Ulazak Hrvatske vojske u Voćin značio je za osloboditelje susret sa slikom koju neće nikada zaboraviti: u zapaljenom i srušenom gradiću, uz porušeno najveće marijanskog svetište katolika zapadne Slavonije, na ulicama mjesta ležali su razbacani masakrirani leševi žene, djeca i staraca.
Stravičan prizor otišao je i u svijest kao svjedočanstvo nemilosrdne i neljudske slike srpske vojske.
U tom nadaleko poznatom masakru i kulturocidu srpske su snage ubile između najmanje 60 hrvatskih civila u Voćinu, a povijesno zdanje crkve koji je bila spomenik kulturne baštine I reda razorili do temelja.
Prema izvješću Amnesty Internationala, srbijanske paravojne postrojbe, među njima “Beli orlovi” i “četnici”, su prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u mjestima Voćin i Hum. Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. uništili su hrvatske kuće i ekplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su bogohulno, poput njihovih djedova 1945., skladištili oružje. Prema izvještajima, još 20-ak Hrvata u susjednim selima (Bokanama,Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je ubijeno bez milosti.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Vojislava Šešelja između ostalog i za progone, pljačkanje, razaranje kuća i ubojstva u Voćinu, Slobodan Milošević je također bio optužen za zločine u Voćinu 1991.
Sve to je bila jasna potvrda umiješanosti i agresije Srbije na Hrvatsku, što je posebno važno zbog fašističkih ideja koje su dolazile iz Srbije i dijela hrvatskih izdajničkih političara o građanskom ratu u Hrvatskoj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
