Česi oklijevaju oko Eura, bismo li i mi trebali?

Euro ćemo morati uvesti prije ili kasnije, jer smo se na to obvezali ulaskom u EU: To je obaveza svih članica EU, osim dvije, s tim da je jedna od te dvije, Ujedinjeno kraljevstvo, na izlaznim vratima Unije. Druga je Danska.

Zanimljivo je pritom da je EU do ne tako davno postavljala vrlo stroge uvjete zemljama koje žele uvesti euro, u vidu javnog duga koji ne smije prelaziti 60% BDP-a (kod nas je trenutno na 75% BDP-a a bio je na 86%), proračunski manjak ne smije biti veći od 3% godišnje, i tako dalje. Danas pak traži od svih da ubrzaju uvođenje, a upravo je rušenje kriterija napravilo nepopravljivu štetu kod nekih zemalja koje su prešle na zajedničku valutu, iako stvarno nisu bile spremne.

Plenković i Vujčić za euro što prije

Premijer Plenković oko toga nema dilema, on smatra da Euro trebamo uvesti što prije. U srijedu je izjavio kako je HDZ vrlo čvrsto proeuropski orijentirana stranka, i da je uvođenje eura godinama cilj naše europske politike. Dodavši kako ta tema nije jučer došla na dnevni red, poručio je i da će proces uvođenja eura trajati idućih nekoliko godina. Kako većina građana štedi u eurima, kaže Plenković, tako će i troškovi konverzije biti minimalni pa će tako kava zbog troškova konverzije poskupjeti za dvije lipe.

Hoće li? On i guverner HNB Vujčić nisu jedini koji smatra da je uvođenje eura što prije dobra stvar, iako očito od toga neće biti ništa skoro – naš proračunski deficit je i dalje problem, i bit će još bar četiri do pet godina, u najboljem slučaju (u 2021. će, hvali se Plenković, naš javni dug biti “samo” 64,5% BDP-a).

Bivši glavni ekonomist Splitske banke, Zdeslav Šantić, je za uvođenje eura svojevremeno izjavio, “To bi čak i pomoglo Hrvatskoj, smanjilo bi nam premiju rizika i jeftinije bismo se zaduživali, kako država, tako i ostali sektori”. No to je dvosjekli mač – upravo su jeftini i dostupni krediti u eurima omogućili Grčkoj, Italiji i Španjolskoj da se zakopaju u dugove iz kojih neće moći ni lako ni brzo izaći.

Vujčićevi argumenti – HNB ionako ne koristi monetarnu suverenost, pa što će nam?

Guverner Vujčić pak kaže da je uvođenje eura strateška tema s obzirom na to da konačna odluka ima trajne i dugoročne posljedice na gospodarski život u Hrvatskoj. Osim uklanjanja valutnog rizika, koji zapravo u Hrvatskoj u odnosu na euro ne postoji (a u odnosu na Švicarac će postojati i dalje i nakon eura!) kao argumente za ulazak Hrvatske u eurozonu Vujčić je naveo i snažne trgovinske veze  s eurozonom, kao i visoku razinu financijske integriranosti Hrvatske s područjem zajedničke europske valute. Hrvatska, kaže, ima najveći stupanj eurizacije kredita i depozita u Europi, pa bi imala znatno veće koristi od uvođenja eura no neke druge zemlje poput Poljske ili Češke.

A upravo je Češka zanimljiva, jer je češki premijer Andrej Babiš nedavno u intervjuu izjavio kako je projekt Europske unije dobar, no kako to ne znači da Česi trebaju prihvatiti sve ideje Europske unije, posebno ne bez ozbiljne analize rizika. “Zanimaju me sve relevantne studije koje se pojavljuju sada, dvadeset godina nakon uvođenja eura. Pozornost mi je privukla analiza njemačkog Centra za europsku politiku, u kojoj je prikazana usporedba koja pokazuje koliko bi bio visok BDP po stanovniku u određenoj Eurozoni”, rekao je Babiš.

“Zahvaljujući rezultatima posljednjih godina, Češka se smatra jednom od najbolje ocijenjenih gospodarstava. Prema Bloombergu, na temelju studije Allianz, mi smo najstabilnije gospodarstvo u EU. U kontekstu tih činjenica, dakle, ne vidim nikakav objektivni razlog za uvođenje eura”, zaključio je.

Njemačka studija: Gotovo svi su gubitnici

Studija “20 godina eura: pobjednici i gubitnici” koju spominje tvrdi da je Njemačka od uvođenja eura zbog njega u plusu za gotovo 1.9 bilijuna eura, oko 23.000 eura po glavi stanovnika. No zato je Francuska na gubitku, prema autorima studije, za nevjerojatnih 3,6 bilijuna eura, odnosno, prema autorima studije, 54 000 dolara po stanovniku, a Italija još i više – 4,3 bilijuna, odnosno 74.000 dolara po osobi. Svi podaci se odnosne na period 1999-2011.

Stoga je logično da Babiš ne vidi nikakav objektivni razlog za uvođenje eura. Autori studije navode slijedeće razloge zašto je, recimo, Italija na tolikom gubitku: “Ni u jednoj drugoj zemlji uvođenje eura nije dovelo do tolikog gubitka prosperireta …. Italija još nije našla načina da postane konkurentna unutar eurozone. U desetljećima koja su prethodila   uvođenju eura, Italija je redovno rušila vrijednost svoje valute u tu svrhu. Nakon uvođenja eura, to više nije bilo moguće. Umjesto toga, bile su potrebne strukturne reforme… ”

Ista je stvar s Francuskom i ostalim gubitnicima, a oni su u većini (dok je na dobitku jedna Nizozemska, i, iako marginalno, Grčka). Za Francusku se također navodi isto što i za Italiju: manipuliranje valutom u svrhu povećanja konkurentnosti prije uvođenja eura, i nemogućnost da se to radi nakon uvođenja, uz izostanak strukturnih reformi.

