Dr. sc. Hrvoje Pende: Korupcija u državi s greškom

Organizacija Transparency International sa sjedištem u Berlinu od 1995. godine objavljuje Indeks percepcije korupcije (Corruption Perceptions Index -CPI) koji bodovima 0 – 100 označava stupanj korumpiranosti javnog sektora. U pravilu, s manjim odstupanjima, najmanje korumpirane države su Danska, Novi Zeland, Finska, Norveška, Švedska, i ostale zemlje protestantske radne etike (oko 90 bodova), dok su jedne od najkorumpiranijih u Europi: Rumunjska, Srbija, Kosovo, Rusija, Bjelorusija, Hrvatska itd. U najnovijem izvješću za 2018. godinu, objavljenom prije dva dana, Hrvatska se na listi nalazi na 60. mjestu. Među mnogim drugim zemljama, od Hrvatske su manje korumpirani Urugvaj, Barbados, Čile.

Stvar je gora jer bilježimo konstantan pad od 2015. godine, jednako kao i u slučaju Indeksa demokracije (Democracy Index) – pokazatelja stanja demokracije koji u posebnom godišnjem izvješću objavljuje ugledni The Economist. I tu smo u slobodnom padu već nekoliko godina zaredom. U 2018. smo uz bok Srbije, tek malo bolji od naših istočnih susjeda, ali znatno lošiji od većine ostalih istočnoeuropskih, postkomunističkih zemalja.

S Plenkovićem na čelu Vlade zauzeli smo najgoru poziciju od početka objavljivanja Indeksa demokracije. Kao i dosad, svrstani smo u kategoriju “demokracije s greškom” (Flawed Democracy) i na tom smo polju lošiji od npr. Brazila, Argentine i mnogih drugih država za koje naivno i samozaljubljeno mislimo da su daleko iza nas.

Sagledavajući pogoršanje stanja u Hrvatskoj, bilo bi zanimljivo napraviti dubinsku analizu koja bi pokušala odgovoriti na pitanje zbog čega nas članstvo u EU nije učinilo boljim društvom? Suprotno očekivanom, izgleda da pored svih direktiva i projekata, EU loše djeluje na nas. Možda je to tek početnička kriza? Možda bude bolje kad iz EU-a nestane još koji važan član, a uđu Srbija, Kosovo i Crna Gora.    

AG Matoš – lijenčine i bitange

Možemo se pitati zbog čega naše društvo ne može bolje? Zašto klizimo prema dolje? Zašto imamo društvo koje samo sebe održava korupcijom i time onemogućuje svaki stvaran iskorak prema demokratizaciji. Zašto u 28 godina države (od toga 23 godine u miru) nismo uspjeli stvoriti osnovne pretpostavke za priključak razvijenom svijetu? Je li ovo što imamo naš krajnji domet? Možemo li bolje? Ili gore? Koliko desetljeća treba proći da jedan narod u svojoj neovisnoj državi spozna svoje vrijednosti i mogućnosti?

Sjetimo se SR Njemačke 1945. i 1968. godine. Za ogromnu razliku u stanju države nakon 23 godine mira i razvoja nije zaslužna samo američka pomoć nego svijest i radna etika Nijemaca. Iz ruševina su u nekoliko desetljeća opet stvorili snažno i prosperitetno društvo.  

Zašto to ne možemo i mi? Jesmo li toliko lošiji? Je li gotovo sve što je u Hrvatskoj vrijedilo nestalo u pogromima nakon 1945.? Je li uopće postojalo? Je li AG Matoš bio u pravu kad je tvrdio da je naša najveća nesreća nedostatak slobodne inteligencije i nepovezanost birokracije i svećenstva s narodom? Je li bio u pravu i kad je rekao da Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, da je lijen i da se boji životne borbe pa svoju egzistenciju najradije ostvaruje u državnoj službi pognute glave, bez samopouzdanja i energije, spreman na svakakve podlosti kako bi osigurao svoju poziciju?

Više od 100 godina nakon AG Matoša, rekao bih da se društveno stanje nije mnogo promijenilo. Prema izboru većine građana, izgleda da je Hrvatima prihvatljiviji korumpirani sustav koji djeluje izvan institucionalno određenih kanala i suprotno zakonu od sustava koji osigurava poštivanje zakona. Čini se da nam je draži plemensko-komunistički kulturni obrazac koji širom otvara vrata pravnoj nesigurnosti i nejednakosti, administrativnom neredu u kojem lijenčine i bitange uvijek prije i lakše ostvare svoje ciljeve. Za razliku od spomenutog obrasca koji dominira našom državom, u uređenim društvima pojedinac se ostvaruje i društvo normalizira, uravnotežuje i stabilizira poštivanjem zadane norme. To je osnova uspješnog i zdravog društva.   

