Pogledamo li kratko kroz povijest shvatit ćemo da izopačenost koju jasnije vidimo ovih dana nije došla nikakvim konvencijama. Ona je nastala davno prije, samo je u korak s vremenom.
Predstavila se ona nama davnih dana u knjizi Otkrivenja kad ono zaratiše na nebu Mihael i njegovi anđeli protiv zmaja koji je čekao Ženu da rodi kako bi joj proždro dijete.
Budući je zemlja zaštitila ženu i zmaj joj ne mogaše ništa,
„Razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo“. (Ot 12,17)
I zmaj odluči osvetiti se Božjem naumu s čovjekom na onom najdragocjenijem, njegovom djetetu.
Čovjeku su najmilije riječi sloboda i pravo. I uvijek se borio za slobodu i prava.
No, iako je svaki rođen slobodan, ne upozna svaki Onoga koji mu dade stvarnu slobodu u samom začetku.
Iznemogao u borbi za prava, sklapa razne sporazume dok ne naiđe na ovog iz Otkrivenja koji mu ponudi ugovor koji je teško odbiti. U njemu stoji:
“Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje. (Lk 4,6)
Kako ćeš pokazati odanost i vjermost prema onome tko ti nudi ovakvu slobodu, nego kroz ono što je najvrijednije, novi život, dijete. Otkad je dakle postanka svijeta i borbe je za našu djecu.
Ne čudi stoga činjenica da će se sve vrijednosti pokušati izokrenuti kako bi se udovoljilo poslodavcu za mrvu sjaja carstva kojeg dotični niti ne posjeduje.
Sjetimo se poganskog žrtvovanja djece.Trajala je ova sablazan sve dok se pogani nisu obratili. Prije par dana spomenuli smo se sv. Vulframa, borca protiv obrednog žrtvovanja djece.
Mučenika je bilo itekako, ali Božji narod još živi.
Naivno bi bilo zaključiti da je zmaj odustao. On i dalje provodi svoj naum.
Nisu li osmanlije u svom carstvu otimale tuđu djecu i stvorili od njih vojsku janjičarsku, bezimene djece, bez emocija, ljubavi, bez povijesti i identiteta, obučenu za samo jedan cilj – ratovanje, ubijanje? Osmanlije su tada razmišljali da je zauvijek pokoren narod kojemu su oteli djecu.
A očajni roditelji se domišljali: curicama tetovirali križeve na ruke i prsa, sakatili vlastitu djecu kako ne bi postali krvnikovi vojnici.
Tragična povijesna ironija je da je sultan pobio sve janjičare jer su mu postali prijetnja, a nedugo nakon toga propade i carstvo.
Božji narod još živi, a zmaj traga…
Spomenut ću i Hitlera koji između ostalog u jednom od svojih govora ričući poručuje svojim protivnicima da i ne moraju prijeći na njegovu stranu, mogu samo umrijeti, jer njihova djeca su već na njegovoj strani.
Kako je završio Hitler i gdje je njegova moć sada?
Da ne izostavim i partizane, spomenut ću se već vjerujem svima poznatog događaja.
Kad je 1947. Marija Šarić koju su izveli ispred fratrove kuće, kako bi je javno streljali pred narodom koji je odlazio kućama nakon sv.Mise, skinula svoj vjenčani prsten i dala ga susjedu da ga dade njenoj djeci, nije mogla ni zamisliti da će joj njenu siročad, dva sina, Domagoja i Trpimira, udomiti upravo oni koji su je streljali, preodgojiti i promijeniti im ime i prezime.
Tko bi mogao znati od tadašnjih svjedoka što će biti s njenom djecom.
Nitko osim Boga koji se pobrinuo da se njihov pravi identitet nađe u rukama kuharice koja im je služila u sirotištu.
Nakon dugo godina i sama sam svjedok radosti ove dvojice mladića koji su pronašli svoju kuću, rodbinu i grob svoje majke na kojem piše:
„S vjerom u Boga i Hrvatsku“
Možda je zmaj mislio i ovaj put da je konačno ubio Boga s Marijom Šarić i zavladao svijetom, no opet se prevario, u njenim sinovima Bog još živi.
Živi On u svakom progonjenom branitelju, svoj našoj djeci u invalidskim kolicima, koja su nas i oslobodila ovog pakla. Živi u novorođenom i u tek stasalom mladiću.
Ma tko će ga ubiti u nama i da nas sutra na trgu sve, jednim hicem smaknu?
Zmaj je zbačen s neba, postao vječni lutalica na zemlji. Božji narod znade misli ovog gnjevnog, tek ne zna koje mu je slijedeće ruho.
Znamo i to da mu je svako carstvo koje je gradio propalo i ovo će današnje, jer Drugi je izabran da vlada štapom gvozdenom.
Onaj na kojeg se najviše žesti i smišlja novu gadost dok ga gleda kako silazi s drva križa i odlazi Ocu svojemu govoreći svojima:
„I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
