Ante Gugo, autor knjige o Oluji: Nije problem što oni lažu. Problem je što mi šutimo.

lijevo: fotografija iz knjige Ante Gugo i dr. Franjo Tuđman na kninskoj Tvrđavi 6. 8. '95., desno: naslovnica knjige

Dvadeset godina nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“, uoči same obljetnice, svjetlo dana ugledala je knjiga ratnog reportera, novinara, i pisca Ante Guge. Osim što je knjiga kronologija operacije “Oluja”, autor je sabrao i analizirao sve najvažnije događaje koji su obilježili raspad SFR Jugoslavije i nastanak hrvatske države, stavljajući tako ovu najveću pobjedu u njezin povijesni kontekst.

Pritom je autor koristio različite izvore (novine, memoare, vojne publikacije, dokumente iz arhiva MORH-a), te tako napravio kronologiju koja obuhvaća deset godina burne prošlosti: od 23. svibnja 1985., kad su srpski akademici odlučili izraditi Memorandum SANU, do 8. kolovoza 1995., kad se predao cijeli 21. kordunski korpus srpske vojske. Knjiga je obilno dokumentirana, uz fotografije i zemljovide.

S autorom knjige Antom Gugom, koji je “Oluja koju nismo mogli izbjeći” napisao kao svjedok vremena i događaja, razgovarali smo uoči proslave 20. obljetnice Oluje u Kninu.

Puno nepoznatih ili malo poznatih detalja o tadašnjim zbivanjima

Narod.hr: Što vas je potaklo na pisanje ove knjige?

– Nekoliko me stvari potaklo na pisanje knjige „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Prvo je bila činjenica da mi 20 godina nakon kraja Domovinskog rata imamo sramotno malo proznih i istraživačkih djela s temom stvaranja hrvatske države i vojne pobjede nad okupatorima i pobunjenicima.

Drugo, zbog katastrofalnog obrazovnog sustava koji nimalo ne drži do temeljnih nacionalnih vrijednosti. Naša djeca ne znaju gotovo ništa o Domovinskom ratu, stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i političkim procesima koji su svemu tome prethodili.

Treći je razlog nešto što se dogodilo kad sam već počeo istraživati za knjigu o samoj vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Naime, tada sam shvatio da postoji jako puno nepoznatih ili malo poznatih detalja koji su utjecali na tadašnja zbivanja. Baš na temelju toga i danas se nastavlja politička agresija na Republiku Hrvatsku, kako iz Srbije, tako i iz Slovenije. Kod nas je relativno nepoznat podatak koji su predstavnici UN-a javno izrekli, da je 1993. na okupiranim područjima živjelo oko 80 000 ljudi. Postavlja se pitanje kako smo mi onda mogli, navodno, protjerati 250 000 Srba s okupiranih područja.

Još je manje poznato da je 24. siječnja 1991. slovenski predsjednik Kučan s Miloševićem potpisao sporazum po kojem mu daje za pravo ostvariti ideju po kojoj će svi Srbi živjeti u jednoj državi. Taj je sporazum značio odobrenje za agresiju na Hrvatsku i BiH, iako je samo četiri dana ranije Kučan s Tuđmanom potpisao sporazum o suradnji u obrani u slučaju intervencije JNA.

Htio sam, dakle, da javnosti postanu još dostupnije činjenice koje govore da su nas namjerno vodili u rat misleći da će nas tako konačno uništiti kao narod. Mi Oluju jednostavno nismo mogli izbjeći. Nju su drugi planirali, koliko god sad žalili zbog toga.

Knjiga posvećena poginulim kolegama

Narod.hr: Kažu da „ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo”. Jasno je koliko je to važno u slučaju Domovinskog rata, jer bi bez vrijednih dokumentarnih materijala hrvatskih ratnih reportera, koji osim što su tada prenosili svijetu pravu sliku rata, danas bi teško dokazali mnoge činjenice. Vi ste svoju knjigu posvetili upravo kolegama – hrvatskim ratnim izvjestiteljima, koji su dali živote kako bi zabilježili i svijetu prenijeli istinu o Domovinskom ratu.

Objasniti zbivanja vezana uz nastanak države, a ne objasniti ono što se zbivalo u savezu komunista u doba SFRJ jednostavno nije moguće. Kad sam ušao u Hrvatski državni arhiv i zatražio mape s partijskom arhivskom građom, dočekala me obavijest da je na temelju ugovora između SDP-a kao sljednika Komunističke partije i Republike Hrvatske potpisan ugovor po kojem će to gradivo imati oznaku tajnosti još 30, a u nekim slučajevima i 50 godina ili više godina. Jedini način da razjasnim tadašnja zbivanja bili su novinski tekstovi. Tek tad sam shvatio koliko je naš novinarski rad zapravo važan. Mi smo svjedoci vremena. Zakopao sam se u stare novinske uveze i krenuo istraživati.

