“Nevjerojatno je da se jedna ovako važna reforma provodi, a da, kad je u pitanju povijest, u njoj ne sudjeluje nitko, primjerice, s Hrvatskog instituta za povijest. Nitko relevantan ne dovodi u pitanje provedbu kurikuluma, upitno je samo je li njegova sadašnja kvaliteta dovoljna za uvođenje u škole. Tu nema mjesta improvizaciji i eksperimentiranju, jer se na djeci ne smije eksperimentirati”, rekao je za naš portal Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata komentirajući nedavno predstavljeni prijedloga kurikula povijesti
Na upit zašto smatra da je važno da se oformi tijelo s uglednim znanstvenicima koje će raspravljati i usvajati primjedbe vezane uz prijedlog kurikuluma povijesti, odgovorio je: “Zato što se pokazalo da problematiku pojedinih razdoblja povijesti oni koji se ne bave tim razdobljem ne mogu prezentirati tako kvalitetno kao oni koji su specijalizirani za to. Nitko od povjesničara ne može jednako dobro poznavati sva razdoblja povijesti. Zato je logično da se uspostavi jedno povjerenstvo sastavljeno od znanstvenika koji se bave istraživanjem različitih razdoblja povijesti, kako bi se pristigle primjedbe na sadržaj kurikuluma mogle što kvalitetnije razmotriti te na temelju toga uvrstiti ili ne uvrstiti”, istaknuo je Nazor.
“Primjedbe iznesene u raspravi u Hrvatskom institutu za povijest pokazuju da ovaj sastav skupine koja je radila kurikulum, što se tiče povijesti, a vidim da je isto i za neke druge predmete, treba dobiti pojačanje. To ne znači da kolege koji su do sada radile na kurikulumu nisu kvalitetne i dobronamjerne, nego samo da se treba dodatno ekipirati jer, ponavljam, niti oni niti ja ne možemo jednako kvalitetno pokriti sva razdoblja povijesti. Zapravo je već na početku trebalo angažirati znanstvenike koji istražuju različita razdoblja povijesti, kao svojevrsne mentore timu odabranom na natječaju. Ni sada nije kasno odrediti stručne recenzente postojećega sadržaja i pristiglih primjedbi. Za to neće trebati dodatna sredstva, jer vjerujem da u državnim ustanovama ima dovoljno stručnjaka koji bi takvu recenziju shvatili kao dio svoga posla i odradili bez naknade, svjesni važnosti toga projekta. Naravno da je poželjno da isto razdoblje recenzira više kolega, s različitih znanstvenih ustanova, tako da u kurikulum, a kasnije i u udžbenike uđe samo sadržaj koji je utemeljen na rezultatima znanstvenih istraživanja i provjerenim činjenicama”ocijenio je.
Nastavak projekta treba obuhvatiti sve relevantne znanstvene ustanove
“Nevjerojatno je da se jedna ovako važna reforma provodi, a da, kad je u pitanju povijest, u njoj ne sudjeluje nitko, primjerice, s Hrvatskog instituta za povijest. Nitko relevantan ne dovodi u pitanje provedbu kurikuluma, upitno je samo je li njegova sadašnja kvaliteta dovoljna za uvođenje u škole. Tu nema mjesta improvizaciji i eksperimentiranju, jer se na djeci ne smije eksperimentirati. Zato izjava prof. Nevena Budaka da ‘kurikulum povijesti od jeseni ne mora eksperimentalno ići u škole, kao što je bilo planirano’ te da je ‘možda bolje malo pričekati’ zvuči kao razumno rješenje dok se ne otklone prijepori i donesu zaključci o primjedbama iznesenim na stručnim raspravama. Pritom ne mislim na primjedbe koje sam ja iznio, a koje se odnose na formulaciju pojedinih tema i njihov sadržaj, jer to se može riješiti vrlo brzo. Mnogo važnije je očitovati se i donijeti zaključak o primjedbama da je’novi kurikulum povijesti strukturno i metodološki neprihvatljiv’, jer ako temelj nije dobar, nema smisla ići dalje prije nego što se to popravi. No, o tome neka rasprave kolege koje se bave metodologijom i koje imaju iskustvo rada u osnovnoj i srednjoj školi”, rekao je dodavši: “Vjerujem u dobronamjernost svih koji su radili i rade na kurikulumu, a onima koji su do sada radili zahvalan sam što su prihvatili rad na projektu koji je iznimno značajan za budućnost naše djece i Hrvatske. No, potrebno je do kraja njegove provedbe ustrajati na znanstvenim motivima i kriterijima, što znači da nastavak toga projekta, koji nije upitan, treba obuhvatiti sve relevantne znanstvene ustanove, kako bi se sa sadašnjom stručnom ekipom, koja je do sada već uložila mnogo truda, postigao optimalan rezultat i uklonila svaka sumnja da je njegovo provođenje monopol određene skupine ljudi”.
