Potemkinovo selo zvano “uspješni Plenkovićev HDZ” se na ovim izborima rasplinulo kao i svaka iluzija. HDZ je djelovao nepobjedivo samo zato jer je SDP bio na koljenima, i to ne zahvaljujući HDZ-u nego sebi samom. I ne, nije posve točno ono što se jutros moglo pročitati u medijima, da nitko nije predvidio ovakav poraz HDZ-a, niti da su u HDZ-u šokirani i iznenađeni rezultatom.
U kolumni objavljenoj početkom ovog mjeseca napisao sam kako su kandidati s HDZ-ove liste “unisono od medija i javnosti označeni kao bezveznjaci čija je jedina kvaliteta da su lojalni njemu (Plenkoviću) osobno. Sve to miriše da bi HDZ mogao ostati na četiri mandata, a tada bi se Plenkovićevo radno mjesto našlo pod velikim upitnikom, i njegov kapacitet da dalje vodi HDZ: protivnike u HDZ-u je počistio, no birači su ipak nešto drugo.”
Usto, prije otprilike mjesec dana objavljeno je i istraživanje agencije 2×1 komunikacije — koja se do sada u predviđanjima većinom pokazala boljom od Ipsosa — po kojem je HDZ tek nešto malo ispred SDP-a. To istraživanje također je najavljivalo da je je posve moguće da HDZ dobije samo 4 mandata na izborima za europarlament. Napisao sam tada, “postoje i interna istraživanja u HDZ-u koja su, koliko mi je poznato, također razlog za paniku. Jer, s pet mandata, Plenković ostaje na svom mjestu. Sa šest bi bio više nego siguran. Ali četiri?”
Tko je, zapravo, iznenađen?
Dakle, iako je Kuščević u izbornoj noći, kad su stigle prve izlazne ankete, govorio – da ne upotrijebim izraz koji je jedna starija gospođa nedavno na Trgu bana Jelačića upotrijebila opisujući što on zapravo radi kad otvara usta – da je “pobjeda pred vratima”, sve se pretvorilo u težak poraz HDZ-a. HDZ nije iznenađen, Plenković nije iznenađen, oni su to očekivali, jer su njihova vlastita istraživanja na to ukazivala (ne ona naručena, lažna i napumpana koja su se plasirala u medije: U HDZ-u znaju što je njihov agitprop, a što je istina). Jer ako je meni, koji imam tek ograničene insajderske informacije i dojave, bilo poznato da će dobiti najviše pet, a vjerojatno četiri mandata, i da je šesti mandat čisti wishful thinking onda je to posve sigurno bilo poznato i Plenkoviću i vrhu HDZ-a.
Bilo je jasno da Plenkovićeva lista lojalista, na kojoj nema jakih političkih imena, ovisi isključivo o tome koliko će HDZ-ovog fiksnog biračkog tijela izaći na izbore. A stranačka baza je ovakav Plenkovićev HDZ odignorirala, nisu izašli na izbore. Biračko stado HDZ-a je jednostavno ostalo kod kuće – ili je izašlo na izbore da ne ispadne da nisu, da ih ne cinkaju središnjici, i zaokružili Marijanu Petir, Ružu Tomašić, ili Zlatka Hasanbegovića.
Sad se pokazalo da nije istina ono što je Plenković nekidan govorio – da se to troje “šlepalo na HDZ”. HDZ se šlepao na njih: Oni su, kao pojedinci bez izgrađenih stranaka, s izuzetkom donekle Hasanbegovića, odnijeli preko 16 posto glasova. HDZ je, uz svu stranačku mašineriju i novac, i Resslera koji je iskakao na svačijem facebook profilu, ukupno imao nešto preko 22. Glumatanje domoljublja i puštanje Thompsona pred same izbore nije pomoglo, politički mrtva Angela Merkel, koju velik dio birača HDZ-a ionako prezire, još manje. Za utjehu im ostaje pobjeda među dijasporom u Srbiji, makar je malo vjerojatno da će to htjeti isticati.
Resslerova je politička karijera ovime, izgleda, zapečaćena, osim ako u Bruxellesu ne napravi čuda, a obzirom na anemičnost koju je pokazao u kampanji vjerojatno neće. HDZ-ovci su ostali kod kuće dijelom i zato jer ih je uvijek do sad Brkić izvodio na izbore, on je čovjek koji je kontrolirao teren. A on je trenutno u nemilosti kako stranačkog vrha tako i stranačke baze. Vrh s njim više ne računa, baza ga odbacuje zbog držanja svijeće Plenkoviću.
