U nedavno predstavljenoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske apostrofira se vizija Hrvatske u 2030. godini koja je konkurentna, inovativna i stabilna zemlja prepoznatljivoga identiteta i kulture, očuvanih resursa, dobre kvalitete života i jednakih prilika za sve. U uvodu Strategije navodi se kako je Vlada 2018. godine započela s izradom Nacionalne razvojne strategije do 2030. kao „krovnoga dokumenta i sveobuhvatnoga akta strateškoga planiranja kojim se dugoročno usmjerava razvoj društva i gospodarstva u svim važnim pitanjima za Hrvatsku, koja time prvi put od stjecanja neovisnosti dobiva okvir za razvoj u narednom desetljeću. Dokument se temelji na konkurentskim gospodarskim potencijalima Hrvatske te na prepoznatim razvojnim izazovima na regionalnoj, nacionalnoj, europskoj i globalnoj razini. Elemente strateškoga okvira čine vizija Hrvatske u 2030. godini, razvojni smjerovi i strateški ciljevi“, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.
Autori Strategije, istaknuto je, prije njezina konačnoga usvajanja žele provesti savjetovanje sa „zainteresiranom javnošću“.
Vodeći se tim pozivom, u ovomu osvrtu iznijet ćemo svoje poglede na iznesene strateške ciljeve Republike Hrvatske na planu vanjske politike i međunarodnih odnosa u idućih deset godina.
Klimatske promjene
Iako se zbog agende koja nerijetko prati problematiku klimatskih promjena često može zaključiti kako je riječ o nekome obliku moderne sekularne religije, klimatske promjene nedvojbeno predstavljaju jedan od globalnih sigurnosnih izazova s kojima će se čovječanstvo susresti u sljedećem razdoblju. Strategija prepoznaje nesagledive posljedice koje će klimatske promjene imati na „poljoprivredu, gospodarstvo, energetiku, zdravlje ljudi i ljudske migracije“, a s rastućim brojem klimatskih izbjeglica bit će „uzrokom sve većih geopolitičkih nestabilnosti na brojnim kontinentima“. Ne precizira se o kojemu će se broju ljudi raditi, no projekcije UN-a jasno govore kako će afrički kontinent do kraja ovoga stoljeća narasti više od četiri puta te s nešto manje od četiri i pol milijarde stanovnika gotovo dostići Aziju. Ako se održi kontinuitet ekonomske i životne neperspektive u većem dijelu Afrike, a imajući na umu da se najgore klimatske promjene previđaju upravo za ova područja koja karakterizira demografska eksplozija, možemo lako pretpostaviti kako nas očekuju ogromni valovi migracija prema Europi. Uz nastavke dosadašnje migrantske politike, Sredozemno more pokazat će se kao mala bara za toliki broj ljudi.
Strategija, osim tradicionalnih vojnih prijetnja, detektira i one koji proizlaze i iz terorizma, ilegalnih i nekontroliranih migracija, krijumčarenja ljudi i naročito kibernetičkih prijetnja. Nedavni, ali raniji teroristički napadi, posebno oni islamističkoga karaktera, postaju svakodnevica europskih gradova, o čemu smo opširno pisali u broju Hrvatskog tjednika od 12. ovoga mjeseca.
Demografski problemi
U Strategiji dalje čitamo: „Dugoročne projekcije za EU ukazuju na snažno povećanje omjera stanovništva starijega od 65 godina u odnosu na radno sposobno stanovništvo. Rezultat je to povećanja očekivanoga trajanja života, ali i pada stope fertiliteta. Nepovoljni demografski trendovi već su dugo prisutni u velikim europskim državama poput Njemačke, Italije ili Španjolske, ali i u svim manjim državama srednje i južne Europe. Europa se stoga suočava sa smanjivanjem radno sposobnoga stanovništva, rastućom potražnjom za socijalnim i zdravstvenim uslugama te pritiscima na održivost mirovinskih sustava.“
Ove probleme EU očito ne namjerava rješavati propulzivnijom demografskom politikom i jačanjem vrijednosti kulture života, nego s jedne strane promiče protuživotne genderoidne projekte i kulturu smrti, a s druge strane manjak radne snage namjerava kompenzirati iz afroazijskih paralela i meridijana. Pritom se posve previđa kako ti ljudi pripadaju drugome kulturno-civilizacijskome mentalnom sklopu, kako se dio njih nikada ne će integrirati u europsko društvo, nego će crpiti socijalnu mrežu. K tome, migracije donese i veće opasnosti od terorizma, a terorizam snažno utječe i na ekonomiju. Primjerice, Tursku je kurdski terorizam od 1984. do 2010. na godišnjoj razini stajao oko 3 posto BDP-a.
