Dr. Halassy: ‘Najbolja obrazovna reforma je ulaganje u stručni kadar koji je trenutno prosječan i ispodprosječan’

Foto: narod.hr

U „Hrvatskome slovu“ (Hrvatska kulturna zaklada) 7. ožujka 2019. održala se druga tribina o reformi školstva na temu: “Strukturna reforma znanosti i visokoga obrazovanja”.

(FOTO) Evo zašto je novi kurikul hrvatskog jezika površan i neprecizan te omalovažava učenike strukovnih škola

Dr. sc. Beata Halassy: Nova zapošljavanja neslućenih razmjera iako ih zakon brani i nema potrebe za njima

U izlaganju su sudjeloval prof. dr. sc. Renata Marinković (Filozofski fakultet): „Društvo uspavanih znanstvenika za društvo budućnosti?“, dr. sc. Beata Halassy (Centar za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji): “Što bi reforma trebala biti ili kako otkočiti zakočeno?” te prof. dr. sc. Ivan Prskalo (Učiteljski fakultet, Ekspertna radna skupina za provođenje kurikularne reforme): „Prvi korak ili korak naprijed? (Kineziologija u obrazovnoj reformi)

Prof. Marina Čubrić za Narod.hr: ‘Novi kurikul hrvatskoga jezika primjer je ‘zamućivanja vode’ u jezičnom prostoru’

Predavanje dr. Beate Halassy uz njeno dopuštenje prenosimo u cijelosti.

Svoje izlaganje počela bih pitanjima: „Što građani Hrvatske očekuju od svojih javnih visokoškolskih i znanstvenih ustanova? Koji je to javni interes kojeg institucije sustava trebaju ispuniti da bi njihovo financiranje bilo opravdano?“

Moje očekivanje je da budu generator novih ideja, inovativnih rješenja, napretka zemlje. Očekujem da školuju ljude za zanimanja za kojima postoji potreba na tržištu rada, i očekujem da tržište rada prepoznaje kvalifikacije koje se stječu na javnim visokoškolskim institucijama.

Imamo li visokoobrazovne institucije i znanstvene institucije koje to nude?
Ako pogledamo kakva je sudbina mladih ljudi koji završavaju visokoškolske ustanove u Hrvatskoj, imamo većinom dvije moguće sudbine. S jedne strane školujemo kadar koji jednostavno pronalazi posao u struci i u Hrvatskoj i u inozemstvu.

To su struke, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u kojima imamo kontinuirani nedostatak kvalificiranog kadra u Hrvatskoj (medicina, matematika, fizika, glazbena pedagogija, informatika, računarstvo, elektrotehnika, farmacija, germanistika, anglistika, logopedija i rehabilitacija).

Druga strana medalje je školovani kadar za kojim nema potrebe ni u Hrvatskoj ni u inozemstvu (npr. osobe koje su završile politologiju, filozofiju, novinarstvo, ekonomiju, agronomiju, veterinarsku medicinu, pravo, promet).

Oni prvi u velikom postotku napuštaju nakon studija zemlju i bivaju prepoznati kao kvalitetan kadar u inozemstvu, te se s pravom postavlja pitanje može li si Hrvatska dozvoliti da tolike ljude cijeli život školuje, a da potom oni odu. Ova pak druga skupina ljudi završava studij i potom, jer ne može naći nikakav posao u struci, također odlazi u inozemstvu, ali na rad izvan struke (restorani, graditeljstvo i slično). Još se više postavlja pitanje je li opravdano da se RH cijeli život investira u školovanje ljudi, čije kvalifikacije nitko ne treba?

Inovativnost i znanstvenu izvrsnost promotrit ćemo posredno, preko broja priznatih patenata koje su pojedine europske zemlje prijavile na godišnjoj razini.

Povećanje u broju priznatih patenata na godišnjoj razini je u korelaciji s gospodarskim rastom pojedine zemlje i mnogi ga smatraju pokazateljem njenog gospodarskog razvoja. U prikazu je moguće vidjeti da su skoro sve europske države 2017. godine uspjele patentirati na godišnjoj razini više izuma nego deset godina ranije.

I zemlje koje su također, poput Hrvatske, izašle iz komunizma i morale se okrenuti tržišnom gospodarstvu, izuzetno su uspješne u izumiteljstvu i zaštiti svojega znanja patentnima, posebice Poljska, koja je 8x povećala broj priznatih patenata u 2017. u odnosu na 2008. Izuzetak od ovoga trenda su Hrvatska, Ukrajina i Bosna i Hercegovina, koje zaostaju i lošije su nego su bile 2008. Iako se ovaj prikaz odnosi na sve institucije neke zemlje, privatne i javne, ipak je posredno pokazatelj kvalitete izobrazbe u RH, jer u našim institucijama rade ljudi školovani u Hrvatskoj.

Ako ovako pogledamo rezultate rada sustava znanosti i visokog obrazovanja, teško da možemo biti zadovoljni.

Potrebno je omogućiti temeljite promjene u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, koje do sada poznaje samo jednu – povećanje.

