Batarelo: Komunizam je uništio našu intelektualnu elitu, moramo nastaviti gdje smo stali

U najnovijoj emisiji “55 minuta kod Željke Markić” gostovao je dr. sc. Vice Batarelo.

“Vice Batarelo je australski Hrvat koji je došao u Hrvatsku kad je bilo najteže. Radio je na Hrvatskoj televiziji, prevodio je za medije tijekom rata. Doktorirao je baveći se dijasporom, radio je u Hrvatskom Caritasu i već nekoliko godina vodi udrugu i zakladu Vigilare koja je izuzetno aktivna u civilnom društvu” – predstavila je uvodno dr. Markić svog gosta.

Evo što je rekao.

O odrastanju u Australiji

Rodio sam se u Sidneyu, 1969. godine, Roditelji su mi došli iz Hrvatske 60-tih godina u Australiju. Tamo sam završio katoličke privatne škole. Subotom ujutro smo išli u hrvatske škole i to nam je bilo jako čudno jer smo htjeli da nam vikendi budu slobodni. A mi smo morali u hrvatske škole, i, što je najgore, tamo smo učili padeže, to nam je bilo potpuno neshvatljivo… Jer u školama nismo učili englesku gramatiku, nego smo je pamtili po sluhu, a tamo smo morali učiti gramatiku… Ali ta hrvatska zajednica – to je bila jedna cijela mala Hrvatska. To sam istraživao i kad sam radio doktorat – postoji termin “transhrvatska” – domovina je, geografski gledajući, ovdje, ali mi smo stvorili “male Hrvatske” gdje god smo bili. To je bilo prije pada Jugoslavije, ali mi se nismo osjećali Jugoslavenima, mi smo bili Hrvati – i to su čak i australska država i državne vlasti – prihvatili.

Naši iseljenici su rekli “Ja sam Hrvat”. Australija je slobodna zemlja tako da su oni prihvatili to. Primjerice, moj pokojni otac, u njegovim dokumentima se navodi mjesto gdje je rođen – Dicmo, Croatia. Svugdje se pisalo Hrvatska, a ne Jugoslavija. Australiji je bilo u interesu da povećaju stanovništvo i tražili su da ljudi što više prihvate australsko državljanstvo, a Hrvati su rekli “U redu, ako priznate da smo mi iz Hrvatske”. I onda su oni to prihvatili.

Godine ’77. u Canberri, u glavnom gradu se otvara hrvatsko poslanstvo, diplomatsko – to je bio projekt australskih Hrvata. Ono je postojalo dvije godine i australska vlada je trebala čak provesti cijeli zakon kroz parlament da ga zatvore. Ali u međuvremenu je taj projekt imao svoj učinak.

Upoznavali smo australsku javnost s neslobodnom Hrvatskom i našom težnjom za slobodnom Hrvatskom.

Tako da, ja dolazim iz takvog jednog ambijenta gdje je normalno unutar demokratskog sustava – tražiti svoja prava. To smo mi, koji smo došli iz stabilnih demokratskih sustava donijeli ovdje.

To je stabilnost koja je imala stoljetni kontinuitet, za razliku od Hrvatske u kojoj je taj kontinuitet 1945. naglo prekinut.

Već za vrijeme prve Jugoslavije smo izgubili kontinuitet kojeg smo imali za vrijeme Austro-Ugarske. Mi živimo još uvijek u određenom neredu.

