Dr. sc. Hrvoje Pende: Kako su Žika i Stojan oslobodili Hrvatsku

Foto: Fah, narod.hr; fotomontaža: Narod.hr

Tri desetljeća nakon uspostave hrvatske neovisnosti i kakve-takve demokracije, Hrvatska još nije riješila ozbiljan društveni konflikt dva nekompatibilna i nepomirljiva vjerovanja koji uzrokuje svojevrsnu društvenu psihozu. Naime, još uvijek nam nije jasno tko je koga 1945. godine oslobodio i radi li se uopće o oslobođenju ili je riječ o nastavku neslobode. Između ostalog, za nepomirljivu različitost u razumijevanju pojmova sloboda i oslobođenje kriv je i nakazan koncept „pomirbe“ koji je bio potreban samo zato da bi se elegantno izbjegla lustracija i u narodu stvorila kritična masa spremna za odlazak na ratište – u oslobođenje od osloboditeljske vojske.

Trebalo je naime 1990-e za ponovno oslobađanje svoje zemlje, u Hrvatima probuditi snažan antijugoslavenski osjećaj budući da je i najzaslijepljenijim ex-komunistima bilo jasno da pod zastavom Socijalističke Republike Hrvatske, pod petokrakom, pozivanjem na Tita i ZAVNOH, s pozdravom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, ne bi podigli hrvatski narod na ustanak protiv JNA i četnika. Morala ne bi bilo. Domovinskog rata ne bi bilo. U svojoj šutnji ostali bi dio Jugoslavije. Neovisna Hrvatska ne bi nastala da se iz potisnute hrvatske svijesti nije aktivirao snažno prisutan antijugoslavenski, antikomunistički i antipartizanski osjećaj. Znači, upravo su ti oslobođeni osjećaji, koji su u narodu bili potiskivani za vrijeme SFRJ, najzaslužniji za neovisnost Hrvatske što jasno govori i o tome o kakvom se oslobođenju radilo u svibnju 1945. godine.

Vratite nam Tita

Danas, gotovo trideset godina nakon oslobođenja hrvatske memorije, znamo da je „pomirba“ koja je iznjedrila društvenu šizofreniju u stvari bila i velika prijevara koja je bivšim komunistima iz HDZSDP koalicije značila: Vi branitelji ratujte i prolijevajte svoju krv, a mi ćemo u pozadini u miru opljačkati sve što možemo. Kao što znamo, svoj dio posla ex-komunisti i njihovi pomoćnici su obavili – državu su opljačkali. Nešto kasnije su branitelje s najdužim ratnim stažom potjerali u mirovine i time ih marginalizirali, a društveni moral srozali na onaj koji je vladao u SFRJ („snađi se druže“).

Nakon završetka pljačkanja, kad više skoro ništa nije ostalo pa nema potrebe zavaravati narod da „imamo Hrvatsku“, zavjese su se spustile, maske skinule i svatko je polako otišao u svojem smjeru – tamo odakle je u lažiranu pomirbenu priču i došao.

Da je sve bila šarena laž te da su hrvatski branitelji od HDZSDP koalicije prevareni, jasno je vidljivo već dvadesetak godina kroz mnoštvo primjera. Između ostalih, jedan od najindikativnijih je taj da su štovatelji jugokomunističkih „osloboditelja“ sve glasniji i prihvaćeniji u našoj državi. Na svečanim sjednicama tijela javne vlasti oni danas nekažnjeno zvižde predsjednici Republike pri spominjanju hrvatskog svećenstva, skandiraju „hoćemo Tita, vratite nam Tita“.

Danas hrvatska policija nije sigurna je li ili nije dopušteno istaknuti hrvatsku zastavu pod kojom su se branitelji borili i koja ih je snažila pa legitimiraju one koji je vijore. Za to vrijeme, ljubitelji Druga Tita i Jugoslavije slobodno, zaštićeni od MUP-a po neovisnoj Hrvatskoj vijore okupatorsku, jugoslavensku komunističku zastavu, protiv koje je hrvatski narod ustao. To je snažan i vrlo indikativan fenomen u današnjoj HDZSDP-ovoj Hrvatskoj koji jasno pokazuje kuda nam država ide.

Peko Dapčević i Koča Popović – praosloboditelji Hrvatske

Takva ponižavajuća situacija (posebice za branitelje) u Hrvatskoj je i dalje moguća jer je službeno HDZSDP-amsterdamsko stajalište da su srpske partizanske brigade u svibnju 1945. godine oslobodile Zagreb pa je posljedično i jugoslavenska zastava s petokrakom osloboditeljska. Po našim vladajućim strukturama i bliskoj im oporbi, praosloboditelji Hrvatske su Peko Dapčević, Koča Popović, Ljubo Vučković, Milutin Morača, Mijalko Todorović i ostalo društvo koje je sa svojim jedinicama pod jugoslavenskom zastavom 8. svibnja 1945. godine ušlo u Zagreb.

Među mnoštvom srpskih partizana koji su tog nesretnog dana za Zagrepčane ušli u njihov grad i „oslobodili“ ih bili su i mladi Beograđani, Živorad Žika Stojković, Miodrag Mića Popović i Stojan Ćelić. Navedeni trojac je kao dio ekipe Dobrice Ćosića nekoliko desetljeća kasnije zauzeo istaknuto mjesto u srpskom nacionalističkom pokretu. Svatko od njih je na svoj način pridonio stvaranju poznatog memoranduma SANU-a. Kakvu su oni slobodu željeli i donijeli hrvatskom narodu prilično je jasno.

No bez obzira na to, naša vlast kaže da bez tih i takvih srpskih junaka ne bi bilo ni Domovinskog rata ni današnje Hrvatske. U stvari, po HDZSDP-u, oni su preteča hrvatske slobode i inspiracija hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, kao i temelj naše države?

Kako god bilo, očito je da „antifašistička“ HDZSDP koalicija i njihovi amsterdamski priljepci imaju isto shvaćanje oslobođenja našeg naroda kao i naprijed spomenuta ekipa iz srpskih petokrakih brigada. Jednima i drugima, masovna ubojstva civila i zarobljenika, bolničkih pacijenata, otimanje imovine i silovanje Zagrepčanki, predstavlja sitnicu koja nije vrijedna spomena na putu u komunističku utopiju.

To je uostalom dio obveznog ponašanja komunističkih brigada u osloboditeljskim pohodima na tuđe zemlje. Nijemci su oslobođeni od nacizma tako da su im (uz ostalo) vojnici Crvene armije silovali oko 2 milijuna žena od kojih je oko 250.000 umrlo od posljedica silovanja. Sloboda kakvu netko samo poželjeti može za svoju majku, sestru, kćer; za svoju obitelj i svoj narod. Tako izgleda slobodu doživljavaju i u HDZSDP-u.

Znalo se tko je gazda

Međutim ,oni koji se ne boje istine jer im ne narušava osobni i obiteljski identitet, kao što im ne ruši ideološke snove, znaju da navedenim ljudima iz partizanskih jedinica, kao i svim srpskim partizanima koji su 8. svibnja 1945. godine ušli u Zagreb, na srcu nije bila ni hrvatska država ni hrvatska sloboda. Slično ne/raspoloženje (ili u najmanju ruku nemoć i malodušje) prema neovisnoj Hrvatskoj vladalo je i u hrvatskim partizanskim brigadama koje su u pozadini sramno čekale da srpski „osloboditelji“ pobiju po gradu sve što su htjeli.

Jer, znalo se tko je gazda i kakva se država stvara. Kao takvi, ni srpski ni hrvatski partizani ne mogu biti osloboditelji Hrvatske. Oni to nisu niti će ikada biti. Oni su osloboditelji Hrvatske jednako koliko je to i Crvena armija u odnosu na istočnu Europu, ali i Rusiju. Uostalom, da su nas oslobodili ne bi protiv te iste zastave i države ponovo ratovali samo 45 godina kasnije. Ali kako „europskim“ hadezeovcima i samozvanim socijaldemokratima dokazati da narod mora postati slobodan da bi se moglo reći da je oslobođen. Teško, vjerojatno nema načina.

I zato, uzalud je s njima o tome raspravljati, pogotovo s esdepeovcima koji nikako da zaliječe rane od kad je zauvijek nestalo zamišljeno i loše glumljeno bratstvo i jedinstvo radnika-samoupravljača i poštene inteligencije u SFRJ pa se još uvijek pozdravljaju s „drugovi i drugarice – zdravo!“. Što bi to danas značilo, kakva vremena i snove bi zagovaralo, prizivalo, to ne znaju ni oni sami jer unutar njihova vrijednosnog košmara svaka riječ gubi značaj (npr. ravnopravnost, jednakost, poštenje itd). I takvi će nam izvesti društvo iz krize, a Europskoj uniji dati pozitivan doprinos u razvoju političke misli i gospodarstva. Tragikomično!

Nije ni čudo što su Britanci (koji ponešto znaju o demokraciji) iz Europske unije pobjegli glavom bez obzira kad su, između ostalog, vidjeli s kakvim igračima moraju sjediti za istim stolom kako bi zajedno promišljali svijet i donosili politike.

Requiem za Bleiburg i državu?

U kontekstu društvenog neslaganja oko pojma slobode i oslobođenja, za dva dana događa se bleiburška komemoracija. Naša vlast sve se više odmiče od tog događaja, pogotovo nakon što je u suradnji s Austrijom uspjela približiti taj skup njegovom skorom ukidanju. Uz zakulisni rad na miniranju bleiburškog događaja, nepoštovanje prema žrtvi vlastitog naroda HDZSDP koalicija pokazala je i time što do danas u Hrvatskoj nije izgrađen primjeren memorijalni centar stradanja hrvatske vojske i civila koji bi za cilj imao očuvanje sjećanja na najveću tragediju hrvatskog naroda u povijesti. To HDZSDP-u nije u interesu. Zašto? Zna se!

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Dok zapanjujuće izjavljuju kako su franjevački samostani bili ustaške vojarne i legitiman vojni cilj te krajnje nehumano ne pokazuju nikakvo poštovanje prema mnoštvu pobijene djece, žena, muškaraca i staraca koji su u doba Preokreta bježali pred partizanima, polako ali sigurno Hrvatsku guraju natrag u nekakvu novu Jugoslaviju koja se već događa pred našim očima i sve je očitija (TV serije, sportske lige, koncerti itd. – sve je to naravno posljedica političkih odluka).

I zato bi svi oni koji su se borili za neovisnu i ponosnu Hrvatsku, za domovinu koja neće imati strah od onih koji je nikad nisu željeli, trebali izaći 26. svibnja na birališta i svojim glasom kazniti HDZSDP koaliciju za sve ono loše što je učinila svojem narodu i državi. Hoće li to narod učiniti, vidjet ćemo. Rezultati EU izbora pokazat će ima li nade za hrvatsku državu ili je sve otišlo kvragu.

Ako će građani Hrvatske i dalje podržavati vlast kakvu imamo sada, ako većina Hrvata misli da su im Žika i Stojan pod jugoslavenskom zastavom mogli donijeti (i donijeli) slobodu, onda se tu nema što reći osim potvrditi Milanovićeva teza o slučajnoj državi koja će kao takva prije ili kasnije nestati u svojem vrijednosnom ništavilu.

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

 

Izvor: narod.hr