Analiza Sustava znanosti i visokog obrazovanja do 2015. godine pokazala je (1) da u sustavu postoji dovoljan broj nastavnog kadra za trenutne potrebe školovanja studenatac, (2) da su upisne kvote za visoka učilišta u Hrvatskoj visoke (110% upisnih mjesta u odnosu na EU prosjek od 84% od broja maturanata)c, (3) da demografska kretanja imaju negativan trendc, (4) da mreža visokih učilišta raspoređenih po cijeloj Hrvatskoj svojom brojnošću nadilazi nacionalni potencijal i raspoložive kapacitete, da su visoka učilišta neopravdano nabujala i da gube na kvalitetic; (5) da je sustav visokog obrazovanja neučinkovit i da je po nezaposlenosti visokoobrazovanih osoba među vodećim zemljama EU.

Usprkos tomu, od 2015. na ovamo sustav je dobio na raspolaganje dodatni budžet za nova zapošljavanja, o čemu sam već ranije pisala, i koji je utrošen dominantno u institucije koje školuju ljude za zanimanja za kojima nema potrebe.

Dodatni problem je i poštivanje zakonskih propisa sukladno svačijoj volji. Npr. Izmjenama zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iz 2013. godine propisano je da je za sve znanstvenike i nastavnike u sustavu potrebno provoditi reizbore o kojima bi ovisila daljnja sudbina njihovog radnog odnosa.

No, tijelo koje je trebalo propisati minimalne nacionalne kriterije za reizbore, Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj naprosto nije odradilo taj posao. Tako da se reizbori uopće ne provode. Isto tijelo trebalo je prema zakonskim odredbama iz 2013. donijeti kriterije za ostanak pojedinih znanstvenika u radnom odnosu i nakon 65. godine, kada je predviđena dob za odlazak u mirovinu u RH. Nije donijelo niti te kriterije.

Umjesto toga se bavilo odobravanjem pojedinih produženja radnog odnosa, za zahtjeve koji su mu upućeni, a njih je u periodu od 2013. bilo više od 50. Nacionalna tijela i vijeća, koja bi se trebala baviti promišljanjima i davanjem prijedloga kako poboljšati i razvijati sustav se ne sazivaju. Npr. Područno znanstveno vijeće za prirodne znanosti u koje sam imenovana u svibnju proljeće 2017 se od tada sastalo samo jednom.

Razlog ovakvom stanju sustava treba tražiti u kvaliteti njegovih zaposlenika, a po mojoj procjeni ona je prosječna do ispodprosječna. Iako, postoje i ekstremno dobri i kvalitetni znanstvenici i profesori, koji usprkos zakočenosti sustava uspijevaju pronaći motivaciju.

A do ovog stanja doveli smo se nevjerojatnim pravilima probira i napredovanja znanstveno i znanstveno-nastavnog kadra, koji onemogućuje u potpunosti pozitivnu selekciju. Naime, sustav funkcionira tako da svatko tko se u njemu zaposli na neodređeno vrijeme, na stalan ugovor o radu, ne može iz sustava nikako izaći, osim vlastitom voljom.

Štoviše, sustav je posložen tako da svatko tko se zaposli u visokoškolskoj ustanovi s velikom vjerojatnošću će na kraju svoje karijere biti na mjestu redovitog profesora, na radnom mjestu u najvišem zvanju. U sustavu znanosti princip je isti, svatko tko se zaposli za stalno, završit će s velikom vjerojatnoću na radnom mjestu znanstvenog savjetnika. Smjer pomicanja na radnim mjestima isključivo je prema bolje plaćenim radnim mjestima, dok obrnuto ne postoji.

Kriteriji su takvi da ih gotovo svi u sustavu mogu ispuniti. Pri odabiru tko će napredovati rijetko se gleda tko je najviše zaslužio po svojim znanstvenim ili nastavnim postignućima, već je glavni kriterij kronološki – tko je prvi došao, time je i prvi za napredovanje. Osim što ovakav sustav svakoga koji iskače po izvrsnosti uguši i ubije mu motivaciju, uz to je i financijski neodrživ.

Nije bez razloga posljedica da 90% budžeta za znanost i visoko obrazovanje otpada na plaće, i da svako toliko taj budžet nije dovoljan. Nikad se ništa ne ukida, nikada se ne reducira broj instituta, smjerova, odjela, zaposlenika. Isključivo povećava. Po svim analizama nepotrebno.

Stoga rezultati koje sustav (ne) postiže iz uvodnog dijela mojeg izlaganja ne trebaju čuditi. Potrebno je ovdje štošta promijeniti. I za to je potrebno dosta hrabrosti i vizionarstva. A za početak, najbolja reforma bila bi osmisliti sustav u kojemu bi se znanstvenici i nastavnici, temeljem stručnih kriterija, mogli pomicati i prema bolje i prema lošije plaćenim radnim mjestima. I uz to je izuzetno važno osigurati da svi dionici sustava poštuju zakonske propise.

Samo te dvije stvari bile bi prvi korak prema nekoj reformi. Kada budemo imali kvalitetniji stručni kadar u našim institucijama, koji će uz to ažurno poštivati propise, krenut ćemo u boljem smjeru.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.