Gordan Bičak, bivši član HNS-a i bivši član SDP, kao kandidat za povratnika u tu stranku, na Faceboku je opasno zaprijetio: “Tko nam pokuša skinuti tablu sa imenom Tita na Trgu Maršala Tita u Zagrebu neće dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave.”
Ivo Josipović, bivši Titov gardist, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i bivši Predsjednik RH, stalno viđa ustaške zmije ili se divi prelijepim partizanskim kapama u ime mira.
Nenad Stazić, zastupnik u Hrvatskom saboru neprekidno učvršćuje boljševističko-komunističku ideologiju.
Vesna Pusić i Stjepan Mesić smatraju kako su poubijani bez suda i presuda, u masovnim likvidacijama poslije rata, to i zaslužili, jer su bili na strani fašizma i zločina.
I mnogi drugi ljubitelji druga Tita, uvijek su spremni za tog diktatora i zločinca tvrditi da je bio humanist koji nije ništa znao o onome što se događalo na prostorima njegove bivše države, kad je rat u Europi već bio završen. Kako su se tada masovno ubijali razvojačeni vojnici bivše NDH, kako su se ubijali civili, starci, žene i djeca, to se nije učilo u školama u komunističkom režimu niti u obiteljima Bičaka, Josipovića, Stazića, Mesića, Pusića i njima sličnima. Drugovi su masovno likvidirali, kako bi se domogli imovine poubijanih, kako bi useljavali u tuđe stanove, uvukli se u tuđe postelje, kuhali u tuđim posudama, jeli iz tuđih tanjura i s tuđim priborima za jelo. Konačno, kako bi prisvojili i po potrebi rasprodavali tuđe umjetnine. Glasovire do tada, ti koji su iz šume prokuljali nisu ni znali čemu služe, ali su njihova djeca na njima kasnije naučila svirati, postali su glazbenici i kompozitori. Neki komesari useljeni u vile, nisu umjetničke slike ni poznavali ali su ih kasnije rasprodavali kad su shvatili njihovu vrijednost. Sve se to događalo poslije – “bilo je krvi… letjele su glave!” Zato je središte Zagreba opustjelo od pravih rođenih Zagrepčana te naseljeno partizančinama, komesarima, batinašima i ubojicama koji su uskočili u gospodske vile i počeli raspolagati otetom tuđom imovinom. Revolucionarni boljševizam u praksi i na djelu. Tako je Zagreb ostao bez zagrebačke inteligencije i gospode, postavši grad sljedbenika i poslušnika komunističkih komesara. Danas njihova djeca viču: “Trg je naš” kao što su 1945. njihovi očevi ubijali i vikali “Grad je naš”.
Zato je bitno vidjeti gdje je sve “Bilo krvi…” i gdje su sve “letjele glave!”, poslije rata 1945.. Iznenadno to se pojavljuje na Google maps poveznici –> za Sloveniju i za Hrvatsku . Vidjevši to tako prikazano, “krv se ledi u žilama…” onih koji imaju imalo srca i duše za nepatvorenu istinu. Ova kartom prikazana partizanska stratišta trebala bi biti dovoljna da nam nikada više nitko ne veliča zločinca Tita i ne nudi referendum o zločinima, ni ne prijeti “Trg je naš”, jer puno je toga krvavo oteto pa tako i ime tog trga nevinom krvlju nametnuto.
Možda mogu ove silne jame, u Sloveniji i Hrvatskoj, barem malo potaknuti razum onih koji ponovno danas prijete: “Bit će krvi … Letit će glave!”. Oni poručuju: “Trg je naš” i spremaju prosvjed 22. lipnja u Zagrebu na trgu zločinca nad zločincima samoprozvanog maršala Tita. To su djeca onih koji su 1945. prokuljali u Zagreb, nasilno ušli u stanove i oteli imovinu onih čije su “letjele glave!” Jedan od najstrašnijih primjera je zločin serijskog ubojice iz Macelja, Stjepana Hršaka koji je serijski i bez milosti svojeručno pištoljem poubijao redom 21 svećenika, u jednoj noći 4./5. lipnja 1945., te ih gurnuo u jednu jamu. Za nagradu je dobio vilu na Tuškancu u Zagrebu u kojoj je čuvao svoj “trofejni” pištolj sve do svoje prirodne smrti. I nikada nije krivično odgovarao. Zaštitio ga je tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić.