Početak Plenkovićevog kraja
Jasno je da ovime počinju pravi problemi za Plenkovića, kojeg će sad u stranci zacijelo napasti i Stier i Kovač i brojni drugi, a HDZ je poznat kao stranka koja lako odbacuje lidere i zamjenjuje ih novima kad se pokažu neuspješnima. Tako je, uostalom, Plenković i došao na Karamarkovo mjesto, a Karamarko na Kosoričino. Do sad je vodio HDZ autokratski i antidemokratski, čeličnom šakom u svilenoj rukavici, sve pod geslom da “umjereni” HDZ nema alternative, plašeći ljude populistima, radikalima, desničarima, i komunjarama. Drugim riječima: Njemu sve treba biti dozvoljeno, mimo svih pravila i demokratskih institucija, od kojih je jedna i referendum, jer će inače doći fašisti, komunisti, tko zna tko. On je sebe predstavljao kao jamca stabilnosti i ideološko – političke umjerenosti. Činjenica je međutim da Hrvatska još od Tuđmana ima manje – više umjerene vlade, vlade koje izbjegavaju učiniti bilo kakav hrabar i radikalan politički iskorak, i da sve to vrijeme Hrvatska umjerenim tempom i stabilno propada.
Plenković je grabeći glasove centra izgubio glasove autentičnih birača HDZ-a, koji neke njegove poteze doživljavaju kao izdaju HDZ-a i svega onog što je on predstavljao, i kao prijevaru birača. Glasali su za Hasanbegovića, dobili su Ninu Obuljen, glasali su za brak kao zajednicu muškarca i žene, dobili Istanbulsku, htjeli su referendum o pravednijem izbornom sustavu i vladu kojom ne upravlja iz sjene Milorad Pupovac, a dobili Kuščevićevo objašnjenje da su nepismeni. Prijevara oko referenduma je svakako jedna od stvari koje Plenkoviću zamjera i dobar dio onih koji nisu potpisali zahtjev za referendumom, jer je muljanje bilo više nego očito.
Pitanje je samo hoće li autentični HDZ-ovci koji odražavaju njegovu bazu uspjeti vratiti natrag stranku koja im je de facto oteta, koja je promijenila politički smjer. Uspije li se Plenković održati na čelu HDZ-a – što nije previše vjerojatno obzirom da ga velik dio članstva smatra uljezom kojem nije mjesto u HDZ-u već prije u SDP-u, i koji kao dijete iz elitne obitelji koje je rat i poratne godine provelo na zapadu, na dobro plaćenom mjestu u politici, ne razumije probleme niti stavove prosječnog Hrvata, kamoli HDZ-ovca, HDZ-u za iduće parlamentarne izbore ostaje samo jedna opcija: Koalicija sa SDP-om, po uzoru na ljubljenu im Angelu Merkel, a to će pravdati time da “samo tako mogu spriječiti da radikali i populisti ne preuzmu vlast”. Time će se propadanje i iseljavanje nastaviti. Na desnici, teško da Plenković ima s kime koalirati.
SDP – uspjeh koji to nije
HDZ-u se dogodilo ono što sam mu i predviđao – zauzevši politički prostor koji prirodno pripada SDP-u, prostor lijevog centra, ostavio je ogroman nebranjen politički prostor na desnom centru, kojeg je bez problema zauzela prvenstveno Ruža Tomašić, uz Mislava Kolakušića jedini pravi pobjednik ovih izbora: Svi drugi su, realno, gubitnici, uključujući SDP. Jer, HDZ je izgubio oko trećine svojih birača – a SDP je prošao tek malo bolje, izgubivši oko četvrtine birača u odnosu na 2014. To nije uspjeh ni po jednom kriteriju. To samo nije potpuni odron kakav je najavljivan.
O, da, SDP je dobio mandat više nego što se očekivalo – ali to isto nije neko iznenađenje, pisao sam već o tome da ljudi na listiću SDP-a neće vidjeti smotanog Bernardića ni paleokomunista Komadinu. Ljudi će na listiću SDP-a vidjeti Tonina Piculu i Biljanu Borzan, ljude koji imaju za sobom određene uspjehe i rad u Europarlamentu, što su birači honorirali. Kao i Ruži Tomašić angažman na zaštiti hrvatskih ribara, odnosno na borbi za kvote izlova plave ribe gdje su Talijani imali svoje interese, mi svoje.
