Kamp u hodu u organizaciji MAGIS-a održao se u Lici od 26.7. do 1.8. Zamišljen je kao hod kroz Liku. Kroz pet dana sudionici su prešli oko 140 kilometara, posjetili Ličke gradova i sela, susreli sa lokalnim stanovništvom i saznali kakav je život u gorskoj Hrvatskoj. Hod je bio kroz prirodu, kroz šumu, preko livada, uz potoke, preko gora do zaravni i ravnica.
“Želja nam je bila susresti Boga u prirodi, što smo kroz cijelo vrijeme trajanja kampa prolazili u duhovnom programu”, poručuju sudionici.
Spavali su u školskim dvoranama i župnim prostorima. Duhovni program vodili su dva Isusovca pater Hrvoje Mravak i pater Tvrtko Barun.
Hodala se ruta:
prvi dan Otočac – Kuterevo – Krasano
drugi dan: Krasno – Donji Kosinj – Gornji Kosinj
treći dan: Gornji Kosinj – jezero Krušćica – Gospić
četvrti dan: Gospić – Podlapača
peti dan: Podlapača – Udbina
Donosimo iskustva dvoje sudionika, prvo iskustvo s nama je podijelila djevojka koja je željela ostati anonimna:
“Krećeš iz grada, okruženja koje čovjek pokušava prilagoditi sebi kontroliranjem svjetla, zraka, temperature, u prostor kojem je On jedini kreator. Pakiraš stvari; vreću za spavanje, bateriju, čašu i s njima nosiš svoje svakodnevne brige i probleme sve dok ne odlete iz tebe među grane visokih borova. U Lici te okružuje nešto novo, beskrajne livade, gorostasna stabla, najmirisnije trave i postaje ti jasno: On je tako velik, a tvoje brige tako male. Osjećaj kada pustiš svoje utege je kao kupanje na Kruščici nakon puno prijeđenih kilometara: zgrčeni se mišići opuštaju, a užareno čelo hladi.
Sada znaš da ga želiš sresti, gdje je?
Možeš Ga prepoznati u srdačnim pozdravima lokalnog stanovništva, toplom obroku koju su ti pripremili, vodiču koji ti krči put kroz šumu i njegovoj ženi koja ti je spremila hladni sok od bazge, slikama koje djed radi unuci dok joj u dalekoj zemlji priča o Hrvatskoj, u radu volontera u Utočištu za medvjede u Kuterevu, letu leptira, u pjesmi i zvuku gitare. Doći će ti sasvim blizu kada se Njegova riječ spusti sa visokog zlatnog oltara na drveni stol u sjeni dva stabla, na bijeli papir koji čvrsto nosiš uz sebe u jutarnjem hodu u šutnji ili kad oživi u razgovoru sa suputnikom.
Poslat će ti i primjer kako se po Njegovoj riječi može živjeti. Oni ti nisu uzor samo dok vode meditaciju ili propovijedaju već i kad s tobom vježbaju, hodaju i dijele objed. Vidjet ćeš da ne moraš biti ozbiljan da bi pokazao da si mudar, niti strog da bi pokazao da si pravedan.
Pokazat će ti da je sve moguće kad Mu se prepustiš… jer hodao si i nakon odmora kod Mosta kad si mislio da ti svaka noga teži tonu i da ju nitko ne može pomaknuti.
Sjetit ćeš se da ti se pokušao približiti i prije, ali nikada nisi tako jasno osjetio kako hoda uz tebe, podiže ti umorne noge i hladi te povjetarcem. Zadrži taj trenutak i ponesi ga nazad u grad. Možda se uplašiš, jer to nije lako.
Ali u Lici si naučio još nešto: nikada ne hodaš sam.”
Drugo iskustvo s nama je podijelio Ivan Roma:
“Sve je započelo nedjeljnim posljepodnevom u Otočcu, u pastoralnom centru župe Presvetog Trojstva. Minutu po minutu nas je sve više pristizalo. Ostavili bi stvari i stajali u dvorištu čineći polukrug. Uslijedilo je spontano upoznavanje, skoro pa se nitko nije poznavao tako da je povremena tišina bila sastavni dio tog upoznavanja, nije to bila neugodna tišina, više simpatična. Na ulazu je stajao i srdačno pozdravljao jedan od duhovnika, sa svakim bi se upoznao: „Pater Hrvoje!“, dajući svima do znanja svoju ulogu, odmah na početku. Istovremeno se sa sudionicima upoznavao i još jedan duhovnik, ali na malo drugačiji način, uz svaki pozdrav patera Hrvoja on se predstavio uz jedan osebujan osmijeh, bio je to još jedan naš duhovnik, pater Tvrtko. Nakon prvih upoznavanja krenuli smo kod jedne drage i srdačne obitelji koja nas je primila pod svoj krov te nam spremila lijepu večeru. Tek smo počeli i već gozba! Večer se nastavila u mirnom i opuštenom tonu; prvo smo se sabrali i slavili sv. misu u župnoj crkvi, a nakon mise sjeli smo svi za veliki stol gdje su nam se prvo predstavili organizatori i rekli što nas očekuje kroz ovaj tjedan. Zatim smo se svi pojedinačno predstavili u par rečenica, nakon čega je za kraj dana uslijedila molitva i meditacija. I tako je sve počelo, bio je to prvi korak na našem putovanju. Uslijedio je san jer su nas ujutro čekali prvi kilometri.
