Beck: Faktograf s mnogo truda dokazuje da Tito nije bio diktator, a prešućuju da 35 godina nije bilo slobodnih izbora

Foto: Fah/Tanja Kragujević, Stevan Kragujević / wikimedia commons (Fotomontaža: narod.hr)

Djeca po kućama ovih dana sade grah kao zadaću iz biologije, pa i jedan nama raste na prozoru. Sjećam se iz svojih školskih dana, ja kao gradsko dijete, čuđenja kad je iz sjemenke izrasla nježna zelena biljka. I sad s djecom zadivljeno gledam kako stabljika iz crne zemlje hita suncu, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ljepše mi je to nego čitati o napaćenoj predstojnici Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, svojedobno zamjenici ravnatelja Vinogradske bolnice. Kako da ta pametna i sposobna žena radi svoj posao kad joj suradnici, recimo, nisu u stanju provesti natječaj?

(…)

Ljubomorni su na tvoj uspjeh i dobre odnose s političarima, pa te lažno optužuju za maltretiranje; prozoveš lijenčine da ne rade, odmah mobing; otkriješ nezakonitosti, a oni se urote protiv tebe; dok im govoriš da ćeš im dati otkaz, drsko su naslonjeni na štok od vrata. Srećom ima poštenih građana pa joj prilaze na cesti i daju podršku. Već sam čuo tu priču, samo u HNK Zagreb. Intendantica, čije predstave izazivaju zapanjenost publike, izložena je godinama šikaniranju. Skoro dvije stotine lijenčina i neradnika napustilo je kazalište otkad je ona intendantica. Zaposlenici je lažno optužuju za psihički teror i izmišljaju da im govori da su lopovi, ali ona herojski izdržava tu kontinuiranu kampanju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stara je to priča, znam je i iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. Ravnateljicu su umjetnici i kustosi isprva optuživali da loše vodi KIC, pa su je u Koncertnoj direkciji svi zaposlenici prozvali zbog nesavjesnosti i nestručnosti, pa su je u Muzeju hrvatskog turizma u Opatiji optuživali za stvaranje nezdrave atmosfere i taman kad smo pomislili da će ta izmučena i nepravedno proganjana osoba naći mir na novom ravnateljskom mjestu u Zagrebu – kad, eto, na nju je nasrnula dotad mirna računovotkinja. Srećom, policija nije bila zauzeta lovom na braću Mamić pa su šeficu računovodstva, majku malog djeteta, uhitili, i držali u zatvoru cijelu noć, samo da se rukovodeća osoba oporavi.

(…)

Gdje bih mogao provjeriti činjenice nego na Faktografu, portalu posvećenom traganju za istinom. Na svoje čuđenje, ne nalazim njihovu ekspertizu ni o jednom od tih dugogodišnjih slučajeva zlostavljanja, ali ima opsežan članak o Titu. Neki Francuz je Tita nazvao diktatorom pa tamo s mnogo truda dokazuju da Tito diktator nije bio. A mogli su baciti pogled na novu knjigu Veronike Mile Popić, o odnosu komunističkog režima prema Družbi sestara milosrdnica nakon 1945., pri čemu je posebno aktualno poglavlje o otimanju Vinogradske bolnice, za vlast nad kojom se sada bori i neuroradiologinja. Bolnica koju su osnovale i vodile časne sestre bila je 1945. najveća u Hrvatskoj; u njoj je na 1155 kreveta dolazilo 52 liječnika i 152 sestre, što je standard do danas nedosegnut, a imali su i najmoderniji rendgen na Balkanu. U lipnju 1945. Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) strijeljala je s. Blandu Stipetić, najzaslužniju za razvoj i modernizaciju bolnice, s. Beatu Nemec osudili su na višegodišnji zatvor, a upraviteljici s. Bogoljubi Jazvo bio je zabranjen rad ondje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Financijski konsolidiranu bolnicu nove vlasti su ubrzo odvele u bankrot; sestre su bile malo-pomalo otpuštane iz vlastite bolnice, a na njihovo mjesto zapošljavani nepotrebni činovnici; preostalim sestrama nije bila isplaćivana plaća za rad. Da se nikad ništa ne mijenja, svjedoči bizarna pojedinost: vozač bolnice otuđio je automobil i kombi bolnice, registrirao ih na sebe i potom bolnici iznajmljivao; vrijedi zapamtiti prezime tog pionira outsourcinga u Hrvatskoj: zvao se Kenjalo. Do 1948. bolnica je oduzeta sestrama milosrdnicama i prešla posve u državne ruke – da bi danas, cinično, nosila njihovo ime. Ali grah naše djece raste sve više i pod njim postaju maleni oni koji hvale Titovu hrabrost u ratu, a prešućuju da za 35 godina vladavine nije našao ni jedan dan za slobodne izbore – jer je bio prevelika kukavica da se suoči s političkom voljom svojih građana, što je baš definicija diktatora, ili diktatorice, uostalom. A grah naše djece će, vjerujem, rasti i dalje, zdravo i uspješno, sve dok ne dosegne onu zemlju iznad oblaka, zemlju istine i pravde, gdje neće nitko nikoga ugnjetavati. Stabljika je još malena, ali zalijevat ćemo je i okrenuti prema suncu, daleko od mraka.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.