Alkarske svečanosti i 299. sinjska alka

Nakon natjecanja u Bari i Čoji u nedjelju će se održati 299. sinjska alka – hrvatska viteška igra kojom se slavi pobjeda nad turskim osvajačima 14. kolovoza 1715.

Na taj je dan 700 hrvatskih branitelja iz Sinja odbilo navalu turskog seraskera Mehmed-paše Čelića sa 60.000 vojnika.

U puku Cetinske krajine još živi predaja kako je Čudotvorna Gospa Sinjska otjerala Osmanlije, a Sinjani su kao vječni zavjet odanosti i poštovanja utemeljili vitešku igru Alku, oživljavajući tako svake godine prve nedjelje u kolovozu svoju slavnu pobjedu.

 Uspomena na junaštvo pradjedova

Neposredno nakon pobjede narod Cetinske krajine osnovao je vitešku igru Sinjsku alku kao trajnu uspomenu na junaštvo pradjedova, ali i kao poticaj naraštajima da čuvaju ratoborni duh branitelja protiv neprijatelja i natjecanja u plemenitosti, poštenju i radu. Danas je to igra koja se tijekom višestoljetne tradicije utkala u narod, postala njegov nepobitni čimbenik te nositelj narodnoga ponosa, nadahnuće i izvorište stvaralaštva u pričama i pjesmama, slikama, skulpturama i skladbama.

U znak priznanja za poticanje domoljublja i očuvanje povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je po međunarodnim mjerilima proglašena pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., a 15. studenoga 2010. upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Naziv alka potječe iz turskoperzijskoga jezičnoga sloja, a znači prsten, obruč. Alka je dio podloge stremena na sedlu zaplijenjenoga konja turskoga serasker-paše Čelića pa zato u alkarskoj ceremoniji dva momka vode za uzde konja koji simbolizira pašina edeka (pričuvni konj).

Sinjska alka danas je jedinstveno viteško natjecanje u Europi. Nastala je početkom XVIII. stoljeća. Inače je nastavak mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskome (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).

Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784. godine, a riječ o sonetu i odi koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti.

Najstariji pak službeni spis jest pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski povjerenik za novozaposjednute krajeve, iz Zadra poslao tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolunelu Jakovu Grabovcu.

Thurn pismom obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je dotad bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alci što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog povjerenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao “brillante spettacolo” (blistavi prizor).

Povjesničari su utvrdili kako povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme, a katkad i dva puta na godinu.

Alka se tek od 1849. redovito trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca.

Na putu po Dalmaciji Sinj je 1818. posjetio car i kralj Franjo I. te su mu mještani priredili svečanu Alku. Slavodobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinta, a Društvo carskom zastavom. Otad se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinta nagrade.

Godine 1838. Alci je nazočio saksonski kralj Friedrich August II., a 28. ožujka 1842. održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskoga nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska nadvojvode austrijskoga Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je tada darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.

Povijest svjedoči i kako se Alka u trčala tri puta izvan Sinja – 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu.

Alku je dosad najviše puta dobio Nikola Cerinić (12), zatim Nikola Jelinčić (8), pa Jozo Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost, koji su po pet puta bili slavodobitnici.

Prvi Statut Alke potječe tek iz 1833., a odredbe mu se poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi. Dok su u europskim viteškim igrama sudjelovali samo alkari-vitezovi, dakle povlašteni društveni sloj, u Sinjskoj alci, uz pripadnike vojne aristokracije, mogli su sudjelovati i ljudi sa sela.

Ekskluzivnost pripadanja alkarskim obiteljima temeljila se na ekskluzivnosti pripadanja Cetinskoj krajini i Sinju, što je u tom dijelu hrvatskoga naroda razvijalo kult ratničkoga ponosa.

 Festival tradicijskih odora i rasnih konja

Alkarsko natjecanje počinje svečanom povorkom koju predvodi arambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za kojima idu buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a za njima vodiči edeka (konj bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala turskom vojskovođi iz doba opsade Sinja 1715. godine.

Alkarsku pak četu predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda, zapovjednik Alke s ađutantom. Barjaktar nosi alkarski barjak, a pobočnici mu i vojvodin ađutant imaju isukane sablje u desnici. Za njima u dvoredu jaše četa alkara s kopljima, a na začelju povorke je alajčauš, zapovjednik čete alkara kopljanika.

Arambaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, jataganom i puškom, a odjeveni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka XVIII. stoljeća.

U viteškom natjecanju sudjeluju samo alkari kopljanici, a slavodobitnik je onaj koji u tri utrke gađanjem u alku prikupi najviše punata, to jest bodova.

Alkarski je kolut, to jest alka, od kovanog željeza, sastavljen od dva obruča sa zajedničkim središtem. Mjereći njihovu unutrašnju stranu, veći obruč ima promjer od 131,7 mm, a manji 35,1 mm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednog prema drugom obruču i dijele prostor između njih na tri jednaka dijela. Obruči i krakovi debeli su 6,6 mm i imaju oštar rub s one strane s koje se kopljem gađa u alku. Petlja za vješanje alke je na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke.

Pogodak u mali srednji kolut – “u sridu” donosi tri punta, u gornji pregradak dva, a pogodak u jedan od dvaju donjih pregradaka po jedan punat. Ako dva ili više alkara nakon treće utrke imaju isti broj punata, izvodi se pripetavanje, to jest doigravanje. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svojega najboljega junaka i viteza.

Dugogodišnja alkarska tradicija ostavila je pečat u političkome i kulturnom životu naroda i vladara koji su upravljali područjem Cetinske krajine. Tako je sinjska pobjeda i junaštvo branitelja u bitki protiv Osmanlija 1715. toliko očarala Mletke da su njihove vrhovne vlasti u Duždevoj dvorani dale naslikati sliku bitke pod Sinjem.

Hrvatski pjesnik iz druge polovice 18. stoljeća fra Andrija Kačić Miošić u slavu te veličanstvene pobjede u svojemu glasovitom djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskog” pjeva: “Sinju grade, zlatni buzdovane, od davnine junački megdane”.

Kad se 1838. Alka održala u čast posjeta saskoga kralja Friedricha Augusta II. Sinju, kraljev pratilac Johann Sartory zapisao je u svojemu dnevniku kako je kralj bio zadivljen bogatstvom njezina sadržaja. Taj je zapis iste godine preveo Ivan Mažuranić i objavio ga u časopisu “Danica ilirska”.

Književnik Dinko Šimunović objavio je 1908. romantičnu pripovijest “Alkar”, koja je prevedena na mnoge jezike, a zanimljivost vezana uz Alku jest i svečanost iz 1901. na kojoj je poseban gost bio posljednji veliki hajduk Andrijica Šimić.