Ad hoc Tribunal za bivšu Jugoslaviju u Haagu prouzročio je nečuveni međunarodni skandal puštanjem Vojislava Šešelja na slobodu te time što o krivnji ekstremnog velikosrpskog šovinista, kroz 11 godina, koliko je proveo u pritvoru, Tribunal nije odlučio ni pravomoćnom ni nepravomoćnom odlukom, ističe Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO).
Time je još jednom je ukazao javnosti, ne samo državama sljednicama bivše Jugoslavije, nego i svijeta, na karikaturalno ponašanje Haaškog tribunala, navode u priopćenju HHO-a kojeg potpisuje predsjednik Ivan Zvonimir Čičak.
Čičak navodi kako je Šešelj jedan od ideologa i operativnih izvršitelja zločinačkog plana i pothvata o stvaranju Velike Srbije, pušten iz zatvora odlukom Sudskog vijeća Tribunala u sastavu: sudac Jean – Claude Antonetti (Francuska), sutkinja Flavia Lattanzi (Italija) i sudac Mandiaye Niang (Senegal), koji je bio protiv rečene odluke.
“Ovo je već treća kapitulacija Tribunala u posljednjih 11 godina, čime je Sud obezvrijedio ne samo načela iz Rezolucije, već i vlastita pravila i načela rada”, ističe Čičak.
Šešelj je pušten iz „humanitarnih razloga“, bez ikakvih uvjeta koji bi se odredili ili ograničili njegovo ponašanje nakon izlaska iz zatvora. Ovom odlukom Sudbenog vijeća potpuno su derogirana načela Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a iz svibnja 1993. godine kojom je utemeljen Haaški tribunal.
Tri kapitulacije Haaškog suda
Prvi put Sud je kapitulirao pred neuračunljivim Šešeljevim ponašanjem kad je on koncem studenoga 2006. demonstrativno izostao s uvodne riječi predstavnika Tužiteljstva, odbijajući sjediti iza britanskog advokata Davida Hoopera, koji mu je dodijeljen za branitelja po službenoj dužnosti, kazao je Čičak. Dodaje da se Šešelj, koji se do tada sam branio, godinama bojkotirao sudski postupak, govorom i u pisanom obliku vrijeđao suce, tužitelje i tajništvo, zastrašivao svjedoke i iznosio u javnost identitet zaštićenih svjedoka.
Šešelj je tada štrajkom glađu natjerao sudsko Vijeće na bezuvjetnu kapitulaciju, pa je ono na kraju odustalo od postavljanja branitelja po službenoj dužnosti. Bilo je tu i drugih neobičnih zahtjeva sa Šešeljeve strane koje je Sud prihvaćao, među ostalim, imenovanje Tomislava Nikolića (sadašnjeg predsjednika Srbije) i Aleksandra Vučića (sadašnjeg premijera Srbije) njegovim pravnim savjetnicima. Za njih danas Šešelj tvrdi da su dva karcinoma na njegovoj jetri, navodi Čičak.
Čičak ističe da je time presedan postao dio službene politike Suda, jer Sud, usprkos postojećim pravilima i praksi u drugim predmetima, nije ispunio obvezu imenovanja branitelja po službenoj dužnosti, čime je optuženima omogućio opstrukciju rada Suda.
Druga kapitulacija Suda uslijedila je u kolovozu 2013. kada je Šešelj izborio da se iz Sudskog vijeća isključi sudac Frederik Harhoff. Naime, očigledno je da je presuda bila već napisana. Izricanje presude Šešelju bilo je zakazano za 30. listopada iste godine. Sudac Harhoff izuzet je iz Velikog vijeća a na njegovo mjesto tada je imenovan novi sudac Mandiaye Niang. On, naravno, nije imao dovoljno vremena upoznati se s golemim sadržajem predmeta.
Treća kapitulacija Suda najnovija je odluka Sudskog vijeća o bezuvjetnom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja, navode u priopćenju HHO-a.
