podnose i pozivaju na nasilje. Dozvoljavam da ima i takvih, no oni su u debeloj, debeloj manjini. Da je zaista tako, da je pozdrav ZDS toliko raširen, i da su oni koji ga koriste zaista takvi kakvima ih ‘antifašisti’ prikazuju, u Hrvatskoj bi vladao krši i lom. Zamislite samo, uz ovoliko ‘antifašista’, na što bi to ličilo da se još pojave i fašisti. Družim se s ljudima različitih svjetonazora i pogleda na život. Oni koje bi ‘antifašisti’ okarakterizirali kao radikalne ‘desničare’, a ja kao normalne ljude s usađenim domoljubljem i tradicionalnim vrijednostima, gotovo nikad ne pozdravljaju tim pozdravom, dok oni koji više naginju u ‘lijevo’ i kojima taj pozdrav nije previše drag, ne vide u njemu nikakvu opasnost. I ne osjećaju se zbog njega u današnjoj Hrvatskoj ugroženima.
Ako netko ima sto varijacija svakodnevnih pozdrava, imamo ih mi Hrvati, i svi oni nalaze se na toj listi ispred ZDS. ‘Dobar dan’, ‘Bog’, ‘Pozdrav’, ‘Zdravo’, ‘Hvaljen Isus’ i da ne nabrajam sad dalje, svi oni koriste se puno češće od spornog pozdrava, a ne moram ni spominjati koliko ZDS ima šanse ispred starih i tradicionalnih ‘Inače?’ i ‘Šta ima?’ Ja se zaista ne sjećam kad sam ga zadnji put čuo u svakodnevnoj komunikaciji, a kad bi se i dogodilo, shvatio bih to kao zafrkanciju, način iskazivanja privrženosti domovini, izraz bunta, pa pomalo i očaja zbog cijele ove shizofrenije. U krajnjem slučaju, shvatio bih ga upravo onako kao što i sam pozdrav sugerira. Na spremnost da se, ako to zatreba, brani domovina. Nekakva mržnja i nasilje bili bi mi zadnji na pameti.
‘Antifašisti’ će reći kako su njihove namjere plemenite i iskrene, kako njihova zabrinutost dolazi iz srca, no ja im ne vjerujem. Znate zašto? Zato što oni uopće ne žele da se ovaj ‘problem’ riješi; dapače, njima je u interesu da se ovo neprestano razvlači, jer oni od toga žive. Oni su ‘profesionalci’ kojima su ovakve teme kruh.
Da nije tako, vrlo lako bi se sve riješilo. Kako? Evo jednostavnog recepta. Treba dozvoliti sve pozdrave, sva obilježja, sve majice, sve zastave, osim onih koji baš eksplicitno pozivaju na mržnju. A ja takve danas u Hrvatskoj ne vidim. Ni kod ‘radikalnih desničara’, ni kod ‘antifašista’. Zanimljivo je to, ‘antifašisti’ toliku buku dižu zbog tri benigne riječi, a jedan jedini pozdrav u Hrvatskoj, barem koliko ja znam, koji u sebi sadrži riječ ‘smrt/ubiti’, je upravo njihov. No, da ne bih i ja sad bio patetičan i izražavao nekakvu zabrinutost zbog ‘ubijanja fašizma radi slobode naroda’, ni u njemu nema nikakve opasnosti, niti se ja zbog njega osjećam ugroženim. Što se mene tiče, a vjerujem da tako misli i većina Hrvata, neka svatko viče što hoće, neka se oblači kako hoće i neka maše čim hoće. Znamo kako to ide kad se dozvoli nešto što je dotad bilo zabranjeno. Ispočetka bi bilo zanimljivo, ljudi bi si dali oduška, ali s vremenom bi se sve ispuhalo i dosadilo. I vrlo brzo bi ‘problem’ bio riješen.
Ako se ‘antifašistima’ ovakvo rješenje ne sviđa, postoji i drugo. Neka ostane apsolutna zabrana, ali onda imajmo isti kriterij za sve. Za sve režime, za sve pozdrave, za sve zastave i simbole. Ako je problem koncert u Imotskom, neka onda problem bude i ‘dernek’ u Srbu. Ako su problem ustaški zločini, neka problem budu i ‘antifašistički’ zločini. Ako se neki datumi ne smiju ni spomenuti, kamoli obilježavati, maknimo onda ovo ruglo od državnog praznika koje se naziva ‘Danom antifašističke borbe’.
Osobno preferiram prvo rješenje, jer generalno sam protiv zabrana i smatram kako bi nas one vratila u neka davna loša vremena, ali u ovakvoj situaciji prihvatio bih i to. Samo da to više maknemo s ‘tapete’. Ako bi se ‘antifašisti’ založili za jedno od ova dva rješenja, tada bi ih možda smatrao ozbiljnim, a njihovu borbu i aktivizam iskrenima. Dok se to ne dogodi, za mene će biti što su i oduvijek bili, licemjerni moralisti s dvostrukim kriterijima. Samoprozvani humanisti koji se ne vode činjenicama, nego ideologijom.