Kroz nastavu povijesti budućnost Hrvatske može rasteretiti dosadašnjih utega, koji su rezultat ideološkog, a ne znanstvenog pristupa pojedinim temama iz naše prošlosti
“Živimo u Hrvatskoj i trebamo poznavati hrvatsku povijest. Stoga je prirodno da je nacionalna povijest u školama zastupljena s barem 50 posto sadržaja, tim više što ona treba obuhvatiti i povijest Hrvata u susjednim državama, posebice u BiH, gdje su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, te hrvatsko iseljeništvo. U državi čija je sadašnjost opterećena prošlošću, to se nameće kao nužda, jer se upravo kroz nastavu povijesti budućnost Hrvatske može rasteretiti dosadašnjih utega, koji su rezultat ideološkog, a ne znanstvenog pristupa pojedinim temama iz naše prošlosti”, naglasio je Nazor te dodao: “To ne znači da nastavni program treba dodatno opteretiti, naprotiv, treba ga rasteretiti od učenja podataka koji nisu važni za razumijevanje procesa i događaja o kojima djeca uče. Uostalom, poznavanje hrvatske povijesti ne isključuje poznavanje svjetske povijesti, naprotiv, veći dio procesa na hrvatskom području posljedica su procesa u bližem ili širem okružju Hrvatske. Nastavnici znaju da se predavanje, primjerice o Hrvatskom narodnom preporodu ili o Hrvatskoj u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili Domovinskom ratu, ne može ograničiti samo na ono što se događalo u Hrvatskoj. Preostaje dogovoriti se koje to podatke ili događaje treba znati za razumijevanje određenoga razdoblja povijesti ili događaja u tom procesu, a koje možemo izostaviti, da nam djeca budu manje opterećena. To je, između ostaloga, jedna od zadaća ovog kurikuluma”.
Pojam Banovine Hrvatske ne može biti aktualniji nego što je, s obzirom na sudske procese u Haagu te neutemeljenu optužbu da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH
Na upit zašto je važno da djeca u školi, unutar kurikuluma povijesti, znaju za pojam Banovine Hrvatske, rekao zato što je zbog selektivnog prikazivanja izvora i nerazumijevanja konteksta događaja iz Domovinskog rata percepcija pojma Banovina Hrvatska u javnosti danas uglavnom negativna.
“U predstavljanju kurikuluma rečeno nam je da treba biti akutalan. A pojam Banovine Hrvatske ne može biti aktualniji nego što je, s obzirom na sudske procese u Haagu te neutemeljenu optužbu, koju čujemo i od nekih političara u Hrvatskoj, da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, radi stvaranja tzv. ‘Velike Hrvatske’ u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Pritom se zanemaruje da pojam ‘Velika Hrvatska’ i Banovina Hrvatska nisu istoznačice. Istodobno, spominjanje Banovine Hrvatske u izjavama predsjednika Tuđmana, navodi se kao ‘dokaz’ njegova navodnoga zločinačkog djelovanja prema BiH, ali i navodnog zločinačkog djelovanja drugih hrvatskih dužnosnika i zapovjednika, protiv kojih se i danas podižu optužnice s neutemeljenom optužbom za ‘pokušaj stvaranja tzv. velike Hrvatske'”, pojasnio je Nazor dodavši: “Dakle, Banovina Hrvatska nije samo povijesna činjenica o hrvatskoj teritorijalnoj i autonomnoj, a u određenoj mjeri i federalnoj jedinici u Kraljevini Jugoslaviji, nego i pojam koji simbolički obuhvaća područje na kojem su Hrvati kao autohton narod živjeli stoljećima (naravno, zbog tadašnjih okolnosti Banovina Hrvatska nije obuhvatila sva takva područja). I na kojem trebaju ostati živjeti! Slično je i s pojmom Turska Hrvatska, bez kojega ne možemo razumijeti povijest Hrvata i hrvatske države”.
