U noći sa 6. na 7. rujna 1932. oružana grupa hrvatskih nacionalista napala je žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića, što je poznatije pod imenom Velebitski ustanak.
Organizatori akcije bili su pripadnici nacionalističke revolucionarne organizacije UHRO. Ustanak je ugušen, ali je imao svoj odjek među Hrvatima, pa i u inozemstvu. Zanimljivo je da su ustanak podržali i hrvatski komunisti.
U noći sa 6. na 7. rujna u Lici je došlo do oružanog ustanka i napada na žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića. Povod tome je bilo veoma teška situacija u kojoj se našao hrvatski narod nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Beogradu i uvođenja tzv. „šestojanuarske dikatature“ posljedica čega je bio sustavni teror i obespravljenost Hrvata u Jugoslaviji.
Oružanu akciju su pokrenuli pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) na čijem je čelu bio Ante Pavelić koji je 1941. postao čelni čovjek Nezavisne Države Hrvatske. Ustanak je poznatiji pod imenom Velebitski ili Lički ustanak.
Tijek akcije
Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću na čelu sa Andrijom Artukovićem, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina, bivši austrougarski časnik, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.
U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra (tada područje Italije), u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića.
Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u Hrvatskoj su se vratili svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije kao J. Tomljenović i N. Orešković.
U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.
Značaj i rezultati akcije
Razmjere i trajanje akcija nisu bile takve da bi se moglo govoriti o pravom ustanku; iz vojne perspektive akcija je bila simbolična. Vlasti Kraljevine Jugoslavije, u kojoj tada vlada „šestojanuarska diktatura“, reagirale su uobičajeno: masovnim uhićenjima i premlaćivanjima.
Žandari su vršili temeljito “pročešljavanje” područja Like i Podvelebitskog Primorja, oduzimali oružje i uhićivali ljude koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i od žandarmerije zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena načinjene su i velike materijalne štete.
Kada se Ante Pavelić stariji (nije u nikakvom rodu i vezi sa vođom ustaša), koji je tada bio predsjednik Skupštine u Beogradu, potužio kralju Aleksandru da je žandarmerija mučeći doživotno osakatila više od 250 nevinih ljudi u Lici, kralj ga je s čuđenjem zapitao: „da li je moguće da žandarmerija bije“, te ga uputio Žiki Laziću, tadašnjem ministru unutarnjih poslova, na što je Pavelić otišao od kralja nakon čega nije ponovno bio izabran za predsjednika Skupštine.
Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju. Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.
Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje ustaških terorističkih akcija u Jugoslaviji postala je Podravina. Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije u tom kraju, a mnogo Podravaca je završilo na robiji.
Komunisti podržali ustaše – Kominterna htjela razbiti Jugoslaviju
List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.
Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.
Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.
Komuniste, hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanju monarho-diktatorskog velikosrpskog režima.
To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči „Zajednica političkih osuđenika“ hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