Možemo li zamisliti što bi za Hrvatsku značio teroristički napad na njezinoj obali? Prema procjenama hrvatske obavještajne službe, u susjednoj BiH od ranije postoji oko 10.000 radikaliziranih pojedinaca, a tome treba dodati i migrantski problem na granici s Hrvatskom (Unsko-sanski kanton).
Kibernetičke prijetnje
U Strategiji je spomenuta i opasnost kibernetičkih napada. „Kibernetički napadi na gospodarske sustave i državne institucije te pokušaji utjecanja na preferencije glasača u izbornim procesima samo su neki primjeri koji pokazuju raznolikost prijetnji zasnovanih na primjeni digitalne tehnologije čiji će se pojavni oblici vjerojatno dodatno povećavati u nadolazećem razdoblju“. U digitalnome svijetu u kojemu živimo cyber sigurnost pokazuje se kao jedan od ključnih aspekata nacionalne sigurnosti, posebno zbog razvoja visokih tehnologija i umjetne inteligencije, ali i tzv. pametnih gradova (Smart city) koji su sveprisutniji i kod mnogih izazivaju asocijacije na Big Brother. Cyber prostor već je odavno postao mjesto izvođenja terorističkih napada. Zapovjednik Kibernetičkoga zapovjedništva američke vojske prognozira da će idući veći rat započeti upravo u kibernetičkom prostoru. Postavlja se i pitanje treba li na cyber udare odgovoriti vojnom (kinetičkom) silom.
Globalna prepoznatljivost
Kao jedan od strateških ciljeva u Strategiji definira se „globalna prepoznatljivost i jačanje međunarodnoga položaja i uloge Hrvatske“ te se dodaje kako sve strateške ciljeve iznesene u dokumentu treba promatrati i u „svjetlu i kontekstu jačanja međunarodnoga položaja i globalne prepoznatljivosti, odnosno ‘brendiranja’ Hrvatske, što izravno pridonosi atraktivnosti hrvatskih gospodarskih, društvenih i kulturnih čimbenika“. Ta prepoznatljivost – dodaje se u Strategiji – ima dvije glavne dimenzije i očekivane koristi:
- a) privlačnost Hrvatske kao zemlje i partnera za političku i gospodarsku suradnju, za jačanje trgovine i razmjene, za gospodarsko ulaganje, prometno i energetsko povezivanje i turizam te b) ugled odnosno pozitivni imidž Hrvatske, njezinih politika i postignuća na međunarodnoj sceni, kulturne i prirodne raznolikosti, njezinih krajeva i načina života, hrvatskih stručnjaka i njihovih postignuća u svijetu.
Prepoznatljivost – naglašavaju autori Strategije – „ne samo da omogućuje razlikovanje Hrvatske od niza drugih država, nego pobuđuje interes stranih političkih, poslovnih i drugih partnera, privlači ulaganja te otvara tržišta za hrvatske proizvode i usluge. Ona također omogućuje jačanje izvoza, sudjelovanje u četvrtoj tehnološkoj revoluciji, znanstvenoj i drugoj razmjeni te promicanje hrvatske kulture, znanosti, identiteta te drugih kapaciteta i djelatnosti u svijetu“. Radi razvoja i postizanja višega stupnja sigurnosti i blagostanja Hrvatske, Strategija ističe kako će se posebno raditi na političkome pozicioniranju i gospodarskome jačanju Hrvatske, uz istodobno očuvanje hrvatskoga povijesnog i kulturnog identiteta u doba globalizacije. „Promicati nacionalne interese u inozemstvu znači i promicati istinu o Hrvatskoj, hrvatskome narodu i njegovoj povijesti i sadašnjosti, posebno o Domovinskome ratu, o važnosti i doprinosu Hrvatske miru i stabilnosti u jugoistočnoj i srednjoj Europi te na Sredozemlju“.