Na kraju školovanja naša djeca trebala bi znati da je Bosna i Hercegovina država i hrvatskog naroda, jednako kao srpskog i bošnjačkog
“Banovina Hrvatska nastala je dogovorom predstavnika Srba i Hrvata, kao rješenje za opstanak i cjelovitost tadašnje Jugoslavije. Ne ulazeći u raspravu koliko je tko bio zadovoljan s takvim dogovorom, stvaranje Banovine Hrvatske zahvalna je tema i zato što pokazuje da se prijepori među pojedinim narodima, koji prijete raspadu države i sukobu s brojnim žrtvama, mogu barem privremeno riješiti političkim dogovorom, ako postoji spremnost na kompromis. Jednako tako, dogovor Srba, Hrvata i Bošnjaka-muslimana, odnosno postizanje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda u BiH, preduvjet je i za opstanak Bosne i Hercegovine. Upravo toga bio je svjestan i predsjednik Tuđman i to je bila glavna smjernica politike Hrvatske prema BiH u Domovinskom ratu, koja se provodila u okvirima zadanim od međunarodne zajednice. Naglašavam, hrvatska politika prema BiH u Domovinskom ratu poštivala je smjernice koje je odredila međunarodna zajednica! To pokazuju izvori, samo ih treba cjelovito prikazati. Na takav zaključak upućuju i cjelovito pročitani transkripti iz Ureda predsjednika (primjerice 64 transkripta koja se nalaze na web.stranici haškoga suda, u izdvojenom mišljenju jednog od sudaca u prvostupanjskoj presudi šestorici Hrvata), a o tome se u Hrvatskoj malo zna, jer se spomenuti transkripti selektivno prikazuju”, naglasio je dodavši: “Činjenicu da se područje nekadašnje Banovine Hrvatske najvećim dijelom danas nalazi u dvije međunarodno priznate države – Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, treba poštivati, kao i činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH te da je Hrvatska i ustavom obvezna brinuti se o njima. Upravo zato, na kraju školovanja naša djeca trebala bi znati da je Bosna i Hercegovina država i hrvatskog naroda, jednako kao srpskog i bošnjačkog. Izjave poput one koju sam čuo od nekih sugovornika da se o Hrvatima u BiH ne može govoriti kao o narodu, nego samo kao o katolicima, pokazuju da dio hrvatskoga društva nije svjestan te činjenice, za što je barem dijelom odgovoran i dosadašnji obrazovni sustav”.
Opstanak Hrvata u BiH jedan od hrvatskih strateških interesa i ciljeva
“Stoga se kroz predavanje o Banovini Hrvatskoj može upozoriti na činjenicu da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u dvije međunarodno priznate države – Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te objasniti zašto hrvatska politika u Domovinskom ratu nije mogla ni smjela, niti danas smije, zanemariti to područje, odnosno zašto je opstanak Hrvata u BiH jedan od hrvatskih strateških interesa i ciljeva. Istodobno, kroz predavanje o Banovini Hrvatskoj može se upozoriti i na činjenicu da su na tom području, jednako kao i danas u RH i BiH, zajedno s Hrvatima živjeli i žive ljudi drugačije vjere, nacije i kulture te da je poštivanje takve različitosti čvrst zalog prijateljskih odnosa ne samo između spomenute dvije države i tri naroda koji žive u njima, nego i preduvjet dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom, a time i trajne stabilnosti i mira na prostoru gdje žive Hrvati, čemu svi trebamo težiti”, rekao je Nazor te dodao: “Činjenica da se u Hrvatskoj ove godine obilježava 100. obljetnica od ‘priznanja’ ili izjednačavanja islama s većinskom katoličkom vjerom, govori o visokoj razini kulturne i civilizacijske zrelosti hrvatskog naroda te njegovoj toleranciji. Upravo zato hrvatski političari mogu bez kompleksa govoriti o Banovini Hrvatskoj kao pojmu koji, neovisno o državnim granicama, simbolički obuhvaća područje od vitalnog hrvatskog interesa, odnosno od presudnog značaja za budućnost Hrvata u dvije međunarodno priznate, susjedne i prijateljske države – Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sadržaj kurikuluma na kojem se sada radi budućim hrvatskim političarima i državnicima treba omogućiti spoznaju tih činjenica”.
