Ni i jednoj vlasti nije uspjelo “odšutjeti” masovne demonstracije na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. A sve su to pokušale. I 1989., i 1996. tijekom prosvjeda protiv ukidanja Stojedinice, i 2016. u vrijeme prosvjeda protiv zaustavljanja školske kurikularne reforme, te i ove zadnje “Stop ratifikaciji Istanbulske” 2018., piše Davor Ivanković za Večernji list.
Muku s Trgom mučile su još i komunističke vlasti, pa su zabranile i govoriti o demonstracijama u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971., no ni one nisu uspjele premda je to bio puno tvrđi i okrutniji režim. Nisu uspjele u zaborav potisnuti ni demonstracije na splitskoj rivi 2001., u vrijeme haaških optužnica. Nisu uspjele jer su sve vlasti krenule s neodrživim, danas bismo rekli, PR-om ili spinom, u pokušaju minoriziranja stvarnog broja sudionika demonstracija. Posebno je to glupo pokušavati danas kada su se na Trgu našli deseci tisuća pametnih mobitela, pa su snimke u trenu stizale na stotine tisuća adresa. No, ne treba sada gubiti energiju u raspravama je li na Trgu bilo pet, 50 ili 70 tisuća ljudi, jer onaj tko je možda maknuo jednu nulu učinio je to s namjerom da se pažnja odvuče od biti samog događaja. A protekle demonstracije protiv ratifikacije IK-a jedinstvene su u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti po tomu što se prvi put dogodilo da protiv aktualne vlasti i vlade demonstriraju vlastiti birači. U svim dosadašnjim demonstracijama bila je riječ o okupljanju političkih i svjetonazorskih protivnika pa su tako HDZ-ovci demonstrirali protiv SDP-ove koalicije i obratno. Sada se, pak, dogodilo da su protiv HDZ-ovih vlasti ustali najtvrđi HDZ-ovi birači. Nakon ovakvog ulaska u “Guinnessovu knjigu”, gotovo je nevažno je li na Trgu bilo 5 ili 70 tisuća demonstranata. I tko god se sada uljuljkivao brojanjem demonstranata umjesto analizom poruka osuđen je da mu se takvi prosvjedi opet dogode. Da sam na njihovu mjestu, pokušao bih procesuirati jednu od završnih poruka s Trga koja glasi – “kako će tek biti sljedeći put”. Zvuči kao obećanje da će ih drugi put doći još više i da će biti još glasniji.
Ono što se još može zaključiti jest da u blizini prosvjednika nisu bili viđeni visoko rangirani HDZ-ovci, kako oni koji drže svijeću Andreju Plenkoviću tako ni oni koji bi mu rado izmaknuli stolac. No, ma gdje bili, sada imaju o čemu razmišljati. Problem je što su svi izgledi da će aktualna vlast nastaviti živjeti u paralelnoj stvarnosti, radije gledati retuširane snimke i brojke i prihvaćati nestvarne rezultate anketa misleći da će tako uspjeti izgurati do kraja. Pogrešno. Jer ono što svakoj vlasti treba jest da raspolaže pravim podacima kako bi se znala realno postaviti. Ono što bi HDZ trebao iz ovoga naučiti jest da dolazi, 29 godina nakon osnutka HDZ-ova pokreta, do velikih pomaka i u njihovu tradicionalnom političkom tijelu. I ne trebaju sumnjati da su ti demonstranti njihovo biračko tijelo jer su to javno i govorili na skupu. Premda je, vjerujem, zastrašujuće saznanje da protiv tebe demonstriraju “tvoji”, još bi strašnije bilo propustiti analizirati odakle im toliko čvrst motiv i odlučnost da demonstriraju protiv “svojih”. Logično bi se bilo upitati što je to HDZ napravio da ih je toliko isprovocirao. Pored toga, ovo nije bio skup tradicionalnih hrvatskih ognjištaraca, neukih fundamentalista, nego su tamo hodale i tisuće mladih, obrazovanih, samouvjerenih i očito dobro organiziranih prosvjednika. Radi se o generaciji onih koji su potpuna nepoznanica za one rođene 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, dakle aktualnoj političkoj i stranačkoj eliti Hrvatske. Je li to baza za rekonfiguraciju HDZ-a prema demokršćanskoj stranci ili je upravo počeo proces izvlačenja demokršćana iz HDZ-a? Sigurno je, međutim, da od ovakvih idealista strahuje svaka stranačka organizacija. Od mladih generacija “njihovih” idealista jednako strahuju i SDP-ove elite. I nije slučajno da su većinom HDZ-ovci demonstracije promatrali iz svojih, bilo rupa, bilo prozora i balkona ili smartfona, jer su realno uplašeni mogućnošću da se ti mladi uskoro i politički organiziraju. Taj stranački srednji i viši menadžment, tih 5 do 10 tisuća ljudi koji žive od HDZ-a, mogli bi izgubiti svoju egzistenciju. U uvjetima kada dolazak na vlast može ovisiti i o 10 tisuća glasova, nastavak provociranja svojih izvornih birača mogao bi biti put u političko samoubojstvo.
Tekst u cijelosti pročitajte OVDJE.