I tu je jedan bitan poučak za NHR, ali i sve ostale. Birače u normalnim okolnostima (a ovo su normalne okolnosti, nije da se sprema rat!) više zanima što su političari konkretno učinili na poboljšanju kvalitete njihovih života, nego ideologija. Moj dojam je da su u NHR-u bili previše fokusirani na ideološka pitanja, premalo na svakodnevne životne probleme građana, naročito po pojedinim regijama. Tu su mogli glatko osvojiti dodatnih oko pola posto glasova koji su im nedostajali za ulazak u parlament. Realno, oni su izborni gubitnici – čak je i lista Marijane Petir, u zadnji čas sastavljena, osvojila nešto više glasova.
Desnica nema razloga za zadovoljstvo: Ima jednog zastupnika
Desnica u cjelini je također gubitnik, u Hrvatskoj. Unatoč razmjerno velikom broju osvojenih glasova, imat će samo jednog zastupnika – Ružu Tomašić. A ako desnici pribrojite i Most, koji je jedina veća stranka desno od HDZ-a, ukupno bi imala preko 20% glasova. Uz takav broj glasova jedan mandat se ni na koji način ne može smatrati uspjehom. Istina, da su Marijana Petir i NHR dobili samo malo više glasova, desnica bi imala tri zastupnika. Ali to je kao da ste u nogometu skoro dali gol. Ne računa se. Ipak, desnica u Hrvatskoj ima potencijal, samo ga ovog puta nije realizirala.
Na desnici su već počele rasprave oko toga tko je kriv za to, tko je kome uzeo glasove, tko je peta kolona HDZ-a. Te rasprave su pravi odraz stanja desne opcije u RH, a dijelom i razlogom zašto ona ne uspijeva izbiti na vodeće mjesto kao u naprednijim i uspješnijim tranzicijskim zemljama poput Poljske i Mađarske ili u zemljama okruženja poput Italije ili Austrije, gdje su također dosta visoko. Dok god se prepucavanja o tome tko je veći domoljub ne zamijene konkretnijim politikama uspjeha neće biti.
Gubitnik je i ljevica. Pametni bračni par Puljak je jedva prebacio 1% glasova: koliko pametni morate biti da tako propadnete na izborima uz tako pozitivno pisanje medija o vama, i takvu promociju koju vam besplatno rade? A što tek reći za Daliju Orešković? Mediji su je toliko promovirali da je trebala postati u najmanju ruku predsjednicom Ujedinjene federacije planeta iz Zvjezdanih staza, a završila je s oko dva posto glasova. Ona je cijelo vrijeme ostavljala dojam osobe koja nema nikakav plan niti program niti išta novo i originalno nudi Hrvatskoj, osim sebe same. I to samo zato jer ne voli Kolindu Grabar Kitarović, pa želi postati Predsjednica umjesto Predsjednice. Zapravo, više od bilo čega drugog ostavila je dojam ženske ljubomore. Njena prethodnica na mjestu miljenice medija, Mirela Holy, je bar bila otkačena pa je nekom to moglo biti simpatično. Dalija je bila ukočena i antipatična.
Amsterdamska na aparatima
Gubitnik je i Amsterdamska, koja se jedva prošvercala u Europski parlament – i to samo zahvaljujući tome što je u njihove redove u zadnji čas ušao popularni dr. Bahtijarević, liječnik Vatrenih. Inače bi vjerojatno svih šest stranaka završilo bez predstavnika.
Gubitnici su svakako i druge ekstremno lijeve opcije, vječno vladajući HNS koji je po prvi put u tko zna koliko vremena samostalno izašao na izbore i dokazao da nema bazu glasača i da upravlja javnim poduzećima samo zahvaljujući umijeću koaliranja, pa donekle i Živi zid, koji je završio s jednim mandatom, a očekivali su dva. Realno, protestne stranke poput Živog zida koje obećavaju brza, bezbolna, jednostavna i učinkovita rješenja za složene društvene probleme se uvijek brzo potroše, jer takva rješenja nikad u praksi ne funkcioniraju.
Glasove je Živom zidu dobrim dijelom oteo najveći dobitnik izbora Mislav Kolakušić, čije su neke izjave poput one o poništavanju privatizacije i nacionalizaciji industrije na tragu manje ozbiljnih Pernarovih. Naravno, ljudi uvijek vole slušati obećanja o pravu i pravdi, o suzbijanju korupcije u duboko korumpiranoj zemlji, no činjenica je da ono što Kolakušić govori najčešće, najblaže rečeno, jednostavno nije ozbiljno. I tu je jedan problem hrvatske demokracije, što je razina demokratske, i naročito ekonomske pismenosti takva da često dovodi šarlatane na pozicije moći.
Kolakušićev populizam
Većina onog što Kolakušić predlaže je iskušano u zemljama od Venezuele do Grčke uz jednake katastrofalne rezultate. Izjave kako “mi imamo samo turizam od kojeg koristi imaju opet stranci jer tu prodaju svoju robu” ili kako su građani bili najbogatiji 1991. kad su bili vlasnici tvornica (pitajte one u Venezueli ili na Kubi što imaju od toga što su vlasnici tvornica) su posebno opasne i promašene, kao i one o tome da samo stranci imaju koristi od investicija u Hrvatsku. Hrvati bježe u Irsku koja je doslovce sve privatizirala i prodala isključivo strancima, svjesno i namjerno uništivši veliku većinu kompanija u vlasništvu Iraca u korist mulitnacionalnih, uglavnom američkih korporacija Microsofta, Googlea, Facebooka. To je bio korijen njenog uspjeha. “Mi moramo prodavati vlastite proizvode, imati industriju” je izjava dostojna Branka Mikulića, i politike gradnje Obrovaca koja je uništila Jugoslaviju (industrija SFRJ je krajem osamdesetih radila gubitke od 30% BDP-a koje je pokrivao turizam). Zašto bismo je morali imati, s izuzetkom one privatne i uspješne, poput Rimac automobila, i zašto bi trebala biti u domaćem vlasništvu? To nikad nitko od onih koji to tvrde nije objasnio, ali smo tu politiku spašavanja industrije platili gubicima stotina milijardi kuna, od škverova do rafinerija i čeličana. Više bi se netko trebao baviti time kako spriječiti da ulagači u Rimca ne isele sjedište kompanije u inozemstvo, što namjeravaju. Ali to je problem koji nitko ne spominje.
A usto, njegove ideje da u jednoj osobi, sebi, objedini izvršnu i pravosudnu, a po mogućnosti i monetarnu vlast su na tragu diktatora i diktatura, i kao i većina onog što predlaže nisu put za izlazak iz krize već, dokazano, put u brzu i potpunu propast (tko ne vjeruje, neka usporedi prijedloge Kolakušića i politiku Madura u Venezueli).
Propast lijevih radikala
Na kraju, treba se osvrnuti i na propast stranaka i strančica poput “Možemo”, kojoj ni podrška Pamele Anderson nije pomogla da prijeđu 1,79 posto glasova, i to zajedno na listi s “Novom ljevicom” i “Orahom” – kao i Radničke Fronte Mate Kapovića, koja je završila na nekoliko promila glasova.
Oni samo dokazuju kako medijska slika svijeta nije stvarna, kako mainstream mediji nesrazmjerno pišu o nekim strankama koje nemaju nikakvu podršku niti vrijednost i hvale ih, dok posve ignoriraju ili sotoniziraju neke druge koje i te kako imaju podršku. Sve stranke koje su bile miljenice mainstream medija su brutalno propale na ovim izborima, osim donekle Amsterdamske koja se na jedvite jade prošvercala, ali jasno je da oni nemaju neku veliku budućnost.
Nakon svega, očito je da će morati doći do preslagivanja, da su neke stare stranke poput HSLS-a pred nestankom, i da su neke nove zvijezde koje su stvorili mediji trajale vrlo, vrlo kratko – do prvih izbora, što naročito važi za Daliju Orešković, kojoj za utjehu ostaje to da je pobijedila među hrvatskom dijasporom u Indiji, i “Pametno”. No najvažnije je da su HDZ i SDP na silaznoj putanji, i to je za demokraciju u Hrvatskoj svakako dobro.
Ruža Tomašić dobila najviše preferencijskih glasova, iza nje Mislav Kolakušić
Uz ogromnu medijsku reklamu – Dalija Orešković osvojila samo 2,02 posto glasova
Zašto SDP-ova Jerković s gotovo 40 puta manje glasova od Petir ide u Europski parlament?
Što su predviđale ankete, a što su donijeli rezultati izbora za EP?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
