Ako ste ikada gledali britansku seriju “Zvonili ste, milorde?”, znate gospodskog Edwarda, zvanog Teddy, mlađeg brata lorda Meldruma. Zbog njega su već pet sluškinja otpratili iz kuće u drugom stanju, a i na šestu navaljuje, privučen njenim “sjajnim, izmučenim licem”, hrapavim rukama i, iznad svega, mirisom karbolnog sapuna. Njega sam se sjetio jer me svuda dočekuje ona bočica sa štrcaljkom, uz ponudu da obvezno ili dobrovoljno steriliziram ruke. One u pekarama špricaju poput onih boca za čišćenje prozora i, moram priznati, svaki drugi put ih okrenem naopako, pa dezinficijens pljucne od mene. One u drogerijama i apotekama su finije, one koje stisneš odozgo pa kapnu dolje, a i miris je bolji, piše Boris Beck za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Osjećam se pomalo kao enolog u erdutskim podrumima kad se isprobava mlado vino. Ima aseptika u obliku gela, a od njih koža postane ljepljiva i hladna. Poneki vuku više na varikinu, kod drugih se jasno osjeća alkoholna nota; neki su rijetki, a sumnjam da su i razrijeđeni, kao kad vam potajno naliju vodu u pivo ili vino pa se osjećate prevareno.
(…)
Neki sam dan na ulici prošao uz dvoje mladih koji su razgovarali, kad je djevojka iznenada izvadila bočicu dezinficijensa i dala prijatelju da si obriše ruke, što je on i učinio. Mogu zamisliti kako se u ovo vrijeme odvijaju romantični susreti navečer na klupi u parku. “Mmm, dragi, jesi li ponio… dezinficijens”?
Nije drugačije ni kad nam netko dođe u posjet. Nekad bih gostu nudio lozu iz Vrgorca, šibensku travaricu ili škotski viski, a sada mu ljubazno podastirem na izbor Aresept, Olivalovu higijensku otopinu za ruke i antibakterijski Guard. A za posebno važne posjetitelje vadim Hand gel Dr. Meyera, iz osobne zalihe, s profinjenom glicerinskom aromom. Uopće se bonton naglo promijenio. Nekad bi samo munjeni prelazili na drugu stranu ceste kad bi im netko došao u susret, a sad vas čudno gledaju ako to ne napravite.
(…)
Dok sam u knjižnici čekao knjigu iz skladišta, ušla je gospođa vratiti knjige. Informatorica joj je ponudila da dezinficira ruke, što je gospođa odbila jer da joj kemikalije izazivaju alergiju i da to ne može podnijeti. I da će izaći iz knjižnice ako je neće uslužiti bez dezinficiranja. “Eh, da je Teddy tu, on bi gospođu nježno uzeo za ruke, i prešao prstima po njezinoj izmučenoj koži”, pomislio sam. U međuvremenu je informatorica sijevnula očima – jer samo smo to od nje vidjeli između maske i kosom prekrivena čela – i nevoljko uzela kužne knjige, pruživši ruku iza svoje prozirne plastične pregrade. Primijetili ste da se posvuda vratila ta stara dobra pregrada?
(…)
Međutim, još mi se više sviđa da su iza stakla počeli držati i političare kad govore na press konferencijama. To je divno, a još će biti divnije kad se netko sjeti da se šalteri u još davnijoj prošlosti nisu sastojali samo od stakla nego i od željeznih rešetki. Nema tog karbolnog sapuna kojim se kod nas mogu oprati ruke političara.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
