Još za vrijeme moga djetinjstva žicanje čaše vode u kafićima nakon jurnjave po parku bilo je najnormalnija pojava. Danas to nikome ne pada na pamet jer je naša potrošačka svijest izmijenjena. U nju je sada čvrsto upisano da sve ima svoju cijenu, a voda je na tom računu prodavanija od svih ostalih napitaka zajedno, piše Marija Selak za Liječničke novine.
Prošlog ljeta u jednom priobalnom kafiću naručila sam crni čaj i zamolila čašu vode. „Mogu vam donijeti samo flaširanu vodu“, uzvratila mi je konobarica. „Kako to mislite, pa uz kavu ili čaj uvijek se daje čaša vode, osim toga naša je vodovodna voda savršeno pitka i ne želim bezveze kupovati onu flaširanu“, uzvratila sam revoltirano. „Žao mi je, nije do mene, takva je politika kuće, ravnodušno, ali neumoljivo konstatirala je konobarica i odšetala dalje za svojim poslom. Ljuta kao pas, psujući ugostiteljsku pohlepu, srknula sam čaj i vratila se na plažu prisjećajući se kako je do nedavno kupovanje vode bilo nezamislivo.
Još za vrijeme moga djetinjstva žicanje čaše vode u kafićima nakon jurnjave po parku bilo je najnormalnija pojava. Danas to nikome ne pada na pamet jer je naša potrošačka svijest izmijenjena. U nju je sada čvrsto upisano da sve ima svoju cijenu, a voda je na tom računu prodavanija od svih ostalih napitaka zajedno. Da stvar bude gora, novac koji se na hrvatskom tlu okreće i gomila trženjem vode nije „naš“, nego je, kao i sve više toga u Lijepoj tuđoj, u stranom vlasništvu. Naime nedavno je sramežljivo objavljena vijest da četiri najveća hrvatska izvora vode, Lipik, Jamnica, Sveti Rok i Cetina, više nisu u hrvatskim rukama. I ta je šokantna informacija prošla gotovo nezapaženo. Tek nekolicina opskurnih medija odvažila se problematizirati nastavak našeg gubitka suverenita, pri čemu je zagrebala samo površinski dio problema koji se može svesti na tragičnu rasprodaju hrvatskih dobara.
U tom smislu legitimno je pitanje: „Ako (gotovo) ništa nije u našem vlasništvu, imamo li se mi i na temelju čega pravo zvati (neovisnom) državom? No, i to je tek dio problema. Prava poteškoća ne nalazi se u tome što su navedeni izvori skliznuli iz hrvatskih poduzetničkih ruku, nego u činjenici da su uopće bili u ičijim rukama. Smije li javno dobro biti privatizirano?
Privatizacija voda
Veliku, ako ne i presudnu, ulogu u omogućavanju privatizacije voda odigrala je Svjetska banka koja vodi proces globalizacije pod vidom vlastitog interesa zbog čega promiče javno-privatna partnerstva financiranjem fondova za privatizaciju javnih dobara. Oni su pak preduvjet pristupa bilo kakvim ekonomskim, ali i društveno-političkim međunarodnim organizacijama. Opravdanje privatizacije voda, koje svoj izvor ima u „kaubojskoj ekonomiji“ vođenoj lockeovskim principom „tko prvi, njegovo“, najčešće se svodi na argument da, ako želimo da se netko bavi vodnom infrastrukturom, moramo omogućiti upliv privatnog kapitala.
Dakle, ako želimo ići naprijed – biti razvijena zemlja, to je jedini način da uspijemo. No, slučajevi Velike Britanije i Estonije, u kojima je privatizacija voda rezultirala osjetnim povećanjem njezine cijene za krajnje potrošače, ukazali su na očito. Privatni kapital ne polazi od ideje održivosti posla, nego akumulacije profita, stoga je u njegovom interesu povećanje cijena usluga, a taj teret naravno pada na leđa građana.
Jedni od rijetkih koji su se tome zasad uspjeli othrvati su Irci kojima je voda besplatna i koji su se uspjeli izboriti za to da voda ostane temeljno ljudsko pravo. Hrvatska je trenutno na pola puta između dramatičnog estonskog i idealističnog irskog scenarija. Promatrajući novi razvoj događaja, teško je reći koliko ćemo još uspjeti održati takvu, tek prosječnu, poziciju.
Narušavanje ekosustava
Ismail Serageldin izjavio je 1995. godine „Ako su se ratovi ovog stoljeća vodili zbog nafte, oni sljedećega vodit će se zbog vode.“ Posredno, to je već danas slučaj. Klimatske promjene stvaraju ekološke izbjeglice, a u Boliviji je povećanje cijene vode dovelo do rata. Kriza vode, koja pogađa sve veći broj zemalja, vidljiva je u narušavanju ekosustava, do kojeg dolazi zbog uništavanja šuma, primjerice kanadskih borealnih šuma, rudarstva i izgradnje brana koje omogućuju preusmjeravanje tokova vode sukladno potrebama različitih privatnih investitora. I upravo se tu razotkriva temeljni problem suvremenog odnosa prema prirodi gdje je ona, kao što se navodi u Lošinjskoj deklaraciji o biotičkom suverenitetu „postala elementom trgovinskog sustava i trgovačkih sporazuma“, a „to je ujedno i najniža točka do koje je čovjek pao u svome odnosu prema prirodi, u kojoj je postao ‘trgovac prirodom’“.
Na tom tragu, ako želimo zaustaviti bezobzirno iscrpljivanje javnog dobra, potrebno je proširiti ovlasti političkog suvereniteta na prirodu, čime bi očuvanje biotičke zajednice s čovjekom kao njezinim odgovornim članom postalo obavezom svake političke vlasti. Treba li uopće podsjećati da se time ne izražava samo empatija prema okolišu, nego je to i jedini način da se sa- čuva živa glava jer je čovjek (i) prirodno biće. Stoga ignoriranje prirodnih prava, ali i prava prirode, predstavlja sigurni put prema našem samouništenju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
