Kad je 2015. godine izbjeglička kriza uzdrmala Europu, Milanovićeva vlada mudro je odlučila otvoriti granice i proslijediti migrante na Zapad, a račun za takvu politiku danas stiže na naplatu. Njemačka i Austrija, nakon selekcije, vraćaju nam suvišne izbjeglice, uz objašnjenje da je Hrvatska prva zemlja ulaska u EU, pa je, prema tome, dužna preuzeti teret rješavanja njihovog statusa na svoja nejaka pleća. Navedeno objašnjenje samo je izgovor za promašenu useljeničku politiku zapadnih država, a naši „partneri“ u uniji nisu se čak ni potrudili smisliti nešto pametnije kao opravdanje. Nažalost, nitko od vladajućih ili oporbenih čelnika u Hrvatskoj ne usuđuje se primjetiti ono što i mala djeca znaju, a to je da prva zemlja ulaska u EU balkanskom rutom može biti jedino Grčka (ili, manje vjerojatno, Bugarska). Kako će se dalje razvijati događaji teško je reći, ali moguće je da će Hrvatska uskoro biti izvrgnuta dvostrukom pritisku, od strane izbjeglica s Istoka i „povratnika“ sa Zapada.
Naši susjedi u EU, Slovenci i Mađari, pokazali su se daleko promišljenijim od hrvatskih političara; na vrijeme su postavili žičane zapreke i odbili primiti „one koje nitko neće“, tako da u slučaju novog izbjegličkog vala mogu mirno spavati. Podsjetimo se, Mađarska je prva podigla žičanu ogradu prema Srbiji, a ubrzo zatim i prema Hrvatskoj, nakon čega je uslijedila slovenska žica. Hrvatske vlasti pokušale su umiriti javnost priglupim pričama o europskoj solidarnosti, otvorenim granicama i ružnim ogradama, dakle, svim onim arsenalom multikulturalne promidžbe usmjerenim na podrivanje nacionalnih država. Neki političari dodatno su obogatili ponudu izgovora pričama o nemogućnosti zaštite predugačkih hrvatskih granica prema Srbiji i BiH. Ima li u tome istine?
Hrvatske istočne granice, odakle dolazi najezda, protežu se prema Srbiji (241 kilometar), Bosni i Hercegovini (932 km) i Crnoj Gori (25 km). Crnogorsku granicu možemo zanemariti zbog kratkoće, pa tako ostaju samo Srbija i BiH. Međutim, ni te granične crte nisu toliko dugačke koliko se neupućenim promatračima čini. Više od polovice granice sa Srbijom otpada na Dunav i spačvanski šumski bazen, pa je postavljanje žičane ograde prema Srbiji, čak i za mlitave vlasti u Zagrebu, prilično jednostavan zadatak. No, što je s troškovima takve ograde? Mnogi koji postavljaju takvo pitanje ne znaju da se hrvatska granica s Mađarskom proteže na 329 kilometara, a Mađari su je zaštitili čitavom dužinom. Međutim, ono što se čini kao problem, moglo bi se odlučnom politikom pretvoriti u prednost! Hrvatska vlada, u dogovoru s Orbanom, trebala bi pomaknuti već postojeću žicu s mađarsko-hrvatske granice na hrvatsko-srpsku, i još bi ostalo viška za BiH. Isto vrijedi i u slučaju Slovenije, koja je na našoj granici postavila 193 kilometra ograde (HTV, regionalni dnevnik, 26.1.2017.), koja, osim što ružno izgleda, predstavlja veliku opasnost za divljač i prolaznike, a da o turistima i ne govorimo. Stanovništvo s obje strane granice zasigurno bi pozdravilo premještanje opasnih prepreka, no, izgleda da je hrvatskim vlastodršcima puno lakše promatrati žilet-žicu prema susjednim, prijateljskim članicama Europske unije, nego prema agresivnim susjedima s istoka, koji tek trebaju postati dio EU. Kako je to moguće?
Plenković se u javnosti rado predstavlja kao političar desnog centra i eurofanatik, pa bi, prema tome, morao voditi upravo suprotnu politiku od Milanovića i štititi interese članica EU – Hrvatske, Slovenije i Mađarske. Isto vrijedi i za ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića, koji, umjesto što se ispričava soroševim udrugama zbog navodne brutalnosti hrvatske granične policije, treba poduzeti sve da se nezakoniti prelasci granice smanje na najmanju moguću mjeru. „Iz nacionalnog sindikata policije priopćeno je jučer kako su ogorčeni količinom mržnje nevladine udruge „Are you Syrios“ i udruga okupljenih u koordinaciju „Dobro došli“ koje su iznijele lažne podatke o radu hrvatske policije na zaštiti granice.“ (Večernji list, 26.1.2017.) Za čije interese rade spomenuti provokatori?
Što se tiče Bosne i Hercegovine, dosadašnje iskustvo pokazuje da se samo mali broj migranata zaputio tim krajevima, pa doista nema razloga za zabrinutost. Ako zatreba, Hrvatska može vrlo lako, u dogovoru (ili bez dogovora) s vlastima u Banjoj Luci, zatvoriti i nadzirati prirodne granice na Savi i Uni. Još bolja suradnja može se ostvariti s hrvatskim županijama, odnosno njihovim MUP-ovima, na hercegovačko-dalmatinskoj granici. Prema tome, ostaje problematičan jedino Unsko-sanski kanton, pa, ako je to problem, zamolimo Orbana i Cerara da se kandidiraju na idućim hrvatskim izborima!
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
