Nigdje nema jeseni kao one Slavonske.
Gdje god se okreneš proces života završava nekako s jeseni.
Polja prokislih kukuruzišta,
požutjelo lišće sa voćnjaka,
vinograda
i stabljike povrća sa kojim zakašnjelim plodom koji ne može više sazrijeti…
Umire priroda.
Zatvara se još jedan ciklus.
Prirodni.
Nenasilni.
Prirodni zakon je zakon ravnoteže.
Zakon zatvorenih ciklusa.
Nasilje je u prirodu unio čovjek.
Još davno.
Abelovom krvlju.
Požurili razni statističari, jer, svaka pojava u uređenom društvu moderno se mora opisati
statistički,
pisati statistiku o nasilju.
Pa postotke.
Koliko je djece zlostavljano od roditelja, vršnjaka, rodbine, predatora.
Koliko je žena zlostavljano?
Postavljaju se pitanja i brojke i pokušavaju naći razni zakoni i rješenja.
Negdje daleko.
U dalekim zemljama.
Zakone bi donijeli čudni ljudi
čudnog imena.
Oni isti koji su prije dvadeset i šest godina ostali slijepi, nijemi i gluhi za krik grada na Dunavu.
Svi danas zabrinuti nad nasiljem su promatrali bešćutno
stravična razaranja tokom tri mjeseca,
bitku Davida i Golijata.
Ne samo gledali.
Zabranili slabijem uvoz oružja.
Neka ga Golijata što prije pregazi.
Svijet, zabrinut za nasilje
i dio stanovnika ove naše lijepe zemlje
koji su danas ponovo jako glasni i jako zabrinuti,
s nestrpljenjem je čekao da se petokraka i jugo zastava ponovo zavijori.
A Hrvati da dožive novi Bleiburg.
I opet bi rekli, krivi su
samo im krivica nije dokazana.
Jer nasilje nad zemljom, gradom,
razoružanim civilima je valjda jedini trenutak kada se takvi
osjećaju potentnim i moćnim.
Zločin veći od pasivnog promatranja,
te držanja žrtve da se ne može braniti je kada se takvima,
za koje se dobro zna tko su
sve lijepo abolira.
Ono … nije se dogodilo.
Kada žrtve susreću svoje silovatelje i ubojice najmilijih u trgovini, pošti,
gradskom poglavarstvu
i u policijskoj uniformi.
A oni koji bi ih danas trebali štititi
nasmijano kažu
kako prošlost treba zaboraviti
i okrenuti se budućnosti.
Oni bi prisilnu amneziju.
Let iznad svog kukavičjeg gnijezda.
Brisanje iz kolektivne svijesti.
I laž o tome kako se sve dogodilo.
Jer u ovoj zemlji
za zločine protiv Hrvata
i onako nitko nikada nije odgovarao.
U tom duhu mira i stabilnosti, u kojem u 26 godina nakon najgorih zločina, nema ni jednog filma, ne goviri se o herojima, brišu se njihovi grbovi,
kako govoriti o nasilju, a da se gospoda koja aboliraju ne uvrijede i ne naruše
njihova “ abolirana prava “??
Kako spriječiti nasilje kada se ono najgore dokumentirano aboliralo??
Kako objasniti da je nasilje zlo
kada je bilo nagrađeno zemljom i posebnim pravima???
Kako objasniti da je zlo kada netko smije
a drugi je kažnjen jer se branio???
Prekomjerno se branio!!!!
Danas je sličan dan. Kišni i hladni kao one davne 91.
Krećem prema Vukovaru.
Idem onima koji su stali protiv nasilja.
Idem se pokloniti njihovoj hrabrosti.
I susresti žive u koloni.
Činjenica što znam da postoje daje mi sigurnost.
Nikakvi zakoni koje ce pisati ekipa okrenuta budućnosti.
Idem živjeti za njih.
Za moju generaciju.
I reći majci Hrvatskoj da se ne boji.
Sinovi njeni na mrtvoj straži
noćas će
stajati pokraj Dunava…
U duhu okretanja budućnosti, stabilnosti i mira, i pedofile se treba brisati zakonski iz registra
pet godina nakon počinjenog zločina.
