Ovih dana navršava se trideset godina od pada komunizma i rođenja parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Ali, već dugo u javnoj raspravi upadljivo izostaju velike ideološke teme koje su definirale to prijelomno razdoblje naše povijesti, piše Borislav Ristić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
(…)
Oni koji se sjećaju kraja osamdesetih znaju koliko je tada za ljude iskustvo komunističkog jednoumlja, straha i represije bilo snažno i koliko je želja za slobodom i demokracijom bila živa. Glavna tema u svakoj raspravi bila je nepomirljiva opreka između tiranije i slobode, komunizma i demokracije, Istoka i Zapada. Kada je padao Berlinski zid svi smo osjećali kako se događa nešto sudbinsko i veliko, nešto što će ostati upisano u povijesti, događaj koji ćemo dugo pamtiti i prepričavati unucima.
Međutim, kada je komunizam konačno pao, svi kao da smo odlučili zaboraviti na čitavu stvar. Netko će reći kako je to slučaj samo kod nas zbog rata koji je ubrzo uslijedio, ali to je tako i drugdje. Ako se rasprava o komunizmu uopće i povede, glavni je prigovor kako je socijalizam loš ekonomski sustav, koji ne može zadovoljiti sve naše potrebe. Tako je velika ideološka bitka koja se više od pola stoljeća vodila između liberalizma i socijalizma danas svedena na čisto ekonomsko pitanje, u kojem pobjednika odlučuje bolji kvalitet štednjaka ili usisivača.
A ipak, ta ideološka bitka je bila sve samo ne rasprava o ekonomskim prednostima jednog ili drugog sustava. Ljudi su se opirali komunizmu ne zbog toga što je imao loše ekonomske performanse i manji BDP po glavi stanovnika, već iz viših, moralnih razloga. Zapad je bio privlačan ne zbog boljih plaća i jeftinijih proizvoda, već zbog slobode i prava koje je osiguravao. Materijalno blagostanje koje je ljudima nudio kapitalizam bilo je eventualno samo dio šire moralne argumentacije protiv komunizma.
Komunizam, s druge strane, nije bio samo nemoralan sustav vladavine, već i sustav koji je počivao na ideološkim lažima, brutalnoj sili i gaženju ljudskog dostojanstva. Kontrola svih aspekata ljudskog života bila je monstruozna i ponižavajuća. Najsitniji aparatčik u komunizmu imao je vlast nad vama kakvu u kapitalizmu ne može sanjati ni najkrupniji kapitalist. O slobodi govora i političkog izjašnjavanja nije se smjelo ni misliti. Slika “željezne zavjese” bila je obilježje kažnjeničke kolonije u kojoj su živjeli zatočenici komunističke utopije.
(…)
Na kraju tog procesa vidimo kako demokracija sve više počinje sličiti na cirkuski šator, u kojem cirkuski gospodari dresiraju svoje tuljane i uče ih sve novim i novim akrobacijama i pokretima. Tako malo nosimo maske, pa ih malo ne nosimo, obavezno peremo ruke i poštujemo socijalnu distancu, dok nam se kao sloboda nudi otvaranje obližnjeg tržnog centra. Dojam je da ni naši dreseri u tome ne vide neku svrhu, već tek daju smisao svom postojanju. Imati vlast znači biti u poziciji druge ljude vući za nos, pa hajde onda da iznađemo opravdanje kako bismo ih vukli za nos.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