Knjigu sam posvetio poginulim kolegama jer oni su dali život za to da bi svjedočili o zbivanjima u ratu. Nažalost, iako je Republika Hrvatska imala snage dati braniteljski status brojnima koji zvuk pucnja puške nikad nisu čuli, neki od poginulih ratnih reportera i snimatelja, taj status nikad nisu dobili. Smatram da je to bila moja moralna obveza prema kolegama s kojima sam tih godina dijelio sudbinu. Zato u mojem životopisu na kraju i stoji da sam nositelj spomenice Domovinskog rata, posebnog priznanja 133. brigade HV-a za zasluge u obrani Otočca i da nemam formalni status hrvatskog branitelja. Jednom mi je netko rekao da sam trebao samo podnijeti zahtjev – nisam trebao i nikad neću. Ako država nema evidenciju o onome tko je bio spreman život dati za njezinu obranu ili za istinu o toj obrani i ako taj status branitelja takvim ljudima ne može dati jednakom brzinom i jednakim automatizmom kao što vam Porezna uprava blokira račun ako imate dug, onda to nije dobra država.

Oslobađajućom presudom generalima srušeni su lažni podaci o ubijenim i protjeranima

Narod.hr: Knjiga donosi i Sažetak presude Žalbenog vijeća Međunarodnog suda u Haagu u postupku protiv generala Ante Gotovine i Mladena Markača. To ste poglavlje naslovili “Nakon vojnog i pravosudni poraz”. Što je za Hrvatsku značila ta presuda – na vanjsko-političkom, ali i unutrašnjem političkom planu?

– Ta je presuda jedan od najvrjednijih dokumenata naše novije povijesti. Pogledajte ovu histeriju koja se diže iz Srbije oko naše proslave Oluje. Zamislite što bi tek bilo da je samo jedna osoba u Haagu osuđena zbog nekog zločina počinjenog u Oluji. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da se u suđenju našim generalima pokušala nametnuti teza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

Oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču srušena je teza o tome da je oslobađanje okupiranih područja bio zločinački pothvat, čime je u korijenu sasječena bilo kakva ideja o mogućoj srpskoj autonomiji u Hrvatskoj, što žarko žele oni koji su odbacili Plan Z-4, a danas galame protiv naše proslave Oluje.

Oslobađajućom presudom našim generalima rečeno je da su lažni podatci o ubijenima i protjeranima, a koje su prikupili HHO, Documenta i još neke navodno mirovne udruge. Ukratko, tom oslobađajućom presudom srušena je bilo kakva sumnja u to da je uspostava samostalne i na cijelom teritoriju suverene Republike Hrvatske ostvarena suprotno međunarodnom pravu.

“Nije problem što oni lažu. Problem je što mi šutimo.”

Narod.hr: No i uz sve dokumente međunarodnih institucija, te nakon presude Međunarodnog suda u Haagu i danas se ponovno pokušava krivotvoriti povijest i stvoriti nova mitologija. Posebno to dolazi do izražaja ovih dana gdje srbijanska strana, uz potporu srpskih udruga iz Hrvatske, ali i nekih hrvatskih nevladinih udruga plasira tezu o 250 000 protjeranih Srba za vrijeme Oluje. Vi u knjizi donosite dokumente koji to pobijaju.

– Srbi su zbog svoje sklonosti mitomaniji isprovocirali ratove koje su izgubili. Lakoća njihova igranja povijesnim podatcima, a posebno brojkama, nešto je što treba ozbiljno proučavati. Oni su agresiju na Hrvatsku pravdali pričom da je na području NDH 1941. živjelo 3 milijuna ljudi, od čega je do 1945., prema njihovim mitovima, milijun pobijeno. Tu je priču dvanaestorici ministara tadašnje Europske zajednice ispričao i Borisav Jović na sastanku koji je održan 29. svibnja 1991. u Beogradu. Istom je prilikom u nastavku rekao da i te 1991. izvan Srbije, na području BiH i Hrvatske živi tri milijuna Srba i da Srbija ne može dopustiti da raspadom Jugoslavije toliki broj Srba ostane izvan matične države. Jović nije ni pokušao objasniti kako je moguće da je između 1941. i 1945. pobijeno milijun Srba, što bi trebalo značiti da ih je ostalo samo dva milijuna i da ih je 1991. opet bilo tri milijuna. Kojom je čarobnom demografskom formulom to moguće?

Pogledajte ove brojke o navodno protjeranima u Oluji. Krenuli su s brojkom od 220 000, da bi za nekoliko dana bili na 250 000, a mislim da nije kraj ni onih 280 000 o kojima se govorilo na onom mitingu beogradskih studenata na kojem je srbijanski predsjednik Nikolić opet vrijeđao Hrvatsku. Nije problem što oni lažu. Problem je što mi šutimo, odnosno što im naša diplomacija ne odgovara i što oni u svijetu već nisu prikazani kao nevjerodostojni i nespremni za demokratsku Europu.

Narod.hr: Čemu se nadate prilikom ovogodišnje proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja?

– Nadam se prevladavanju podjela i jačanju hrvatskog jedinstva. Nadam se da će se Hrvati barem taj jedan dan početi ponašati onako kako se ponašaju Amerikanci kad slave 4. srpnja ili Francuzi kad slave pad Bastille. Nadam se da će povodom nacionalnih vrijednosti, što Oluja nesumnjivo jest, raspoloženje javnosti biti takvo da nekim Frljićima, Jovićima, Documentama i sličnima neće ni pasti na pamet da baš tog dana vrijeđaju naše nacionalne osjećaje.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: lijevo: fotografija iz knjige Ante Gugo i dr. Franjo Tuđman na kninskoj Tvrđavi 6. 8. '95., desno: naslovnica knjige /montaža narod.hr