30. godina od najveće razmjene u Domovinskom ratu: Pogledajte kako je to izgledalo 14. kolovoza 1992.

14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu se dogodila je najveća razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora u Domovinskom ratu.

Prema službenim podacima, 7807 hrvatskih državljana, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske. Prema podacima koje koriste udruge taj je broj bio znatno veći, piše u tekstu Lade Puljizević objavljenom na portalu Hrvatski Vojnik 2020. godine. Tekst djelomično prenosimo i donosimo vam snimke najveće razmjene one u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine.

Razmjena na ničijoj zemlji

Razmjena ratnih zarobljenika održana 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša bila je najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora, uglavnom vukovarskih branitelja, koja je tijekom Domovinskog rata provedena.

Kasnije, mnogi će od njih, a stiglo ih je tad 662, ponavljati kako je 14. kolovoza 1992. dan njihova ponovnog rođenja, piše Hrvatski vojnik u reportaži o ovoj razmjeni.

Oslobađanje hrvatskih branitelja i civila iz neprijateljskih logora vrlo brzo se, samim početkom oružanih sukoba i agresije na Republiku Hrvatsku nametnulo kao važan problem i prioritetni cilj Vlade Republike Hrvatske. Njezinom je Uredbom 27. rujna 1991. osnovana Komisija za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, a zadaća Komisije bila je da primjenom odredaba Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima provodi repatrijaciju i razmjenu ratnih zarobljenika.

Pregovori

Uloga članova Komisije bila je pregovaračka i upravo oni bili su predstavnici Republike Hrvatske na pregovorima sa suprotnom stranom. Između predstavnika hrvatske Vlade i Oružanih snaga SFRJ, a u prisutnosti predstavnika Promatračke misije Europske zajednice, 6. studenog 1991. zaključen je Sporazum o razmjeni zarobljenika. Bio je to temelj na kojem su ostvarivane sve buduće razmjene, pregovori i dogovori.

Strane su se Sporazumom usuglasile oko toga da će se razmjene provoditi prema načelu ”svi za sve”, prihvaćena je posrednička uloga Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK), te njegove aktivnosti posjeta i registracije ratnih zarobljenika u logorima. Sporazumom je također usuglašeno kako se pojmom ”zarobljenik” obuhvaćaju sve osobe zarobljene i lišene slobode u vezi s oružanim sukobom u Republici Hrvatskoj, bez obzira na to je li protiv njih pokrenut sudski postupak te bez obzira na mjesto zarobljavanja i teritorij gdje se nalaze.

Sklopljeni Sporazum bio je koristan i potreban, no svaka razmjena koja je uslijedila nakon njega bila je po jedna teška i do samog kraja neizvjesna bitka. Nije se moglo znati hoće li se, u kojem trenutku i na koji način dogovoreno izokrenuti.

Sabotirane razmjene

Srpska strana puno je puta već dogovorene razmjene u zadnji trenutak, uz objašnjenje ili bez njega, odgađala ili blokirala. Zarobljenici koji su bili na popisima često ne bi bili dovedeni na razmjenu, a bilo je situacija – kao u Karlovcu 12. prosinca 1991. – kad je suprotna strana dogovorenu razmjenu ratnih zarobljenika iskoristila kao priliku za početak iznenadnog napada na hrvatske položaje u Turnju.

No, razmjene su se ipak održavale, a sve veći broj tako oslobođenih branitelja i civila svojim je izgledom, još svježim ranama i svjedočanstvima preživljenih užasa, patnji, sakaćenja i zlostavljanja otkrivao stvarnost srbijanskih logora. I dok se svjetska, a pogotovo europska politička elita na svojim diplomatskim čajankama složno gnušala nad samom idejom postojanja logora na europskom kontinentu krajem XX. stoljeća, za Stajićevo ili Sremsku Mitrovicu do danas nitko nije odgovoran.