Hrvatska – gubitnik i s kunom

E sad dolazimo do problema s Hrvatskom. Koliko bi ona izgubila uvođenjem eura? Ili, koliko smo profitirali time što ga do sad nismo uveli? Nikoliko, jer smo tečaj eura fiksno vezali uz kunu koja je praktički samo zamjenski kupon za euro, a ne prava valuta! Druge zemlje su na gubitku jer nisu mogle rušenjem vrijednosti valute jačati izvoz kad je to bilo potrebno, i štititi domaću industriju: Naime, to je jedini legalan način da se to uradi u EU, gdje je zabranjeno uvoditi zaštitne carine.

Hrvatska je posve preskočila tu mogućnost, da rušenjem vrijednosti u trenucima kad je to potrebno svoje valute svoje proizvode učini jeftinijima za inozemne kupce, time i konkurentnijima, a uvozne proizvode skupljima za kupce unutar zemlje. Time bi se izbalansirao uvoz i izvoz, pri čemu ne treba zaboraviti ni učinak turizma, koji umjetno diže razinu plaća u zemlji i time industriju čini manje konkurentnom, pa iako sam kao djelatnost zapravo ostvaruje “skriveni” izvoz, s druge strane negativno utječe na izvoz roba i usluga.

Drugim riječima, Hrvatska je vezujući kunu fiksno uz euro imala sve štete koje bi imala od eura da ga je stvarno i uvela, a govoreći da štiti one koji imaju kredite uz valutnu klauzulu u eurima prikrivala je da treba štititi sve građane, a ne jednu skupinu na uštrb svih ostalih. Politika “stabilnog tečaja” je dovela Hrvatsku jedino do toga da je stabilno neuspješna i da stabilnim tempom gubi radna mjesta u izvoznim industrijama i umjesto roba i usluga izvozi radnu snagu.

Imamo li što izgubiti?

Guverner Vujčić svoje zalaganje da Hrvatska što prije uvede euro, te tako izgubi svoju monetarnu suverenost, pravda time da tu suverenost – ionako ne koristi. Činjenicu da tečaj nije aktivni instrument monetarne politike Vujčić koristi i kao protuargument, jer “nemamo ionako što izgubiti”. Tu je u pravu, no isto tako upravo je on krivac što Hrvatska nije nikad tu mogućnost koristila! Češka, Mađarska i Poljska su tijekom 2009. devalvirale svoje nacionalne valute i po 30 posto, te tako ublažile gospodarski pad ili ga, kao Poljska, posve izbjegle, dok je kod nas kriza trajala gotovo 7 godina i uništila sve što se dalo uništiti.

S druge strane, iako smo imali negativne učinke eura, nismo imali one pozitivne, pa stoga nismo mogli doći do jeftinijih kredita, tako da za kamate izdvajamo kudikamo više nego što bismo izdvajali u eurozoni, i to ne samo država nego i poduzeća koja se nerijetko zadužuju uz lihvarske kamate (Agrokor je primjer). To je isto krivica Narodne banke koja je održavala fiksni tečaj kroz cijelu krizu nakon 2008. i time je i te kako odgovorna za devastirajući učinak koji je to imalo po ekonomiju.

Znači li to onda da trebamo smjesta uvesti euro, jer ionako ne gubimo ništa ali dobivamo jeftinije kredite? Ne nužno, jer postoje i drugi problemi, a jedan je dobro poznat iz iskustava onih koji su ga uveli. Poskupljenja. Sasvim je sigurno da Plenkovićeve dvije lipe neće biti dvije lipe, već da će kava tamo gdje je do sad koštala osam ili devet kuna koštati euro i pol. “Euro heisst Teuro”, govorili su Nijemci kad su shvatili, nakon uvođenja eura, da su trgovci iskoristili priliku da “neprimjetno” podignu cijene zaokruživanjem. I ne samo time: Nijemci su se nerijetko žalili da “ono što je prije koštalo pet maraka sad košta pet eura, a plaća više nije dvije tisuće maraka nego tisuću eura”. To je možda pretjerivanje, no istina je da je euro “krupnija” valuta od onih koje je zamijenio, i da ljudima “tri eura” nerijetko zvuči jeftinije nego “pet maraka”, jer je brojka manja. I nama ponekad 15 eura djeluje povoljnije nego da piše 110 kuna, zar ne?

Od 27 članica EU ne računajući Ujedinjeno kraljevstvo, 19 je u zoni eura. Izvan njega su pored na početku spomenute Danske, još i Švedska, Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska te Hrvatska. Od svih tih zemalja se očekuje da uvedu euro, iako ne postoji jasan vremenski okvir. No iskustva onih 19 koje su ga uvele su da je došlo do značajnog pada standarda, jer su plaće preračunate u cent, dok su cijene u trgovinama i drugdje zaokruživane, na onih famoznih “.99” ili čak i više. Usto, tu je i drugi problem, a to su banke. One će svakako gledati zaraditi što više pri prebacivanju kunskih kredita i štednje u eure, iako tu postoje dosta čvrsti propisi.