O radikalnim ljevičarima

Radikali i revolucionari su ti koji se smatraju ljevičarima. Oni su problem danas. Cijela ta filozofija Marxa i Engelsa, dolaženja do revolucije, uništavanja svega… S druge strane, imate jednu konzervativnu filozofiju i način razmišljanja koji smatra da se ništa ne može brzo promijeniti. Poštivanje tradicije, baštine… Temelji toga su obitelj, domovina, a prije toga je religija – Bog. To je ono što daje temelje jednom društvu. Revolucionari sve to uništavaju. Oni dehumaniziraju ljude. Kad su ljevičari išli protiv Hrvata u Australiji, oni su demonizirali i dehumanizirali. Kad gledamo događaje danas u Hrvatskoj – vrlo su slične šprance. Tu nema dijaloga – oni puno govore o toleranciji i dijalogu, ali ga ne pokazuju, imaju stav: “Moja istina je ova istina”. Oni su protiv tih velikih istina, oni su protiv zapadne civilizacije, protiv kršćanstva. Jer kršćanstvo daje taj odgovor, da postoji jedna istina – odakle dolazimo i koji je naš smisao. Oni to ne mogu prihvatiti i zato stvaraju svoje “istine”: “Istina je ono kako se ja sad trenutno osjećam”. To je relativizam. U relativizmu mi ne možemo ništa planirati, ništa stvarati. Moramo se samo znati snaći…

Ti ljevičari samo guraju destrukciju i nametanje… Kršćanstvo je u biti vrlo, vrlo tolerantno – mi dopuštamo drugom mišljenje.

O oprostu, o nedavnim događajima u Borovu i aktualnoj vlasti

Ovo je velika tema i vrlo važna. Tu je uz oprost i pitanje etniciteta. Prvo vezano uz oprost – tu i druga strana mora priznati da nešto nije u redu. Ali vrhunski kršćanski ideal je da ti dođeš i tražiš oprost. To je pomirba. Pomirba se ne može nametati. Isto tako je važna pravda – pravda se mora zadovoljiti. Stvara se slika katolika kao nekakvih jadnika – oni će oprostiti i mi sad možemo raditi što hoćemo ili kad mi nešto kažemo – oni će se povući. Istina je da mi imamo određene komplekse iz vremena komunizma, ali trebamo te komplekse odbaciti i reći “ja sam slobodan čovjek”.

U Hrvatskoj se sada događa blaga tiranija, gdje ti čak ne smiješ nešto reći – imamo primjer patera Dominika Gerbica.

Od patera Dominika do onog što se događa u Borovu – to je cijela jedna frustrirajuća situacija, ja bih čak rekao da je Hrvatska u ovom trenutku ponižena. Imamo na vlasti nazovi “demokršćane”, ali to su, hajdemo iskreno, dečki – od premijera do predsjednika – “zlatni” dečki iz kraja 80-ih godina – privilegirani. Nemam ništa protiv toga. Ali, to su dečki koji ne proizlaze iz naroda. Narod čine običaji, tradicije…. Ti ljudi to ne razumiju, kao što ne razumiju ni što znači domoljublje.

O tradiciji

Što je tradicija, što je društvo? Edmund Burke je rekao – društvo, civilizacije – to su pokojni, oni koji sada žive i oni koji još nisu rođeni. Ljudi koji ponižavaju one koji su mrtvi, neće imati poštovanja niti za nas žive niti za one koji su nerođeni, koji tek dolaze. Pogledajte što su komunisti radili tijekom poraća – stotine tisuća ljudi je zaklano, ubijano…

O Judith Reisman, njezinom posjetu Hrvatskoj i borbenosti Hrvata

Sjećam se koliko je ljudi navrlo da ju sluša – zašto? Zato što je ona govorila zdravorazumski. Naš narod razmišlja zdravorazumski. Oni znaju što je dobro i što nije. Tu smo uspjeli zaustaviti i spolni odgoj – pokazali smo da je to povezano s pedofilijom. Pokazali smo da je brak dobar, da je to temelj za našu zemlju. Tako da mi imamo tu neku borbenost u sebi, ja se ne bojim za nas. Ali trebat će nam vremena da se nešto postigne. To je proces. Ne zaboravimo da je naša intelektualna elita u komunizmu uništena, nije Stepinac bio jedini – on je bio dio jedne katoličke Hrvatske koja je bila vrlo živa i dinamična. I ja bih volio da to nastavljamo od mjesta gdje je to prekinuto.

Emisiju možete pogledati i OVDJE.