Razmjena u Nemetinu

Tijekom prve polovine 1992. pregovarački i diplomatski napori rezultiraju daljnjim sporazumima pa tako, uz snažne pritiske majki okupljenih u Bedemu ljubavi i u nazočnosti predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa u Pečuhu 6. svibnja 1992. dolazi do sporazuma s Jugoslavenskom armijom o otpuštanju hrvatskih vojnika iz JA.

Krajem srpnja te godine Mate Granić s tadašnjim premijerom Savezne Republike Jugoslavije Milanom Panićem te predstavnikom Međunarodnog odbora Crvenog križa Corneliom Sommarugom u Ženevi potpisuje Sporazum o repatrijaciji i razmjeni svih zarobljenika. Posebno važan dio Sporazuma, koji je 7. kolovoza bio potvrđen i u Budimpešti te ovjeren potpisom tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske Franje Gregurića, bilo je održavanje razmjene u Nemetinu.

U skladu s njim, razmjena u Nemetinu 14. kolovoza 1992. trebala je biti provedena na temelju popisa zarobljenika koje je Međunarodni odbor Crvenog križa registrirao kod obiju strana do mjeseca srpnja 1992. prema načelu ‘svi za sve’.(…)

Razmjenom u Nemetinu oslobođeni su zatočenici iz Sremske Mitrovice, među kojima su vukovarski branitelji s Mitnice te ranjenici iz vukovarske bolnice, Morinja, Vojno-istražnog zatvora u Beogradu, Vojnog zatvora u Nišu, Valjeva. Dio tad oslobođenih hrvatskih branitelja bio je osuđen na dugogodišnje kazne zatvora ili su nad njima vođeni paralegalni sudski postupci kojima su tri osuđena na smrtnu kaznu.

Par sati kasnije, nakon što je razmjena na ničijoj zemlji završena, autobusi s donedavnim zarobljenicima kreću za Osijek. Tamo ih čekaju cijeli dan. Na osječkom Trgu Ante Starčevića more je ljudi, autobusi se jedva provlače kroz masu, Vojna policija na sigurno odmiče matere s uplakanom djecom na rukama, sijede starce, a oni trče uz autobus, za autobusom i zbijaju se, natiskuju i guraju kao da bi čitav taj autobus odjednom zagrliti htjeli.(…)

Statistika

Na razmjenu u Nemetinu 14. kolovoza 1992. iz neprijateljskog su zatočeništva u Hrvatsku stigle ukupno 662 osobe. Od ukupnog su broja 573 bili hrvatski branitelji, a civila je bilo 89. Muškaraca je bilo 657, razmijenjenih žena pet. Najstariji tad razmijenjeni zatočenik srbijanskih logora imao je 67 godina, a najmlađi 16. Osam je osoba bilo u rasponu od 16 do 18 godina, a dvije su bile starije od 65 godina.

Najviše razmijenjenih, njih 566, zatočeno je između 18. i 20. studenog 1991. na području Vukovara, a prosječno su u zatočeništvu proveli 250 dana. Na razmjenu u Nemetin 484 osobe dovedene su iz Sremske Mitrovice, 15 iz Niša, 68 iz Morinja, dvije iz Valjeva, jedna iz Padinske Skele, a čak 92 iz Vojno-istražnog zatvora u Beogradu.

Prva veća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu provedena je 9. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu. Tad su razmijenjena 353 ratna zarobljenika i to uglavnom iz logora Manjača, koji su u najvećem broju zatočeni 12. rujna 1991. nakon okupacije Hrvatske Kostajnice. Već tijekom 1991. razmijenjeno je i oslobođeno više od 2000 zarobljenika, a do završetka Domovinskog rata, do 1996. godine kad je provedena zadnja razmjena ratnih zarobljenika, razmijenjeno je odnosno oslobođeno 7807 osoba.

Prema državi zatočeništva 3543 oslobođene osobe bile su zatočene na području Republike Srbije, a 354 u Crnoj Gori. Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske bilo je zatočeno 2517 osoba, dok je 610 bilo zatočeno na području Bosne i Hercegovine. Za 783 nisu poznati podaci o mjestu zatočenja.