Na današnji dan ,16. listopada 1895., u Zagrebu došlo je do spaljivanja mađarske zastave na glavnom gradskom trgu, Jelačić placu. Bio je to bunt hrvatskog naroda, prvenstveno studenata, protiv mađarizacije Hrvatske. U tome buntu skinuta je i srbijanska zastava na Cvjetnom Trgu ispred pravoslavne crkve Svetog Preobraženja uz povike „mađarskoj zastavi je mjesto u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji“. Bio je to odgovor na otvorene velikosrpske prijetnje iz Srbije, te glasila Srba u Hrvatskoj „Srbobran“.
Zagrebački sveučilištarci, prilično revoltirani diktatorskom politikom hrvatskog bana Khuena Héderváryja, htjeli su skrenuti pozornost kralju Franji Josipu I. na Khuenovu samovolju i nasilje u Hrvatskoj povodom njegovog posjeta i otvaranja nove zgrade HNK.
16. listopada bio je zadnji dan kraljeve posjete, pa je svečana studentska četa krenula od gradske vijećnice prema Jelačić placu naoružani paradnim sabljama. Kad su došli pod banov spomenik, jedan student je izvadio pripremljenu mađarsku zastavu, a četiri studenta podigli su je sabljama uvis. Jedan student polio je zastavu alkoholom, a zatim je zapalio. Nato su svi prisutni studenti počeli izvikivati povike: “Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.!”, “Slava Jelačiću!” i “Abzug Mađari!” Kada je zastava izgorjela, studenti su se uredno u povorci povukli prema zgradi Sveučilišta.
Josip Horvat u svojoj knjizi Politička povijest Hrvatske piše da je mađarsku trobojnicu potpalio Gospićanin Josip Heneberg. Međutim, režimske Narodne novine od 13. studenoga 1895. tijekom procesa optuženim studentima, pišu kako je zastavu zapalio Žiga (Žigmund) Hacker, student prava i zagrebački Židov, koji se “ponosi time, da je spalio mađarsku zastavu kao simbol velike Mađarske.”
Bana Héderváryja policija je odmah obavijestila o događaju, a on je zapovjedio hitno uhićenje svih sudionika demonstracija. Franjo Josip I. bio je iznenađen i poprilično uznemiren ovim događajem. Tog i idućeg dana uhićena su 24 studenta, među kojima i Stjepan Radić i Vladimir Vidrić.
Sudac Rakodzcay ih je u nekorektnom postupku proglasio krivima, iako iz njegove presude nije bilo vidljivo što je tko od okrivljenika uradio. Stjepan Radić je osuđen najviše – na šest mjeseci strogog zatvora, Gjuro Balaško na pet mjeseci strogog zatvora, Milan Dorwald, Osman Hadžić, Vladimir Vidrić, Josip Šikutrić, Vladimir Frank i Ivan Frank na četiri mjeseca zatvora, a većina ostalih na dva mjeseca zatvora. Četvorica su oslobođena optužbe.
U kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda ovaj narodni bunt ostao je do današnjih dana simbol bunta Hrvata protiv pokušaja asimilacije ili zatiranja hrvatske nacionalne svijesti.
