Banić i Koić: Prekobrojne žrtve i manipulacije – što je sasvim ‘normalno’?

Još i prije društvenog stanja koje kontrolirani mediji nazivaju „novonormalno“ bilo je sasvim „normalno“ da je, primjerice, veći broj žrtava od ukupnog broja stanovnika. Ovaj tekst se odnosi na Drugi svjetski rat, ali isti model manipulacije se može primijeniti i u drugm slučajevima. Tehnika opsjene je jednostavna. Žrtve su na neki način svi i to bez obzira jesu li preživjeli ili su umrli, odnosno ubijeni tijekom Drugog svjetskog rata. Taj kriterij nije sporan, ali problem je kad u konačnici „žrtve“ u raznim interpretacijama postanu „ubijeni“.

U digitalnom arhivu Yad Vashema dvije su osnovne kategorije podataka o žrtvama: zapisi/dokumenti i žrtve/pojedinci (dalje u tekstu kao „žrtve“). U kategoriji žrtve su tri podkategorije podataka „ubijeni“: „nije navedeno“ i „preživjeli“. Kod istraživanja u obzir su uzeti podatci iz digitalnog arhiva Yad Vashema o lokaciji prema kategoriji „živjeli prije rata“ u nekom mjestu tako da budu što više usporedivi s podatcima o predratnom broju Židova u Hrvatskoj, pišu Banić i Koić za Hrvatski tjednik.

Više ratnih žrtava nego je prije rata bilo živih

Prema zbrojenim podatcima iz knjige M. Švob (Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj – židovske zajednice, Knjiga II, 2004.) u 28 (bogoštovnih) židovskih općina s današnjeg područja Hrvatske uključivši Rijeku (podatci do 1938.), Čakovec, Split i Dubrovnik bilo je 1940. godine 18.709 Židova. Usporedbe radi u digitalnom arhivu Yad Vashema bilo je početkom rujna 2022. godine 33.530 zapisa/dokumenata o žrtvama s današnjeg područja Hrvatske prema podatcima iz istih 28 sjedišta predratnih židovskih općina. U mjestima koja su bila sjedišta Židovskih bogoštovnih općina ukupno je bilo 32.219 žrtava.

To su podatci bez obzira na mjesto stradanja i to je 13.510 žrtava više nego što je prije rata u u predmetnim židovskim općinama bilo Židova. Površnim pristupom moglo bi se zaključiti da je prema digitalnom arhivu Yad Vashema ubijeno 72 posto više Židova nego što ih je u Hrvatskoj živjelo prije rata. To je nemoguće, ali do takvih rezultata se može doći nepoznavanjem ove teme ili namjernom manipulacijom podatcima.

Tri izvora podataka

U digitalnom arhivu Yad Vashema su tri glavna izvora podataka o Židovima s područja nekadašnje Jugoslavije. To su Spisak žrtava rata (List of murdered Jews from Yugoslavia), razne „liste progonjenih“ (List of persecuted persons) i svjedočanstva članova obitelji, prijatelja i židovskih organizacija (Page of Testimony). Spisak žrtava rata je modificirana srbijanska inačica jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine i prema tom popisu svi navedeni su ubijeni. „Liste progonjenih“ su različiti popisi najčešće nejasnog autorstva. To primjerice mogu biti popisi upućenih u logor koje su nakon rata sastavili jugokomunistički propagandisti.

Pojam „progonjen“ ne bi trebao biti istoznačan pojmu „ubijen“, ali prema broju ubijenih može se zaključiti da je većina s tih popisa navedena kao ubijeni. U predmetnom istraživanju glede „lista progonjenih“ u 67 posto slučajeva navedeno je da su ubijeni. Kod svjedočanstava rodbine, prijatelja i židovskih organizacija uglavnom se navode mrtvi, ali broj zapisa je veći od broja stradalih jer može biti nekoliko svjedočanstava za istu osobu.

