Dana 8. svibnja 1945. godine i kraj II. svjetskog rata za mnoge europske narode zaista je značio slobodu padom nacionalsocijalizma, ali za brojne narode koji su pali pod novi teror i diktaturu totalitarne ideologije komunizma značio je novo ropstvo. Sukus je to zajedničke ‘Izjave o 75. godina od kraja II. svjetskog rata’, koju su potpisale sljedeće države članice EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka. Izjava je potpisana zajednički s Državnim tajništvom SAD-a.
Među potpisnicima nema Slovenije i Hrvatske.
Zbog čega političke elite slobodne i suvremene Hrvatske države, počev od prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana do danas, prešućuju strašnu narav komunizma, dakle zbog čega pristaju na krajnje nemoralan i nehuman čin kad i sami znaju kako strahote komunizma umnogome nadilaze strahote i nacionalsocijalizma. Čak dapače, izvan ratnih događanja od 1939. do 1945. godine djelovanje komunizma u mirnodopsko vrijeme bilo je čak patogenije i brutalnije od djelovanja nacionalsocijalizma. Uostalom, komunizam je prva totalitarna ideologija koja je zavladala velikim dijelom svijeta, još prije nacionalsocijalizma.
Zbog čega, dakle, hrvatski narod, za razliku od naroda zapadne Europe, nema razlog slaviti ‘Dan Europe’, kojim se obilježava potpisivanje ‘Schumanove deklaracije’ odnosno svršetak II. svjetskog rata, kada su udareni temelji suvremene Europe. Hrvatima je svršetak II. svjetskog rata donio novi totalitarizam, koji je zamijenio stari, Hitlerov nacional – socijalizam zamijenjen je jugoslavenskim radikalnim boljševizmom. Hrvatski narod te je mračne 1945. godine pretrpio vlastiti holokaust, masovne likvidacije, progone, deportacije, nevini su osuđivani na dugotrajne robije, mnogi su iselili i nikada se nisu vratili. Također, Hrvati su te godine pretrpjeli biološku katastrofu tolikih razmjera da se do dana današnjega nismo oporavili, pitanje je hoćemo li se ikada i oporaviti. Hrvatska građanska klasa praktički je potpuno izbrisana, posljedice osjećamo do danas. Novi osvajač, umjesto života, donio je smrt, umjesto slobode donio je ropstvo.
Vladajuće političko – medijske elite, mizerne ili posve nikakve povijesne naobrazbe, izvijestili su nas ovih dana kako je 1945. godine poražen ‘nacizam i fašizam’, što je teški povijesni falsifikat. Fašizam je, kao takav, poražen dvije godine ranije, kapitulacijom fašističke Italije. S napomenom kako fašizam, bez obzira na opetovane imperijalne pretenzije njihovih političkih slijednika na hrvatsku obalu, nikada i nije predstavljao ozbiljan, globalni problem, niti po metodama, a niti po intenzitetu, također bio je ograničen praktički samo na Mediteran.
Pravo je pitanje zbog čega hrvatske političko – medijske elite izvješćuju kako je 8. svibnja 1945. godine ‘konačno poražen fašizam i nacizam’? A ne, kako se to svugdje u civiliziranom svijetu ispravno kvalificira, ‘poražen je njemački nacional – socijalizam’.
Leži li možda odgovor u političkom ishodištu ideologije nacional – socijalizma, odnosno Hitlerove ‘Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke’ (njem. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, skraćeno NSDAP)? A ishodište je upravo radikalna politička ljevica, njemački radnički socijalizam, koji baštini najgore tradicije lijeve političke misli, pod Hitlerom utjelovljene u konceptu nacionalnog socijalizma, koji svoj smisao, između ostalog, pronalazi u ‘lebensraum’ konceptu, dakle konceptu neophodnog ‘životnog prostora’. Znamo kako je sve skupa svršilo.
