Do jučer vjerojatno nitko od nas nije mogao ni zamisliti karantenski stil života kojim danas živimo. To nije ni čudno, jer u prošlosti su pojedini gradovi ili područja bili stavljeni u karantenu, ali nikada u karanteni nije bio cijeli civilizirani svijet. A opet, ono što je do jučer bilo nezamislivo, sada nam je postalo ne samo zamislivo već nam je s vremenom postalo nezamislivo da bi stvari u budućnosti mogle stajati puno drugačije. Sviđalo nam se to ili ne, život u karanteni je postao naše “novo normalno”, piše Borislav Ristić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Kao što nam je do jučer bilo normalno otvoriti kišobran kada počne padati kiša, tako će nam sada biti normalno da se države zatvaraju u karantenu čim određenom broju ljudi počne curiti nos. I to će tako biti u najmanju ruku dok se ne proizvede cjepivo. A to je predugo vrijeme da bi život mogao čekati. Puno je toga napisano o lošim socijalnim, ekonomskim, psihološkim i političkim posljedicama života u karanteni. Ali, nije baš sve tako jednobojno. Tako je, recimo, malo tko očekivao da će primjena nemedicinskih rješenja iz 18. stoljeća na rješavanje zdravstvenih problema u 21. stoljeću pokrenuti niz zanimljivih inovacija i dovesti do prave male futurističke revolucije u našim životima.
A opet, upravo nam se to događa. “Svako je zlo za neko dobro”, kaže se, pa tako i život pritisnut nevoljom stvara nove mogućnosti i iznalazi nova rješenja. Tako smo do jučer mislili kako ništa ne može zamijeniti odlazak djece u školu, a danas vidimo kako je školovanje od kuće nešto sasvim moguće. Također, mnogi su ljudi do jučer morali odlaziti na posao, a sada vidimo kako taj posao obavljaju od kuće, što je pokazalo i određene prednosti. Dobar dio naših života preselio se “online”, i na iznenađenje mnogih takav se život pokazao humaniji i kvalitetniji od onoga kakav smo imali u “realnom” svijetu. Ako se sada, primjerice, razvijaju aplikacije koje prate stanje ljudi zaraženih koronom, zašto to isto ne bi bilo moguće i za praćenje ostalih kroničnih bolesti?
(…) Nužda nije pritisnula samo građane već i vlasti, pa vidimo kako se ubrzano rješavaju pitanja koja su se dosad bespotrebno odlagala.
Digitalizacija podataka učinit će mnoge usluge dostupnijima građanima, što će povećati i transparentnost države, a moguće i smanjiti korupciju i “uhljebljivanje”. Sada nema izlika ni da se digitalizacija uvede u sam politički proces, koji bi time postao transparentniji i demokratskiji. (…)
Tako se prirodno nameće pitanje zašto ona rješenja koja su se pokazala dobrima ne bismo zadržali i kada jednom kineski virus bude konačno poražen? Korona je u kratkom vremenu ostvarila ono što nam sva moguća futuristička obećanja posljednjih desetljeća nikako nisu isporučivala. Tako nam je, pored svih zala, donijela i konačno pokretanje digitalne revolucije u punom opsegu. Kada sve ovo prođe, nitko više neće prihvaćati izgovore koji bi nam obećavali “povratak na staro”, jer smo vidjeli da je moguće i nešto bolje. S mnogim koronarješenjima život nakon korone mogao bi postati jeftiniji, s manje stresa i više slobodnog vremena, koje bismo mogli posvetiti sebi, obitelji i prijateljima. Ironija je u svemu tome da nam sve to što je dobro ne dolazi kao rezultat našeg izbora, već nevolje koja nas je snašla. Ali, i to je priča o nama, kakvi već jesmo.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
