Zadnjih tjedana bombardirani smo isključivo vijestima o izborima i Euroviziji, pa nije čudno da su se u mom izmučenom mozgu te dvije teme spojile u jednu. Nije to nelogično: i Sabor je neka vrsta top liste najpopularnijih političara, a na Euroviziju se dolazi nakon izbora. I izbor Marka Purišića jako je podsjećao na sastavljanje stranačkih lista – kao što partijski šefovi svoje prijatelje i ulizice stavljaju na izborne liste, čime ograničavaju glasačima mogućnost biranja, tako je i HRT-ov žiri ponudio na glasanje razne nemuzikalne pijevce i kokoši, kako bi tko zna kome vratio tko zna kakve usluge, stavivši mladića iz provincije i bez veza na čekanje, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
I za politiku treba imati sluha, kao i za glazbu. Ideja da bi saborsku većinu činili SDP, Možemo! i Most, s tim da Penava bude predsjednik parlamenta, jednako je suluda kao da zboru date da redom izvede Po šumama i gorama, Marseljezu i Rajska Djevo kraljice Hrvata, dok zborovođa dirigira Bože čuvaj Hrvatsku. Još je jedna važna sličnost – i političari i glazbenici žive od publike, a ne od političke agende, i čudno je da se to kod nas zaboravlja. Tomašević tako ulaže politički kapital u opskurne manifestacije poput Trnjanskih kresova, a Mile Kekin se čudi kako on, koji je nekad punio Dom sportova, veše ne može napuniti ni kafić u Virovitici.
Neko novo tralalala
Kad mi se već politika i estrada slijepila u jedno, tako mi se u glavu uvrtjela ona Balaševićeva pjesma o starom orkestru, pod kojim je, dakako, mislio na Partiju. Taj orkestar je već dugo prvi na top listi, sa svojim uvijek istim tralalala, i ne da im se širiti repertoar, izvode stalno svoj jedini šlager. Pa zar nije i HDZ kao taj stari orkestar – sa svojim evergreenima o domovini, ratu, napretku, sigurnosti, ugrozi i što ti ja znam – koji su ipak nakon trideset i kusur godina dojadili ljudima, pa se počelo pjevušiti, kako kaže Balašević, neko novo tralalala.
Ima taj stari orkestar i neki pomladak, ali ako ste ikad vidjeli HDZ-ovu mladež, onako pristojnu i urednu, jasno vam je da tamo nema nikakvih novih glazbenih ideja, i da su spremni plesati kako stari sviraju. I sad taj stari orkestar traži (i nalazi) svirače koji im nedostaju, i koji će s njima udarati u iste diple, pa dok ide.
>Beck: Svi nešto neće, ili kako kemija utječe na retoriku i koalicijske pregovore
Pa kad su mi se već tako splele muzika i politika – o čemu razmišljam još od prošle godine, kad je naša eurovizijska uzdanica bila jača u aktivizmu nego u umjetnosti, više polažući na promicanje naprednih ideja nego na harmonije – pitao sam se što bi bilo da se Marko Purišić bavi politikom umjesto glazbom? Taj mladić sa sela, s kravom, mačkom, nonom i zaručnicom, koji nedjeljom ide u crkvu, ali istovremeno izgleda i zvuči svjetski, ukazao mi se kao HSS-ovski mesija!
Ta nesretna stranka, koju su zbog lijevog aktivizma proganjali i ustaše i komunisti, i koja se u Saboru iskazala Stjepanom Sulimancem i Josipom Pankretićem, sad je svedena na karikaturu, a selo zastupaju tipovi kao što su Petar Čobanković, Tomislav Tolušić i Gabrijela Žalac, osuđivani, optuživani i uhićivani. Zar ne bi bilo divno da ljudi poput Baby Lasagne mikrofon dobe ne na švedskoj pozornici nego za saborskom govornicom, i da se Markovim trgom zaori jedan politički rim tim tagi dim, umjesto vječno istog tralalala?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