U okviru jačanja međunarodnoga položaja i uloge Hrvatske navodi se: 1.) Jačanje položaja Hrvatske u okviru EU-a 2.; Jačanje položaja Hrvatske u srednjoj Europi i na Sredozemlju; 3.) Jačanje globalnog položaja Hrvatske na bilateralnom i multilateralnom planu; 4.) Jačanje položaja Hrvata Bosne i Hercegovine, hrvatskih manjina i uloge hrvatskog iseljeništva u promidžbi Hrvatske
U sljedećom razdoblju predviđa se ulazak Hrvatske u schengenski prostor, jače gospodarsko pozicioniranje u EU i djelotvorno sudjelovanje u kreiranju politika i propisa na razini EU-a.
EU, velike sile, Inicijativa triju mora
Nedavna korona kriza pokazala je velike slabosti Europske unije do te mjere da su i poneki EU mainstream mediji u Austriji i Njemačkoj govorili o posmrtnim zvonima Uniji. Jedan od udarnika euro-federalizma, Emmanuel Macron, sam je upozorio na opasnost od raspada Unije. Strategija izbjegava otvoreno definirati probleme EU-a te eufemistički govori o jačanju njezine otpornosti i strateške autonomije nakon krize. Ne navode se sve izraženiji sukobi euro-federalista i suverenista niti sve otvoreniji prijepori država Višegradske skupine s Bruxellesom. Aktualna vlast očito podupire euro-federalističku agendu koja je u interesu najmoćnijih EU zemalja (Njemačke i Francuske), a protiv koje je često istupala Velika Britanija koja je prije Brexita zahtijevala povratak dijela ovlasti na države članice.
Strategija prepoznaje Hrvatsku kao srednjoeuropsku i mediteransku zemlju te kao cilj podrazumijeva jačanje suradnje s drugim državama ovih dviju regija. Izvan Europske unije ističu se sljedeći ciljevi. „Na bilateralnome planu izvan Europske unije, Hrvatska će prioritetno unaprjeđivati odnose s europskim partnerima poput Ujedinjene Kraljevine, Ukrajine i Rusije, transatlantskima poput SAD-a i Kanade, bliskoistočnima poput Izraela, azijskima poput Kine, Indije, Japana i Južne Koreje te s Australijom. Naglasak će biti na stvaranju i jačanju stabilnih partnerstava s utjecajnim svjetskim državama te na unaprjeđivanju gospodarske suradnje, bilo da je riječ o plasiranju hrvatskih proizvoda ili, pak, o poticanju prijateljskih i stabilnih ulaganja u Hrvatsku. S drugim državama i regijama Hrvatska će odnose graditi i kao članica Europske unije. Pritom će se zauzimati za učinkovitu vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a temeljenu na solidarnosti i poštovanju sigurnosnih prioriteta i vitalnih interesa država članica“. Strategija na neki način proklamira dobre odnose sa svim velikim silama (neki oblik multivektorske vanjske politike), no Hrvatska bi kao članica euroatlantskih integracija svoje strateške partnere primarno trebala tražiti u Washingtonu i državama Višegradske skupine.
U Strategiji se naglašava i uloga Inicijative triju mora. „Kao suosnivačica Inicijative triju mora (3SI), Hrvatska će aktivnom suradnjom s državama sudionicama Inicijative stvoriti preduvjete za dovršetak, za Hrvatsku važnih strateških projekata“.
Riječ je o nastavku deklarativne potpore sadašnje vlasti Inicijativi triju mora, iako je jasno kako proaktivno hrvatsko sudjelovanje u ovoj Inicijativi nije nikada predstavljalo prioritet sadašnje vlasti koja svoje mentore prvenstveno traži u Berlinu i Bruxellesu, a poznato je da Njemačka ne gleda s potpunim odobravanjem na Inicijativu triju mora jer ju percipira kao svojevrsno zabijanje klina između Berlina i Moskve.
Potpora multilateralizmu i politici ‘regiona’
Strategija daje nedvosmislenu potporu multilateralnim oblicima suradnje. Iako multilateralizam nakon Drugoga svjetskog rata predstavlja jedan od ključnih režima međunarodnih odnosa i suradnje, posljednjih godina vidimo kako se realizam u međunarodnim odnosima vratio na velika vrata. Neovisno o mogućoj promjeni na čelu SAD-a, koja će vjerojatno u određenome opsegu ponovno ojačati globalizam i multilateralizam, realizam će predstavljati ključno obilježje međunarodnih odnosa u idućem razdoblju, posebno u kontekstu sukoba velikih sila (nehladnoratovsko nadmetanje SAD-a i Rusije odnosno SAD-a i Kine) koje se uopće ne spominje u Strategiji iako se ponekad snažno prelama preko leđa manjih država.