Vijeće se na taj čin odlučilo „po službenoj dužnosti“, uz tvrdnju da je Šešelj „teško bolestan“ (karcinom jetre), naime, na sudu postoji strah da bi Šešelj mogao umrijeti u pritvoru što bi ga učinilo „mučenikom za srpsku stvar“ u očima mnogih Srba.
Čičak napominje da su u pritvoru već umrla tri pritvorena Srbina i to Slavko Dokmanović (suicid), Mile Babić (Suicid) i Slobodan Milošević (prirodna smrt), postoji bojazan da bi sud mogao biti percipiran kao mjesto u kojem umiru Srbi.
Odluka Vijeća uključivala je uvjete Šešelju o boravku u kućnom pritvoru, predaji putovnice srbijanskim vlastima, te zabranu kontakata sa žrtvama i svjedocima, kao i razgovora o predmetu s bilo kim osim s pravnim savjetnicima. Takva odluka zapravo je pretpostavljala zabranu javnog istupanja, ističe Čičak.
Šešelj je ovu odluku Vijeća odbio. Vijeće je potom zapravo donijelo Odluku o „bezuvjetnom“ puštanju Šešelja na slobodu, što se vidi iz njegovog ponašanja u Srbiji, gdje ga je dio njegovih pristaša dočekao kao heroja, u skladu s uobičajenom praksom u državama bivše Jugoslavije u kojima se bivši haški uznici dočekuju i slave kao heroji. Šešeljevi ratnohuškački istupi kompromitirali su, međutim, odluku Sudskog vijeća, ali i Tribunala u cjelosti, pa se s pravom postavlja pitanje smisla i daljnjega opstanka ovakvog Tribunala.
Ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju svojim je postupkom:
1. obezvrijedio ideju i praksu vladavine prava
2. uvrijedio sve žrtve Šešeljeva velikosrpskog zločinačkog projekta
3. ukaljao i ponizio ideju pravednosti
4. derogirao pravnu proceduru
5. obesmislio ideju zakonitosti, posebno princip fiat justitia, pereat mundus – neka bude pravda, pa makar propao svijet
6. omogućio Vojislavu Šešelju nastavljanje njegova zločinačkog projekta, što se očitovalo u njegovim brojnim profašističkim govorima.
Posebno je to došlo do izražaja čestitkom svojim suborcima- četnicima, na oslobađanju Vukovara. To „oslobađanje“ posebno je upamćeno po pjevanju, od strane njegovih četnika, morbidne pjesme „Slobodane šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“
7. doveo u pitanje ne samo vlastiti legitimitet već i legalnost djelovanja Tribunala
Bezuvjetno puštanje Šešelja i njegovo stalno ponižavanje Tribunala posebno je uvredljivo i iritantno za Republiku Hrvatsku i sve njene građane jer je Hrvatska zbog politike Tribunala bila godinama usporavana u svom pristupu euroatlantskim integracijama.
Cinično je da je sudac Antonetti kao razlog za (ne) pisanje presude hercegovačkoj šestorki, koja se i dalje nalazi u pritvoru Tribunala, obrazlagao činjenicom da je zauzet suđenjem Šešelju.
HHO smatra da je nužna snažna akcija Vijeća sigurnosti i drugih međunarodnih institucija kojom bi se omogućio normalan i zakonit nastavak, kao i smisleno dovršenje rada Ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, zaključuju u priopćenju.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava od svoga osnutka velik dio aktivnosti posvećuje borbi protiv atmosfere koja je dovela do masovnog kršenja ljudskih prava, posebice onih koju pravnici svrstavaju u ratne zločine, a posebno onih počinjenih na području RH, na onom njenom dijelu koji je tada bio pod kontrolom demokratski izabrane, legalne i legitimne hrvatske vlasti.
Pojedini članovi Odbora bili su angažirani i na međunarodnom planu, kao pripadnici lobističkih skupina koje su nastojale posvijestiti stvarna događanja i dimenziju zločina u RH i BiH. Oni su, kao i Odbor u cjelini, radili kao značajna nevladina udruga na uspostavi Ad hoc Tribunala za bivšu Jugoslaviju i Stalnog međunarodnog suda za ratne zločine ustanovljenog u Rimu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