Zbrajanjem do mitomanije

Broj „žrtava“ prema tri gore spomenuta glavna izvora podataka kod kojih se navodi da su negdje „ubijeni“ je 24.302. To je za 30 posto više od predratnog broja Židova iz 28 sjedišta nekadašnjih židovskih općina s današnjeg područja Hrvatske. Podatci iz raličitih izvora ne smiju se nekritički zbrajati jer je u različitim izvorima dio podataka isti. Ako se svaki od tri izvora analizira posebno, rezultati su sljedeći: prema srbijanskom Spisku žrtava rata s područja sjedišta 28 promatranih židovskih općina u ratu je ubijeno ili umrlo 9.579 Židova.

To je 51 posto od predratnog broja Židova iz predmetnih židovskih općina prema podatcima iz knjige M. Švob. Prema svjedočanstvima rodbine prijatelja i židovskih organizacija su 6.334 zapisa o žrtvama. To je ekvivalentno trećini predratnog broja Židova s predmetnog područja.

Ako se izuzmu svjedočanstva s nedostatnim odnosno problematičnim podatcima (višestruki upisi, nedostatak osobnih podataka, različiti podatci o mjestu i vremenu smrti itd.), od ukupno 6.334 zapisa preostaje 3.673 potencijalnih žrtava, odnosno nešto manje od petine predratnog broja Židova. Prema raznim „listama progonjenih“ s područja današnje Hrvatske u digitalnom arhivu Yad Vashema navodi se 16.524 židovskih „žrtava“. To je ekvivalent 88 posto predratnog broja Židova s predmetnog područja. Kod 11.050 slučajeva piše da su ubijeni, a to je 59 posto predratnog broja Židova s predmetnog područja.

Treba uzeti u obzir da se radi o raznim listama/popisima čiji se podatci o ubijenima dijelom podudaraju. Međutim, kad se usporede podatci iz „lista progonjenih“ za pojedina mjesta u 7 od 28 slučaja je više „ubijenih“ nego što je prije rata u tim mjestima bilo živih Židova. Takav je slučaj kod Čakovca, Križevaca, Pakraca, Požege, Slavonskog Broda, Varaždina i Vukovara. 

Rezultati po mjestima – primjer Iloka

Prema „listama progonjenih“ najmanji udio „ubijenih“ u odnosu na predratni broj Židova je u Sušaku (danas dio Rijeke) iz kojeg nema „ubijenih“, zatim u Valpovu iz kojeg je ubijen jedan od 140 predratnih Židova pa u Iloku iz kojeg je šest ubijenih od 310 predratnih židovskih stanovnika. U razdoblju od 1931. do 1940. godine u Iloku je porastao broj Židova (Švob, s. 284). Ilok je vrlo znakovit primjer nepodudarnosti podataka iz različitih izvora. Štoviše u slučaju Iloka radi se o ogromnim razlikama. Naime, kod Švob (2004.) je od iločkih Židova poimenično navedeno 15 preživjelih, ali broj mrtvih je 348 (Banić i Koić, Jasenovački popis – Lažne žrtve, 2023., s. 338).

Krajem rujna 2022. godine je u digitalnom arhivu Yad Vashema prema tri glavna izvora bilo 696 „žrtava“ koje su prije rata živjele u Iloku. Prema srbijanskom Spisku žrtava rata iz Iloka je 208 ubijenih Židova. U promatranom razdoblju bila su 274 svjedočanstva članova obitelji i židovskih organizacija o Židovima koji su prije rata živjeli u Iloku od čega je kad se isključe višestruki upisi za iste osobe 138 „ubijenih“ s imenom, prezimenom i godinom rođenja. 