Svršetkom II. svjetskog rata poražen je, dakle, njemački nacional – socijalizam, a ne ‘nacizam’, što najvjerojatnije nije drago čuti hrvatskim vladajućim političkim oligarhijama, čiji pojedini istaknuti članovi, baš poput pripadnika njemačkog radničkog nacional – socijalizma, svoje mentalno ishodište pronalaze u lijevoj političkoj misli. Stoga tradicionalno pribjegavajući kojekakvim doskočicama, igrokazima, koristeći razne akronime oni nastoje po staroj isprobanoj špranci sve što se povijesno pokazalo dobrim pripisati lijevoj, a sve povijesno loše pripisati desnoj političkoj ideji ili pokretu, te nastoje u potpunosti istisnuti izraz ‘nacional – socijalist’ koristeći izraz ‘fašist’ baš za sve i svašta, često za pokrete ili ideologije koje ishodišno s fašizmom nemaju nikakve veze, kao na primjer s ‘ustaškim pokretom’. Na taj način, dakle, eliminacijom izraza ‘nacional – socijalizam’ pokušava se eliminirati i neželjeno povezivanje sa njihovim ‘internacionalnim socijalizmom’, ili ‘jugoslavenskim Titovim socijalizmom’, ili ‘socijalizmom sa ljudskim likom’, kako su mu znali tepati.
Svršetkom II. svjetskog rata nije kažnjena ‘Nezavisna država Hrvatska’, koja je raskomadana i uništena kao jedina država na strani poraženih sila nakon završetka II. svjetskog rata, nego je strahovito kažnjen cjelokupan hrvatski narod. Na stratištima ‘Križnog puta’ likvidirano je preko 200 tisuća ljudi, u razdoblju trajanja te komunističke diktature iselilo je preko milijun Hrvata, u zatvorima je tijekom pola stoljeća trajanja te tvorevine završilo preko pola milijuna ljudi, ubijena su 602. katolička svećenika, sravnjena sa zemljom mjesta kao Boričevac, Udbina, Zrin, u koja se preživjeli Hrvati nikada nisu smjeli vratiti, a njihova imovina darovana je slugama novog režima.
Zbog svega navedenoga hrvatski narod ne može slaviti nikakvu pobjedu na ‘Dan Europe’. Istinska pobjeda i konačan slom jugoslavenskog ‘nacional – socijalizma’ dogodio se tek petog kolovoza 1995. godine, pedeset godina nakon potpisivanja ‘Schumanove deklaracije’ slomom jugoslavenske državne zajednice, i to je datum koji hrvatski narod istinski može slaviti kao svoj dan pobjede.
Zato je ‘Dan Europe’ moguće čestitati narodima zapadne Europe i pozvati ih da se vrate temeljnim izvorištima ‘Schumanove deklaracije’, a Republika Hrvatska ‘Dan Europe’ mora obilježiti isključivo komemorativno, s dubokim poštovanjem prema svim žrtvama. Dok tako ne bude, dok nam politiku i noviju nacionalnu povijest budu tumačili razni Pupovci, Habulini, Josipovići, Mesići, Milanovići, ne možemo se smatrati slobodnim narodom.
Devet država koje su potpisale Izjavu o kraju II. svjetskog rata ‘Dan Europe’ ne smatraju oslobođenjem, već zamjenom jednog totalitarizma s drugim. Dokument , na žalost, nije potpisala Republika Hrvatska. Obzirom kako znamo da su hrvatskom narodu bila potpuno zatrta sva ljudska prava i slobode, nad njim provođen klasičan državni teror, obzirom da su Hrvati i drugi hrvatski građani osim masovnih likvidacija deportirani u koncentracijske logore ili slične političke zatvore, obzirom i na mnoge vođene političke procese i na masovan nadzor stanovništva, zabranu slobode govora i slobodu medija, obzirom kako nije bilo slobodnih izbora a niti vjerskih sloboda u klasičnom smislu, dakle obzirom da je hrvatski narod svu brutalnost jugoslavenskog nacional socijalizma osjetio na najbrutalniji način, ‘Hrvatska stranka prava’ će uputiti javni upit Hrvatskoj Vladi i Predsjedniku Republike Hrvatske, zbog čega Republika Hrvatska, koja je bila pod brutalnom komunističkom diktaturom pola stoljeća i koja je 1991. bila čak napadnuta od strane komunističke JNA, zbog čega nije potpisala ‘Izjavu o 75. godišnjici kraja II. svjetskog rata’, koju su potpisale bivše komunističke države danas članice EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