Krivo srastanje

Znamo da su kroz našu povijest (za koju smo sukrivci) protunarodne vlade uvijek nastojale održavati  kmetski mentalitet hrvatskog naroda. Odgovaralo im je takvo (ovisno, nesamostalno) stanje naših seljaka, radnika i inteligencije. Međutim, problem je što i danas, u neovisnoj Hrvatskoj imamo isti slučaj. Sustav i dalje proizvodi i nagrađuje poslušnike koji se bez srama, s osmijehom na licu samovoljno ponižavaju i pozicioniraju dovoljno beznačajnim kako bi izbjegli pažnji nadređenog moćnika. Gotovo cijelo društvo je prisutno-odsutno: tu smo, ali kao da nas nema – u tišini poslušnici kažu svojim gazdama – vi gore slobodno radite što želite, samo molimo redovitu porciju mrvica s vašeg stola.  

Uz sve spomenute nedostatke u kulturi našeg naroda, za ovakvo stanje u suvremenoj Hrvatskoj najzaslužnija je nakazna Pomirba koja je putem svojih udbo-komunističkih predstavnika na velika vrata u sve pore društva uvela nove i proširene oblike klijentelizma, autoritarnosti i prijevare kao društveno dozvoljenog načina ponašanja.

S takvim temeljima stvaranja države, bolje nismo mogli ni očekivati. Umjesto put moralne obnove, Pomirba nas je iz nakaznog komunizma uvela u neko novo društveno uređenje koje bi se možda moglo opisati kao participativna kleptokracija – krivo srastanje narodne kulture i uvezenog političkog sustava koje je rezultiralo novom fazom moralne degradacije.

Naime, nacionalna kultura važna je varijabla koja određuje koje će društveno-političko uređenje biti najučinkovitije za društvo. Liberalna demokracija razvijena je u društvima koja se u mnogočemu razlikuju od našeg glede kulturnih dimenzija pa se danas sve više pokazuje da uvezeni model demokracije na našim područjima proizvodi više štete nego dobra.       

U rigidnom sustavu SFRJ-a korupcija je barem bila pod kakvom-takvom kontrolom. Komunistički aparatčici imali su jasne granice do koje mogu koristiti svoje privilegije. Drug Tito, poput mafijaškog Kuma, jasno je odredio granice. Prekršitelji su znali kaznu. Rušenjem tog sustava uspostavljena je decentralizirana struktura korupcije u kojoj su glavni igrači postali bivši komunisti (i pridružene sluge) nad kojima više ne postoji rigorozna kontrola vladajuće nomenklature. Zbog slobodnog ulaza u sustav i uz pomoć „demokracije s greškom“, decentralizirana struktura korupcije nema unutarnju ravnotežu pa nekontrolirano i nekažnjeno provodi svoje društveno štetne interese, sve do danas. Posljedice su vidljive.

Narodni pristanak

Na žalost, uz mnoge žrtve i uz prešutni narodni pristanak, u Hrvatskoj je nakon 23 godine mira (što nije malo) stvoreno društveno-političko okruženje koje je inkompatibilno s demokracijom, vladavinom prava i gospodarskim razvojem. Korupcija je sveprisutna i javlja se u najrazličitijim oblicima. Korumpirani su i umovi pa građani prihvaćaju korupciju kao nešto normalno. Svi se prilagođavaju bolesnom sustavu kako mogu i znaju. U društvu će negativac prije biti onaj koji se ne uključi u mrežu korupcije, bori se za svoja zakonska prava, nego onaj koji u nju uđe, odnosno na nju pristane.  

Poznato je da korumpirano društvo iz sebe odstranjuje talentirane i moralne ljude, neke od njih stavlja u poziciju da svoje snage troše na neproduktivne aktivnosti poput politiziranja, vođenja sudskih procesa i sl., a neke i fizički udaljava iz poslovnog okruženja. Time korumpirano društvo sebi dugoročno šteti, jer ljudi skloni korupciji nikada ni jednom društvu nisu donijeli razvoj i blagostanje pa tako neće ni Hrvatskoj. Upravo zbog korupcije koja razara naše društvo mnogi mladi ljudi s obiteljima odlaze iz Hrvatske.

Stanje je loše, a ako se narod ne probudi, prognoza je još gora.   

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr