“Može se, primjerice, navesti i provedena partijska analiza u Zadru zbog situacije na visokoškolskim ustanovama i akcijama što ih je vodilo studentsko rukovodstvo tijekom 1971. godine. (…) U njoj je ukazano i na razvoj događaja vezanih uz održavanje dvije priredbe tijekom 1971. u Zadru, pod nazivom „Hrvatska jučer i danas“. Ono što je tu osobito bilo zanimljivo jesu dogovori u svezi predavača na tim priredbama, naime na sastanku Općinskog komiteta SK Zadar i Općinske konferencije SSRNH Zadar, održanog sredinom 1971., određeno je da se priredbe mogu održati i da sudionici nisu „na pozicijama suprotnim programu SKJ.“ Međutim, primijećeno je kako to u cijelosti ne odgovara istini, poglavito zato jer je jedan od najavljenih predavača, Franjo Tuđman, „čak 1967. godine bio isključen iz Saveza komunista.“ – naveo je dr. sc. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru u svom izlaganju na znanstvenom skupu koji se održao u Matici hrvatskoj u Zagrebu povodom 50. obljetnice Hrvatskog proljeća.
Izlaganje dr. sc. Begonje u nastavku prenosimo u cijelosti.
„Hrvatsko proljeće – potreba političkog poravnanja i promicanje nacionalnog identiteta“
Aktualnosti vezane uz pokušaje provedbe unitarističke politike u Jugoslaviji bile su, između ostaloga prepoznatljive i inicijativama koje su imale za cilj umanjivanje utjecaja i značaja svih oblika zasebnih nacionalnih kulturnih vrednota, a što je posebice vrijedilo za Hrvatsku. U tom kontekstu naglašeno je bio osjetljiv odnos prema jeziku, što je najbolje došlo do izražaja nakon postignutoga Novosadskog dogovora iz 1954. godine. Kako se tim dogovorom presudno nametala problematika jezičnoga pitanja, ovdje držim važnim napomenuti što je o tome kazao jedan od hrvatskih sudionika i potpisnika, Ljudevit Jonke, koji je u Hrvatskom tjedniku, u svojem osvrtu iz srpnja 1971., naveo razloge njegova zaključivanja: „Potpisali smo Novosadski dogovor g. 1954., nešto u jugoslavenskom socijalističkom oduševljenju, a nešto u samoobrani, jer je već tada bila u velikoj mjeri provedena penetracija ekavice u Hrvatsku, pa smo se nadali – tadašnji hrvatski književnici i lingvisti – da ćemo ipak nekakvim dogovorom spriječiti dalje štete za hrvatski književni jezik.“ Odatle nesporno proizlazi kako je spomenuti događaj postao bitnim čimbenikom, rekao bih i pobudnicom nezadovoljstva unutar dijela hrvatskoga intelektualnog kruga. S obzirom na takve okolnosti i zauzeta čvrsta stajališta u Hrvatskoj o problematici jezičnoga pitanja, sve to proizišlo kao izraz nezadovoljstva nametanjem ekavice i osporavanjem narodnoga naziva za svoj jezik, u konačnici su doveli do nastanka Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Jednako tako i režimski pokušaji određenih ekonomskih reformi iz polovine 60-e, te u to vrijeme posebno značajne političke odluke na državnoj razini – slučaj Aleksandra Rankovića 1966., te Hrvatska zahtijevanja na politici „čistih računa“, bili su osnovom i poticajnim elementom za pojačani javni angažman spomenute društvene skupine u Hrvatskoj. U tome slijedu valja pridodati i raspravu o ustavnim amandmanima iz 1971., zatim u tom razdoblju provedbu popisa stanovništva, kao i posebice apostrofiran „Karinski slučaj“, što je u cjelini stvaralo okvir mozaika kojega su upotpunjavali nabrojeni događaji.
Navedeni razlozi, odnosno povijest njihovih zbivanja navode na potrebu, premda ovdje samo oglednoga tipa, što je to i na koji način utjecalo na ponašanja ključnih aktera u vrijeme trajanja Hrvatskoga proljeća. Pritom valja odmah naglasiti činjenicu da su kod njih u tom pogledu dolazila do izražaja dva pristupa, koji su na određenoj razini imali zajedničkih polazišnih osnova, ali jednako tako i znakovitih različitosti, uglavnom prepoznatljivih u zahtjevima ostvarenja konačnih političkih ciljeva. U tom smislu jedan je onaj koji je obilježavao politiku vodstva CK SKH, a drugi vidljiv kroz djelovanje Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, kao i postupanje dijela studentske populacije. Tako je partijska nomenklatura u Hrvatskoj zastupala potrebu boljega političkog pozicioniranja, odnosno ostvarenja većih prava i autonomije hrvatskoga naroda, ali, što je veoma važno, unutar okvira postojeće jugoslavenske zajednice. S druge strane, unutar Matice hrvatske kao i kod studenata prevladavalo je stajalište o tome kako je neophodno ustrajati na političkoj borbi za ostvarenje hrvatskih težnji i to ne nužno u Jugoslaviji. Kako su javna djelovanja kao i izričajna istupanja pojedinih aktera bili u takvim svojim političkim promišljanjima veoma otvoreni, ovdje držim potrebitim naglasiti samo neke od njih. Tako je primjerice još 1964. na sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKH, kasnije jedna od ključnih partijskih osoba u događajima Hrvatskoga proljeća, Savka Dabčević-Kučar iznijela svoje stajalište glede aktualne teme pojave nacionalizama. Između ostaloga po tom pitanju posve se jasno odredila navodeći: „Pojave nacionalizama i šovinizma dosta su raširene i njih ne bi trebalo niti precjenjivati, a niti podcjenjivati. Nivo na kojem se javljaju ide od kuloarskih razgovora do istupanja na partijskim sastancima, pa i istupanja na javnim tribinama i drugdje, tako da taj front gdje se one javljaju je dosta širok. Mada među tim nosiocima ima stvarnog starog buržoaskog nacionalizma, ali ima i ne mali broj članova SK, partijskih funkcionera, kao i rukovodioca pojedinih institucija. Kao najjači nosioci ovih pojava su Institut za historiju radničkog pokreta, Matica iseljenika i Matica hrvatska. Sa ovim institucijama neophodno je posebno se pozabaviti.“
Također, u narednom razdoblju s pozicije predsjednice CK SK Hrvatske Savka Dabčević-Kučar je sredinom 1971. opisujući u jednoj prigodi aktualno društveno-političko stanje naglasila i slijedeće: „Ustavne promjene produbljuju klasni sadržaj socijalističke revolucije, a hrvatska državnost je u SFRJ izraz realizacije vjekovnih težnji hrvatskog naroda i svih građana SRH s radničkom klasom kao osnovnom snagom.“ Nadalje je kazala: „Oštro odbacujući unitaristički koncept zajednice kakvu nećemo, jasno se razgraničavajući od šovinista koji razbijaju Jugoslaviju kakvu hoćemo.“
Na tragu ovakvih promišljanja treba promatrati i njeno izlaganje kojega je imala na sastanku Josipa Broza Tita s članovima Izvršnog komiteta i rukovodiocima društveno-političkih organizacija, Sabora i Izvršnog vijeća SR Hrvatske, održanom u Karađorđevu 30. studenoga i prvoga prosinca 1971. godine. U podužem istupu na tom sastanku pored ostaloga istaknula je: „Mi smo imali veliki broj ne samo ekscesa, nego, kao što sam ja to sada u referatu i rekla, imamo jedno tvrdo opoziciono neprijateljsko jezgro. Ja sam kvalificirala to opoziciono jezgro i ono šovinističko i ono unitarističko. Međutim, nama se stalno servira to kao jedno ključno pitanje Hrvatske i time se veoma otežava cjelokupna naša borba za stabiliziranje onih krupnih političkih rezultata koje smo imali na ovom političkom kursu.“ Pored Savke Dabčević-Kučar i ostali sudionici ovoga sastanka iznijeli su svoja stajališta o situaciji unutar SKH i političkom rukovodstvu Hrvatske, kao i jednako tako o nacionalističkim pojavama, odnosno studentskim prosvjedima u Zagrebu, ali i odjecima diljem Hrvatske na te događaje. Među govornicima tu su bili i Milka Planinc, Josip Vrhovec, Ante Josipović, Pero Pirker, Ivan Šibl, Miko Tripalo, Vladimir Bakarić, Jure Bilić, Ivica Vrkić, Jakov Blažević, Marko Koprtla, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić, Dušan Dragosavac i drugi.
U sklopu odjeka na spomenuta zbivanja može se, primjerice, navesti i provedena partijska analiza u Zadru zbog situacije na visokoškolskim ustanovama i akcijama što ih je vodilo studentsko rukovodstvo tijekom 1971. godine. U tom materijalu pored ostaloga je navedeno: „Nacionalistička plima zahvatila je i manji dio zadarskih studenata. Zamah i razvoj nacionalističkih pokreta na zadarskim visokoškolskim ustanovama neposredno je u vezi s pojavama i rastom sličnih tendencija među studentskim rukovodstvom u Zagrebu. Nacionalistička opredijeljenost jednog dijela studentskog rukovodstva najbolje je došla do izražaja u ponašanju delegata prilikom izbora prorektora studenta, kojom prilikom su (na Sveučilišnoj skupštini koncem prosinca 1970.) dali podršku Ivanu Zvonimiru Čičku u ime zadarskih studenata što je ovaj znao veoma dobro iskoristiti na istoj Skupštini da bi ostvario svoj izbor. Od tada jačaju kontakti sa nacionalističkim studentskim rukovodstvom u Zagrebu.“ Nadalje je ukazano na razvoj ostalih događaja pa tako i onih vezanih uz održavanje dvije priredbe tijekom 1971. u Zadru, pod nazivom „Hrvatska jučer i danas“. Ono što je tu osobito bilo zanimljivo jesu dogovori u svezi predavača na tim priredbama, naime na sastanku Općinskog komiteta SK Zadar i Općinske konferencije SSRNH Zadar, održanog sredinom 1971., određeno je da se priredbe mogu održati i da sudionici nisu „na pozicijama suprotnim programu SKJ.“ Međutim, primijećeno je kako to u cijelosti ne odgovara istini, poglavito zato jer je jedan od najavljenih predavača, Franjo Tuđman, „čak 1967. godine bio isključen iz Saveza komunista.“ Također je navedeno kako je nakon održanog spomenutog sastanka bilo inicijativa da se spriječi dolazak predavača Đodana i Veselice, pa je u tom pogledu obavljen i telefonski razgovor s članom IK CK SKH Josipm Vrhovcem, gdje je on kazao kako: „bi bilo dobro učiniti sve da ne nastupi Šegedin, dok za Đodana i Veselicu ništa nije rečeno.“ U nastavku analize o održanoj priredbi sredinom 1971. ukazano je na to kako su „neki od tih predavača bili zaista na svom nivou, dokazujući eksploatiranje Hrvatske u okviru SFRJ, dok su drugi veličajući hrvatsku kulturu i njen razvoj u Zadru služili se neistinama i tako doprinosili stvaranju određene euforije nacionalizma i šovinizma u gradu. Na osnovu svega zaključuje se da je priredba „Hrvatska jučer i danas“ bila izrazito nacionalistička manifestacija organizirana s ciljem da potpomogne razbijanju bratstva i jedinstva, raspirivanju nacional-šovinističkih strasti i slabljenju kohezione snage SFRJ.“ Zanimljivo je također i to kako je naglašeno da su posebno veliku grešku počinili spomenuti politički forumi u Zadru kada su uputili pismo Savki Dabčević-Kučar s pojašnjenjem kako ni predavači, a ni pojave u vezi priredbe nisu bile takve: „da bi zaslužile ocjenu kakvu im je ona dala početkom srpnja 1971. godine“.
Na koncu ovoga oglednog prikaza političkih stajališta istaknutih pojedinaca koji su svojim djelovanjem i izričajima obilježili središnje razdoblje Hrvatskoga proljeća, valja naglasiti nekoliko pojedinosti. U tom kontekstu mora se priznati kako je hrvatsko partijsko vodstvo imalo odvažnosti javno ukazati na brojne probleme i nepovoljnu poziciju koju je Hrvatsku opterećivalo u to vrijeme u Jugoslaviji. Problemi su proizlazili i nametali se već pokušajima obezvrjeđivanja i umanjenja hrvatskih kulturnih i tradicijskih vrijednosti, nadalje preko sustavnoga gospodarskog izrabljivanja, pa do političke odgovornosti za sve postojeće nedostatke na državnoj razini. S toga aspekta promatrano, djelovanje hrvatskoga političkog vodstva nailazilo je na golemo odobravanje hrvatske javnosti, no njihovo istodobno ustrajno pozivanje na potrebu provedbe reformskih procesa koji bi sadržavali i razrješenje spomenutih hrvatskih problema, uz naznaku da se to postigne u postojećoj jugoslavenskoj zajednici, otvarali su prostor za promicanje drugačijih političkih pristupa s naglašenijim vrednovanjima nacionalnoga identiteta i to ne obvezno vezano uz jugoslavenski okvir. Stoga se u konačnici na određen način stvarao procjep između te dvije političke vizije, što je sasvim sigurno slabilo njihovo ukupno djelovanje i stvaralo pretpostavku za lakši politički obračun državnoga i partijskoga vrha s probuđenim i neposlušnim hrvatskim vodstvom, ali i na drugačiji način uz korištenje represivnih metoda i sudskim progonima i kažnjavanjima, obračuna i s onim nepartijskim akterima za koje se držalo da su nacionalistički i šovinistički raspoloženi. Upravo su to bili oni ključni elementi koji su pomagali boljem razumijevanju ukupnosti događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće, ali i vrijedan pokazatelj zbivanja koji su uslijedili nakon toga. Napose će na određeni način biti oblikom, zapravo jednim od mjerila pomoću kojega će se moći promatrati i aktualnosti nastale koncem osamdesetih, odnosno početkom devedesetih godina 20. stoljeća u razdoblju začetka raspada SFRJ.
*Doc dr. sc. Zlatko Begonja zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, a njegova znanstveno-istraživačka djelatnost prioritetno je vezana uz problematiku nacionalne povijesti 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na razdoblje komunizma.