Na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata održana je misa za poginule i nestale branitelje i civile Vukovara na kojoj je požeški biskup Antun Škvorčević pred okupljenim mnoštvom izrazio nadu da će Katolička crkava u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele.
„Zamka okrutnog počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas, to zlo nam želi stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije, mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu“, rekao je Škvorčević u propovjedi na misi na kojoj su uz čelnike države bili predstavnici Hrvatske vojske i policije te udruga proizašlih iz Domovinskog rata.
Požeški biskup je rekao da je verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor u kojem zlo vrti svoje kolo, a “mržnja brusi zube, umrtvljuje duše, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost”.
U Vukovaru i Hrvatskoj, kazao je, potrebni su nam ljudi velika duha koji svjedoče vjeru u pobjedi ljubavi i pamte prošlost očišćenu od mržnje.
„Koliku li je razdaljinu među Srbima i Hrvatima očitovala agresija minuloga rata u Hrvatskoj, posebno ovdje u Vukovaru. Nakon svega kako se založiti da ne ubijamo jedni druge, kako se založiti da dokinemo podjele u nama, da ne budemo jedini protiv drugih nego jedni s drugima ili još bolje jedni za druge i tako svi budemo pobjednici i postignemo svoje dostojanstvo“, upitao je biskup.
„Politički projekt pomirbe unutar hrvatskog društva u kojem je kod nas bilo govora napose početkom 90-tih godina prošlog stoljeća kao i politički projekti pomirbe između Srba i Hrvata imaju sigurno svoje značenje i treba ih podržati, ali svjesni smo da oni nemaju moć pobijediti čovjekovu nutarnju podvojenost zbog naše ranjenosti zlom i osigurati istinski mir“, rekao je Škovrčević.
Zaključio je da su Hrvati i Srbi kao većinski kršćanski narodi očito pozvani „otvoriti se božjem projektu pomirbe“.
Ukazujući na misna čitanja, biskup Škvorčević je naglasio, kako naviještena Božja riječ želi „sudionike vukovarskog spomena na žrtvu povesti putovima takve slobode”. Izdvajajući neke od redaka iz Poslanice Efežanima, podsjetio je, kako sv. Pavao upozorava na ono što zapravo svi iz iskustva znamo – „čovjek je biće ranjeno zlom i ono nas na svoj način udaljuje od nas samih, jedne od drugih i od Boga, stvara strah od drugoga, pokreće da budemo jedni protiv drugih, kopamo ponore u kojima nerijetko skončavamo. Uvjerava nas Apostol kako je to stanje mogao preokrenuti samo Bog po Isusovoj žrtvi na križu”. On je, tumači sv. Pavao, „u svom tijelu razorio neprijateljstvo, omogućio da oni koji su bili daleko budu blizu, te od dvoga sazdao jednog novog čovjeka i tako postao naš mir. Praštanjem i pomirenjem oslobodio nas je od podvojenosti u nama samima, približio svakoga od nas samome sebi, povezao ljude i narode u svijesti da smo svi Božja stvorenja, preporođeni u svom dostojanstvu Isusovom žrtvom”. Nastavljajući u tom kontekstu propovjednik je upitao „koliku li je razdaljinu među Srbima i Hrvatima očitovala agresija minuloga rata u Hrvatskoj, napose u Vukovaru? Kako se založiti da ne ubijamo jedni druge, da dokinemo podjele u nama te ne budemo jedni protiv drugih, nego jedni s drugima, ili još bolje jedni za druge; te tako svi budemo pobjednici i postignemo dostojanstvo?”.
Posvješćujući činjenicu, kako su i Hrvati i Srbi većinski kršćanski narodi, naglasio je, kako su stoga „pozvani otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima. Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička Crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna Crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom”.
Osvrćući se na obnovu grada Vukovara, istaknuo je, kako je sve manje znakova razaranja, niču nove zgrade, no upitao je „hoće li te kuće postati domovi”, jer nastavio je propovjednik „znamo da je kuća zid, a dom nešto drugo”. Hoće li ove kuće u Vukovaru postati domovi ne ovisi što ćemo u njih unijeti, niti kako ćemo ih opremiti, istaknuo je požeški biskup te upozorio: „ako među onima koji u njoj stanuju nema povjerenja, razumijevanja, uzajamnog prihvaćanja, ljubavi i spremnosti na žrtvu, ona nije dom. Štoviše, u stanju međusobne duhovne daljine nepovjerenja i mržnje, fizička blizina među supružnicima postaje nepodnošljiva, dolazi do rastave, bijega jednih od drugih, pri čemu ne pomaže nikakvo materijalno bogatstvo”.
Drago mi je što nedavni rat nazivamo domovinskim, jer je on bio borba za slobodu svakog građanina Hrvatske. Radujem se što u Hrvatskoj postoje nastojanja oko gospodarskog napretka s velikim očekivanjima da će nam uskoro biti bolje. No, sa sigurnošću možemo ustvrditi da nam Hrvatska nije dom, ili domovina prvenstveno po tome koliko ćemo gospodarski napredovati, nego po tome koliko ćemo uspjeti promaknuti u našem društvu povjerenje, međusobno poštovanje, požrtvovnost jednih za druge, plemenitost i dobrotu, rekao je biskup Škvorčević, te konstatirao, kako se mnogi mladi ne bi rado odlučili otići iz Hrvatske u inozemstvo kad ne bi osjetiti da u Hrvatskoj međuljudski odnosi nisu ozračje doma koji bi im pružao dostojanstvo i sigurnost i gdje bi se isplatilo prihvatiti žrtvu.
Upravo nas Vukovar potiče da promislimo je li naš odnos prema hrvatskim braniteljima, među kojima je i značajan broj Srba i građana drugih narodnosti takav da on pridonosi našoj međusobnoj povezanosti, poštovanju njihove žrtve i ljubavi uložene za našu slobodu, da oni u našem odnosu prema njima prepoznaju kako se isplatilo žrtvovati za domovinu, rekao je požeški biskup.
Na kraju homilije, propovjednik je izrazio uvjerenje da i sam grad Vukovar može postati još prepoznatljiviji kao dom i domovina ukoliko se i svi njegovi građani budu trudili oko međusobnog povjerenja, uzajamnog poštovanja i ljubavi, prvenstveno oni koji vjeruju u pobjednika nad smrću Isusa Krista, vjernici katoličke i pravoslavne Crkve.