Kad je u pitanju hrvatsko balkansko geopolitičko i sigurnosno okruženje, Strategija ističe kako je za Hrvatsku „od iznimne važnosti stabilno, mirno, demokratsko, prosperitetno susjedstvo usmjereno prema Europskoj uniji i njezinim vrijednostima. Stoga će prioritetno nastaviti s daljnjim razvojem stabilnih odnosa sa svojim susjedima u jugoistočnoj Europi jačanjem bilateralnih veza i podrškom nužnim procesima za daljnju integraciju u Europsku uniju zasnovanu na potvrđenoj europskoj perspektivi te na punom i dosljednom ispunjavanju utvrđenih kriterija“.
Fiksiranje na područje bivše Jugoslavije, tzv. politika „regiona“, posljednjih 20 godina predstavljalo je jedno od glavnih obilježja hrvatske vanjske politike. Takva je orijentacija (koja je, mora se priznati, nešto nižega intenziteta od ulaska u EU, ali i dalje prenaglašena) posve promašena jer troši hrvatske vanjskopolitičke resurse i tako ograničava hrvatske kapacitete za prirodno pozicioniranje u Srednjoj Europi. Posljedice su danas jasno vidljive: Srbija danas ima bolje odnose s većinom zemalja Srednje Europe nego Hrvatska. Srpski geopolitički analitičari prepoznaju da Inicijativa triju mora nema iskrenu potporu sadašnje vlasti te predlažu srpskoj političkoj vrhušci da se Srbija istakne i afirmira kao ključni saveznik SAD-a na ovome prostoru u provođenju ove Inicijative.
Povijest promašenih prilika
Povijest hrvatske vanjske politike posljednjih 20 godina povijest je promašenih prilika, a odnos prema Inicijativi triju mora pokazuje jasan nastavak slične politike.
Suvišno je napominjati da rješavanje međugraničnih sporova sa susjednim zemljama ne predstavlja strategijski prioritet vanjske politike prema tim državama, niti se ima namjera od Srbije zahtijevati ratna odšteta. Kao jedan od vanjskopolitičkih ciljeva Republike Hrvatske navodi se i „jačanje položaja Hrvata Bosne i Hercegovine, hrvatskih manjina i uloge hrvatskoga iseljeništva u promidžbi Hrvatske“. Naglašava se jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske i unaprjeđenje položaja Hrvata u BiH. Sadašnja i prijašnje vlasti svojom politikom zaista jačaju iseljenu Hrvatsku, ali ne u smislu njihova boljega povezivanja s Hrvatskom, nego u smislu rasta broja ljudi koji bježe iz Hrvatske. Ne želi im se osigurati dopisno glasovanje što je jasan pokazatelj stvarne skrbi o njihovim interesima. Položaj Hrvata u BiH, 25 godina nakon Daytona, katastrofalan je, no o tome smo pisali u prošlome broju Hrvatskoga tjednika.
Bez jasno razrađene vanjskopolitičke strategije
Iako su mnogi vanjskopolitički prioriteti, problemi i procesi Republike Hrvatske u Strategiji korektno opisani, nedostaje cjelovita – in capite et in membris – analiza koja bi, lišena kanona ideologije političke korektnosti, bruxelleskoga novogovora i ezopovskoga narativa, mogla dati smjernice za buduće vanjskopolitičko djelovanje. Treba pozdraviti donošenje dokumenta koji definira nacionalnu strategiju za idućih 10 godina. No s obzirom na sve što do sada znademo o vanjskopolitičkome djelovanju aktualne Vlade, nameće se jasan i nedvosmislen zaključak kako je ova Strategija u podosta aspekata tek katalog lijepih želja (kao što su i strateški ciljevi na planu unutarnje politike neostvarivi bez demontaže klijentelističkoga monstruma) koji će u praksi ostati mrtvo slovo na papiru. Izuzev bezuvjetnoga pristajanja uz EU agendu Hrvatska – u „društvu rizika“ (Urlich Beck) i svijetu prepunome nepoznatih nepoznanica (Frank Furedi) – nema jasno razrađenu vanjskopolitičku agendu koja bi ju zaista, u skladu s mogućnostima i potencijalima, afirmirala kao relevantan subjekt međunarodnih odnosa.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