Mjesta smrti izvan Hrvatske

Prema svjedočanstvima iz digitalnog arhiva Yad Vashema kod stotinjak žrtava iz Iloka se kao mjesto smrti navode mjesta u Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, novosadska racija itd., a ne logori Jasenovac ili Stara Gradiška. Prema svjedočanstvima rodbine i židovskih organizacija je 37 zapisa u kojima se kao mjesto smrti navodi logor Jasenovac, a za logor Staru Gradišku nema niti jednog zapisa iz ove kategorije. Kad se maknu višestruki zapisi za istu osobu i oni bez vitalnih identifikacijskih podataka, ostaje 17 potencijalnih jasenovačkih žrtava s potpunim osobnim podatcima. Znači da je prema tom židovskom izvoru u Jasenovcu moglo stradati između 17 i 37 predratnih iločkih Židova.

Nasuprot tome na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac je 367 židovskih žrtava rođenih u općini Ilok i još devetero rođenih u drugim mjestima (Vinkovci, Vukovar, Slavonski Brod, Osijek, Šid i Senta u Bačkoj) kod kojih se u napomenama spominje Ilok, a nekima i „kolovoz 1942“, odnosno razdoblje deportacije/smrti. Znači prema mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac iz Iloka je samo u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradalo znatno više od predratnog broja Židova. Treba napomenuti da se brojne obitelji iz Iloka (Funk, Neuschloss/Mayschloss, Stern, Weber) nalaze na osmrtnicama iz Auschwitza (Banić i Koić, s. 339).

Uglavnom, zavisno o izvorima u nekim mjestima kao što je Ilok može biti od svega nekoliko ubijenih do puno više ubijenih nego je prije rata bilo živih. Određenom krugu odnosno pentagramu povjesničara to očito nije neki problem. 

Rezultati po mjestima – primjer Rijeke

Već prije Drugog svjetskog rata Rijeka je bila dio Italije. Broj Židova u Rijeci je od kraj 19. stoljeća bio u padu (Švob, s. 475), a 1938. godine u gradu su bila 1.783 Židova. Nakon prestanka Drugog svjetskog rata u Europi 1945. godine ih se vratilo oko 1.600, a već 1946. godine u Rijeci ih je preostalo samo 175. Sigurno se nisu ni svi preživjeli nakon rata vratili u Rijeku, a od onih koji su se vratili ubrzo su skoro svi pobjegli iz jugoslavenskog „komunističkog raja“.

Prema digitalnom arhivu Yad Vashema bilo je 785 „žrtava“ iz Rijeke, a prema Švob je otprilike upola manje mrtvih odnosno 411. Prema broju povratnika iz 1945. godine iz Rijeke nije moglo biti 785 ili 411 mrtvih Židova. Prema „listama progonjenih“ iz digitalnog arhiva Yad Vashema kod 219 predratnih Židova iz Rijeke navodi se da su „ubijeni“. To također ne odgovara broju povratnika iz 1945. godine. 

Činjenice ili „istina“ o prekobrojnima

Bez obzira jesu li „žrtve“ ubijene, umrle ili su preživjele ratno razdoblje, ne može biti više „žrtava“ nego je bilo živih. To je abnormalno stanje, odnosno prema političko-medijskom novogovoru novonormalno. Kad u nekim mjestima ima više ubijenih nego je bilo živih, tada više ni obmanjujući novogovor ne može opravdati namjernu manipulaciju podatcima. Novonormalna “znanost” ne trpi činjenice jer činjenice ne trpe više od jedne istine. Za lažljive „istinoljupce“ činjenice su negacionizam poistovjećujući ga sa znanstvenim revizionizmom.

Argumentima stjerani u kut takvi znanstvenici-aktivisti zazivaju konsenzus. To je ono kad 1+1 nije 2, već kako nekome odgovara. Ili da parafraziramo J. Bidena – Istina je važnija od činjenica. Jasno je zašto on i većina političara ne vole „pametnjakoviće“. Političku agendu koja se skriva iza psudoznanostvenih argumenata lako je prepoznati po izbjegavanju čak i zabrani rasprave. Čemu strah ako imaju čvrste argumente? U ovom slučaju može se reći – manje je više. Manje prekobrojnih žrtava, više istine.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr