Europski sud za ljudska prava je potvrdio princip autonomije Crkve, priznavši Katoličkoj Crkvi pravo da otpusti vjeroučitelja – svećenika ili laika – koji ne daje primjer prave doktrine u svjedočenju kršćanskog života.
Puni tekst presude dostupan je na poveznici: http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-166942
Slučaj se tiče otpuštanja nastavnika vjeronauka u javnoj školi na temelju toga što se civilno vjenčao s drugom ženom nakon što se razveo od supruge s kojom je bio vjenčan u Katoličkoj Crkvi.
Podnositelj tužbe, Petar Travaš, primio je od Riječke nadbiskupije kanonski mandat za podučavanje katoličkog vjeronauka. U rujnu 2003. godine ponuđen mu je ugovor na neodređeno vrijeme za podučavanje ovog nastavnog predmeta u dvjema državnim srednjim školama. Plaću mu je isplaćivala država.
U prosincu 2002. godine, podnositelj se oženio u Katoličkoj Crkvi, a kasnije su se on i njegova supruga razveli. U ožujku 2006. godine oženio se drugom ženom u civilnoj ceremoniji.
U travnju 2006. godine, Riječka je nadbiskupija obavijestila g. Travaša da više ne može podučavati vjeronauk, budući da je njegov civilni brak protivan kršćanskoj doktrini. U kolovozu 2006. godine, razmotrivši objašnjenje situacije koje je iznio g. Travaš, nadbiskupija je povukla njegov kanonski mandat. Osam dana kasnije, budući da mu nije bilo moguće pronaći pronaći drugo prikladno namještenje ili mu ponuditi drugo namještenje u školama u kojima je radio, g. Travaš je otpušten s mjesta nastavnika, na temelju toga da više ne može biti nastavnik katoličkog vjeronauka bez kanonskog mandata.
G. Travaš je osporio odluku o otkazu. Međutim, 27. svibnja 2013., Ustavni je sud donio odluku da je prekid ugovora o radnom odnosu podnositelja tužbe bio zakonit.
Nezadovoljan ovom odlukom, podnositelj je uložio tužbu ESLJP-u, žaleći se da je njegovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života prekršeno zbog njegovog otkaza. Međutim, Drugi odjel ESLJP-a odbio je podnositeljevu tužbu.
Na Crkvi je da procijeni prikladnost vjeroučitelja, kako je to prihvatila Hrvatska: “Hrvatska je prihvatila da katolički vjeronauk u državnom sustavu javnog obrazovanja podučavaju samo kvalificirani nastavnici vjeronauka koji su, po mišljenju nadležnih katoličkih tijela, prikladni za taj položaj. Prikladnost za položaj o kojoj je ovdje riječ izražena je kroz postojanje kanonskog mandata koji izdaje biskup, a povlačenje mandata dovodi do trenutačnog gubitka prava na podučavanje katoličkog vjeronauka.” (§ 90).
Drugi odjel Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) podsjetio je na princip koji je 2014. godine iznijelo Veliko vijeće u slučaju Fernández Martínez protiv Španjolske, prema kojem, štiteći istovremeno privatni i obiteljski život pojedinaca, država ima dužnost zaštititi autonomiju Crkve u slučajevima kada je ugovor o zaposlenju nastavnika vjeronauka prekinut jer je Crkva smatrala da ta osoba više nije prikladna za taj položaj. Stoga su nadležna nacionalna tijela, tražeći ravnotežu između prava na uživanje privatnog i obiteljskog života i dužnosti države da zaštiti autonomiju Crkve, dužna uzeti u obzir sljedeće čimbenike: status podnositelja tužbe, izloženost situacije podnositelja, odgovornost države kao poslodavca, težinu sankcije i pregled slučaja od strane domaćih sudova.
Analizirajući slučaj, Drugi je odjel ESLJP-a iznio sljedeće primjedbe:
Vezano uz status podnositelja:
„ušavši u sporazum između Crkve i države u pogledu podučavanja katoličkog vjeronauka u školama, svjesno i svojevoljno prihvaćajući gore navedene povlastice i ograničenja koja dolaze s tim položajem, primatelj je pristao ispuniti uvjete posebne odanosti učenju i doktrini Crkve, uključujući dužnost da bude „primjer prave doktrine u svjedočenju (svog) kršćanskog života i u (svojim) nastavničkim sposobnostima.“ Njegov je status nastavnika vjeronauka bio povezan s jednom od ključnih funkcija Crkve i njezine vjerske doktrine.“ (§ 93).
O izloženosti situacije podnositelja:
“činjenica da podnositeljevo ponašanje i stil života, koje Crkva smatra protivnima zahtjevima svog učenja i doktrine, nisu izneseni u javnost, nije odlučujući element u procjeni posljedica odluke o podnositeljevom otkazu.” (§ 99).
O odgovornosti države kao poslodavca:
ESLJP je istaknuo „značajne napore od strane države da pronađe ravnotežu između zaštite podnositeljevog privatnog i profesionalnog položaja i provođenja autonomije Crkve.“ (§ 103):
„Država je bila dužna pobrinuti se da sporno narušavanje prava podnositelja ne prijeđe granicu onoga što je nužno kako bi se eliminirao svaki rizik za autonomiju Crkve te da ne služi ni u jednu drugu svrhu koja nije vezana uz provođenje te autonomije. (…)” (§ 102).
Sud u Strasbourgu uzeo je u obzir sljedeće aspekte slučaja: škole su prekinule podnositeljev ugovor o zaposlenju tek nakon što su razmotrile mogućnost da mu pronađu drugo prikladno namještenje; podnositelj je dobio pravo na odštetu koja mu je po pravu isplaćena te mu je otvorena mogućnost traženja novčane naknade za nezaposlene. (§ 103).
Vezano uz težinu sankcije:
Drugi je odjel ustvrdio da je odluka o povlačenju kanonskog mandata, sukladno interesu Crkve da očuva kredibilitet svog učenja, sama po sebi bila opravdana, budući da „je podnositelju bila otvorena mogućnost traženja drugog namještenja u obrazovnom sustavu kao nastavnika predmeta etike i kulture, što je opcija posve nevezana uz posebni ugovor između države i Crkve o podučavanju katoličkog vjeronauka.“ (§ 105).
Štoviše, odjel je napomenuo kako „posljedice za podnositelja treba gledati u svjetlu činjenice da se on svjesno stavio u situaciju koja nije spojiva s propisima Crkve.“(§ 106).
O analizi domaćih sudova:
ESLJP je procijenio jesu li se hrvatski sudovi pobrinuli da autonomija Crkve bude ispoštovana na način koji nije proizvoljan ili u svrhu nevezanu uz provođenje njezine autonomije te da to za posljedicu nema neproporcionalno narušavanje podnositeljevih prava određenih Konvencijom (§ 109):
„domaći su sudovi uzeli u obzir sve relevantne čimbenike te detaljno i temeljito odvagnuli interese u pitanju. Zaključci kojisu potom doneseni ovom se Sudu ne čine nerazumnima, pogotovo u svjetlu činjenice da je Ustavni sud naglasio da je podnositelj bio svjestan zahtjeva o posebnoj odanosti učenju doktrini Crkve povezanih sa svojim statusom nastavnika katoličkog vjeronauka, kao i dužnost nadležnih tijela u Hrvatskoj da uzmu u obzir činjenicu da, budući da je podnositelj ušao u državni obrazovni sustav, povlačenje njegovog kanonskog mandata nije moglo samo po sebi dovesti do otpuštanja dotičnog s njegovog položaja nastavnika. Ustavni je sud proveo temeljitu analizu i sagledao problem iz različitih perspektiva. Što se tiče autonomnog prava Crkve da nametne posebne zahtjeve vjeroučiteljima kako bi zadržali kanonski mandat, u svjetlu analize koju su proveli državni sudovi, ne čini se da je to pravo u sadašnjem slučaju nepravilno ostvareno.“ (§ 113).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
