Povodom 23. kolovoza koji se u Europi i u Hrvatskoj obilježava kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma – prisjećamo se novinara koji su stradali nakon 2. svjetskog rata, dolaskom komunista na vlast, a o čemu se nije smjelo govoriti sve do uspostave hrvatske države.
U svojoj knjizi “Izgubljeni naraštaj” novinar Josip Grbelja navodi da je Hrvatska 1940. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista.
Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistički režim, čak ni u postnacističkoj Njemačkoj.
Pavelić ga dao uhititi, a partizani ga strijeljali
Ovom prilikom prisjećamo se jednog od najpoznatijih novinarskih urednika iz razdoblja NDH-a Tiasa Mortigjije, kojeg su partizani strijeljali 1947. godine.
> 23. kolovoza 1939. – Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima
> Memento uoči Bleiburga (Zagreb) – krvave orgije partizana u glavnom gradu trajale mjesecima
Tias Mortigjija je rođen u Dubrovniku 1913., gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kako se može pročitati na Wikipediji, nakon gimnazije 1931. odlazi na Filozofski fakultet Zagrebačkog sveučilišta na studij povijesti i zemljopisa koji je završio tek pred Drugi svjetski rat – 1940. Cijelo vrijeme studija već se bavio novinarstvom. Izabran je za asistenta na katedri ekonomske povijesti Visoke ekonomsko-komercijalne škole u Zagrebu, ali ga je novinarstvo ipak privuklo više. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, od veljače 1942. je glavni urednik novoutemeljenog tjednika Spremnost, što radi do pred kraj prosinca 1944. godine kada je smijenjen.
Smijenjen je, po nekim izvorima, zbog objavljivanja crteža Vladimira Nazora u božićnom broju. U kasno ljeto ili ranu jesen (po vlastitu svjedočenju) 1944. godine biva uhićen nakratko, po nalogu Ante Pavelića, koji ga je i saslušao, zbog jedne notice u Hrvatskom narodu. Preostalih četiri mjeseca 1945. nije obavljao nikakvu dužnost. Mortigjija je bio član Ustaškog pokreta od 1941., te pričuvni zastavnik Ustaške vojnice a kasnije satnik.
Tjednik Spremnost
Tjednik Spremnost bio je glavno idejno glasilo ustaškog pokreta, i zapravo jedini tjednik, nakon što su ustaše zabranili izlaženje svih ostalih građanskih časopisa »tadašnjeg vremena«
6. svibnja 1945. Mortigjija odlazi u Austriju, gdje je proveo godinu dana u izbjegličkom logoru.
Na zahtjev novih jugoslavenskih vlasti Tiasa Mortigjiju su britanske okupacijske snage u Austriji predale Jugoslaviji, te je 2. rujna 1946. dopremljen preko Maribora u Zagreb. Nakon toga otpočela je istraga. U istražnom zatvoru i na zahtjev istražitelja piše svoj životopis, što su tada morali činiti gotovo svi uhićeni ustaški dužnosnici. Zagrebački Okružni sud 8. rujna 1947. osudio ga je na smrt strijeljanjem i gubitak svih građanskih prava. Vrhovni sud Hrvatske je tu osudu potvrdio 23. rujna 1947. Strijeljan je 23. listopada 1947. negdje u okolici Samobora.
Ondašnja presuda poništena
Obnovu sudskog postupka iz 1947. i poništenje ondašnje presude K-417/47, zatražio je njegov sin Mato Mortigjija (u trenutku strijeljanja oca imao je 4 godine) preko svog dubrovačkog odvjetnika Antuna Mihočevića krajem 1990-ih. Nakon dugotrajnog sudskog procesa je sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu, u sastavu; sutkinja Erna Dražančić (predsjednica) i suci Ivan Turudić i Vladimir Pavleković (članovi), 18. veljače 2003. poništilo pravomoćnu presudu Okružnog suda za grad Zagreb od 8. rujna 1947. (broj K-417/47), kojom je Tias Mortigjija, glavni urednik Spremnosti, najčitanijeg tjednika u NDH, te odgovorni urednik dnevnika Hrvatski narod, bio proglašen krivim i osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih prava, roditeljskih prava, prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja, te na konfiskaciju imovine, a zbog kaznenih djela iz članka 3. točke 6. i drugih Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.
Stradali novinari
Osim Mortigjije su, među ostalim, ubijeni i novinari: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac.