Kilometri su prolazili, a sa njima i dani. Prvi dan smo hodali do Krasnog. Kakav li nas je samo pogled gore dočekao. Prespavali smo i drugi dan se uputili prema Gornjem Kosinju. Kako bismo slavili euharistiju zastali smo na jednom brežuljku ispod krošanja drveća gdje su nam se neočekivano pridružile sestre Službenice Milosrđa koje su svojim dolaskom dodatno uveličale misno slavlje. Treći dan, putem do Gospića, u pauzi za ručak smo se stigli i osvježiti u jezeru Kruščica. Predvečer, nedaleko od Gospića, nas je dočekao povjerenik za mlade gospićko- senjske biskupije, vlč. Josip Šimatović, i pripremio nam lijepu okrijepu. Pozdravio nas je i gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović. Četvrti dan smo stigli u Podlapaču, a pod našim nogama je bilo 40 kilometara hoda tog dana i svi smo se obradovali kada smo ugledali lovački dom u kojem nas je čekala večera i kreveti. Te večeri smo svi bili iscrpljeni, ali unatoč umoru imali smo misno slavlje i mislim da će baš ta euharistija većini ostati u sjećanju. Bilo je tako intimno i lijepo, podsjećalo je na posljednju večeru koju je Isus imao sa učenicima. Peti dan nas je čekao manji napor jer smo hodali samo pola dana. Popodne smo stigli u Udbinu, u crkvu Hrvatskih mučenika. 140 kilometara je bilo iza nas. Dolazak je bio veličanstven! I sva ta veličina se događala u našim srcima, emocije su isplivale na površinu, radost je bila na našim licima. Došli smo do cilja! Dočekao nas je mons. Tomislav Rogić, upravitelj svetišta, koji nas je kasnije i proveo po svetištu objašnjavajući nam detalje i prepričavajući povijest, čime nas je uvelike obogatio. Tog dana smo još uz euharistiju imali i klanjanje presvetom oltarskom sakramentu gdje nam se pridružio i pater Ike sa svojim hodočasnicima Marijanskog zavjeta za domovinu, a navečer nas je mons. Tomislav Rogić počastio gozbom nakon koje je uslijedila pjesma.
Bila je to zadnja naša večer i svi smo se osjećali blagoslovljeno. Nismo mogli vjerovati da smo se nakon one simpatične tišine na početku gdje se skoro nitko nije poznavao uspjeli toliko zbližiti, toliko veseliti i radovati, toliko disati zajedno, nas dvadesetak. Teško je riječima ukratko sažeti sve ljepote tog tjedna; ovo do sada izrečeno su samo stvari koje su se mijenjale, stvari koje su nas pratile kroz hod, okolina koja nas je okruživala. Ona prava ljepota se zapravo odvijala u svima nama. Ono što se nije mijenjalo jest da je svaki dan počeo s Bogom, sa jutarnjom molitvom i nagovorom nakon kojeg je svaki dan uslijedio hod u šutnji, sve do ručka. Provodili smo po tri, četiri sata, svatko za sebe, u tišini, u promišljanju i dijalogu sa Bogom, jedan na jedan. U tim trenucima je hod znao biti dosta težak, ali baš zbog toga je cilj bio toliko sladak. Nakon šutnje je uslijedilo druženje, komunikacija, pričanje. Hodali smo zajedno, bodrili jedni druge; kilometri, uzbrdice, nizbrdice, žuljevi, teret ruksaka, grčevi u mišićima, bolovi u stopalima – ništa nije slomilo naš duh, riječima i djelima nosili smo jedni druge. Svaki dan smo slavili sv. misu i svaki dan je baš ona bila ta koja je davala smisao danu, baš u tim trenucima smo najčešće dobivali odgovore na pitanja. Svaku večer smo sa duhovnicima, u dvije grupe, dijelili iskustva tog dana. Sve te stvari koje se nisu mijenjale, koje su nas svaki dan pratile, su nas oplemljenjivale. Tome je pridonio i tim MAGIS-a koji se toliko trudio, pratio nas kombijem, svaki obrok nam spremao, pazio da imamo dovoljno vode. Veliku ulogu u svemu tome je imalo i duhovno vodstvo, naši Tvrtko i Hrvoje, koji su bili otvoreni za razgovore, za naše riječi i koji su nam svojim primjerom pokazali koliko se dva brata mogu radovati. Sve te trenutke je teško opisati, to treba proživjeti i zato sam zahvalan Bogu i svima njima na tom tjednu. Posljednjeg jutra smo misom zahvalnicom Gospodinu izrekli hvalu za sve ono što nam je proteklih dana darovao, sve ono čime nas je obogatio i sa tim blagoslovom se svatko uputio svojem domu.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
