Nedavno je Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba, odlučio dodijeliti Budimiru Lončaru Medalju Grada Zagreba, uz obrazloženje kako je takvu zaslužio upravo zbog „izuzetnih postignuća i značajnog doprinosa međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“. Ostavimo trenutno po strani to što bi se Medalja mogla prema propisanim kriterijima dodijeljivati isključivo onima koji rade na području Grada Zagreba i pritom su postigli uzorne uspjehe u radu, već se kratko zadržimo na navedenom obrazloženju kojim dominira neshvatljiva razina općenitosti. Pritom valja naglasiti kako bi prema ovako koncipiranom obrazloženju, takvo moglo biti razmatrano isključivo na državnoj razini, a nikako onoj Grada Zagreba, izuzev ako je po srijedi ipak određeni skriveni dogovor, piše dr. sc. Zlatko Begonja za Hrvatski tjednik.
Sukladno prethodno kazanom želim skrenuti pozornost kako se površnom promatraču, ili nekome tko nije dostatno upoznat sa stvarnom životnom biografijom laureata, može pričiniti kako je obrazloženje sasvim vjerodostojno. Upravo zato držim potrebitim istaknuti nekoliko činjenica koje mogu pomoći boljem razumijevanju uloge Budimira Lončara tijekom dosadašnjeg životnog i političkog djelovanja, a veoma su važne zbog kompletnijeg uvida u njegova postignuća.
U tom kontekstu neophodno je odmah napomenuti kako je Budimir Lončar tijekom polovine 1945. (u tom dijelu prošlosti nazivan Budi ili Leko), bio jedno vrijeme načelnik Okružnog odjeljenja OZN-e Zadar, o čemu postoje vjerodostojni dokumenti s njegovim potpisima. Istodobno je u spomenutom razdoblju obnašao i određene političke dužnosti, i to kao član Okružnog komiteta KPH, te član Okružnog komiteta SKOJ-a za Zadar. Ovdje je potpuno nepotrebno dodatno obrazlagati što je to doista u promatranom vremenskom razmeđu značilo biti članom, a posebice načelnikom OZN-e, ili pak dijelom odabrane vodeće političke nomenklature, premda je to bilo i na lokalnoj razini. To razdoblje, kao i nekoliko mjeseci prije, ostalo je obilježeno intenzivnim stradanjem mnogih pojedinaca i skupina ljudi, kada su bili lišeni života po kratkom postupku, što je značilo bez provedenog sudskog postupka. No, ono što valja naglasiti to je svakako činjenica kako su navedene aktivnosti, i sasvim izgledno na zadovoljstvo nadređenih, potpuno izvršeni svi dobiveni zadatci, poslužili kao važan temelj za kasniji politički, odnosno diplomatski uzlet Budimira Lončara u komunističkoj totalitarnoj Jugoslaviji. I to razdoblje njegovog djelovanja bilo je, naravno u drugačijim okolnostima, ozbiljno naslonjeno na stečeno iskustvo iz prethodnog vremena.
Slijed događaja dovodi nas do vremena stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Tu je posebice važno istaknuti kako je Budimir Lončar tijekom skoro cijele 1991., u vrijeme izvedbe brutalne velikosrpske, odnosno od strane JNA potpomognute vojne agresije na RH, bio na poziciji ministra vanjskih poslova SFRJ. Ono što ga u tom smislu posebice kompromitira, jest zapravo činjenica kako je tada u Vijeću sigurnosti usvojena Rezolucija 713., od 25. rujna 1991., koja je između ostaloga donesena „nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije….“. Jedan od zaključaka te Rezolucije, bila je odluka „da sve države, kako bi se uspostavili mir i stabilnost u Jugoslaviji, uvedu opći i potpuni embargo na uvoz oružja i vojne opreme u Jugoslaviju, sve dok Vijeće sigurnosti u konzultaciji s glavnim tajnikom i vladom Jugoslavije ne odluči drukčije.“ Upravo je embargo izrazito negativno djelovao na jednu stranu, u ovome slučaju Hrvatsku. S druge strane velikosrpskom agresoru potpomognutom JNA, jednom od tada vodećih europskih vojnih sila u Europi, embargo nije mogao predstavljati nikakav problem, već isključivo pomoć. Hrvatska je tim potezom bila izravno pogođena, i to zbog toga jer je tako bila dovedena u podređeni položaj čime joj je bilo onemogućeno braniti se od nametnute agresije. Budimir Lončar je i bez obzira na sve okolnosti i događaje nastale u međuvremenu u Hrvatskoj (u prvome redu velikosrpsko i JNA razaranje i okupacija Vukovara, Škabrnje i ostalih mjesta u Hrvatskoj), podnio ostavku na poziciju ministra vanjskih poslova Jugoslavije, tek 11. prosinca 1991., godine.
Uvažavajući navedeno postavlja se pitanje kako je to osoba koja je pretežiti dio svojega životnog i političkog djelovanja poklonila ustrajnoj borbi za očuvanje Jugoslavije, potezom pera postao čovjekom koji je pomogao međunarodnoj suradnji RH i ostalih članica EU. S obzirom na ukupne okolnosti koje danas dominiraju hrvatskim društvom, držim kako u ovome slučaju imamo eklatantan primjer prevlasti interesa nad ljudskom i moralnom vrijednošću. To se događa kada u političkoj zajednici svi naravni vrijednosni sudovi postanu izlišni, a različiti oblici instikta stjecanja dostignu zavidnu razinu moći, onda to kao u ovome slučaju postaje fenomen koji društvo neizbježno gura u stanje beznađa i potištenosti.
Budimir Lončar, kao i njemu slični po naslijeđenom ideološkom mentalitetu, imaju legitimno pravo neprežaljeno voljeti i divinizirati propalu komunističku totalitarnu tvorevinu Jugoslaviju, ali nemaju pravo s pozicija sile i moći nametati zajednici svoja opredjeljenja i zablude. Izuzev ako Budimira Lončara pokušamo ipak prosuđivati kroz formu njegove svojedobne konstrukcije u pogledu izražene sumnje prema jednoj osobi, a koju je potpisao u svojstvu načelnika Okružnog odjeljenja OZN-e za Zadar. Takva je u svojem završnom dijelu sadržavala obrazloženje kako je osumnjičeni bio jedno vrijeme član talijanske antikomunističke bande, a potom prešao u partizane što „pokazuje s jedne strane jasno ispoljenu crtu živosti i borbenosti njegova temperamenta, koja ga je, dok je bio bandit navađala na zločine, a kao partizana na hrabrost, ali s druge strane pokazuje također i njegovu namjeru da tok stvari preobrati u svoju korist i svojim zaslugama kao partizan plati svoje zločine izvršene dok je bio bandit.“ (dopis OZN-a br. 796., od 27. lipnja 1945.).
