Prošli petak u riječkom Novom listu osvanulo je ganutljivo sjećanje Društva Josip Broz Tito u kojem nas štovatelji lika i djela doživotnog predsjednika SFRJ podsjećaju da je prošlo točno 38 godina od kad nas je napustio Veliki vođa.
Prošlu nedjelju, na Učki su se pak okupili primorsko-goranski i istarski čelnici te raznorazni štovatelji besplatnog obroka, lakih nota i balkanskog „antifašizma“ koji je nakon završetka II. svjetskog rata upravo na području tih županija pobio i pobacao u fojbe (jame) tisuće civila.
Naravno, nikome iz tog izletničkog društva nije palo na pamet da posjeti barem jednu fojbu na čijem dnu leže kosti koje su jednom davale oblik muškim, ženskim i dječjim tijelima, a koja su u te jame pobacali pripadnici „narodnooslobodilačke“ vojske.
2018: Po šumama i gorama
Prekjučer je centrom Zagreba i opet zavijorila zastava Socijalističke Republike Hrvatske kao simbol povorke nekakvog „Besmrtnog partizanskog odreda“. Pri tome smo opet mogli čuti hitove iz partizanske pjesmarice – „Po šumama i gorama“ i sl. Ni oni nisu nad nekim od mnogobrojnih stratišta civila i ranjenih vojnika koja se nalaze u bližoj okolici Zagreba izrazili žaljenje zbog zločina koje su počinili partizani.
U ovo proljetno („ustaničko“) doba mnogi će još u nezavisnoj (?) Hrvatskoj posredno veličati Jugoslaviju i totalitarizam, ne mareći pri tome za svu djecu, žene, muškarce i starce koji su brutalno ubijeni od partizana, a jedina im je krivnja bila ta što nisu prihvatili komunističku ideologiju ili su u strahu od partizanske brutalnosti bježali prema zapadu. Poznato nam je i mišljenje štovatelja Druga Tita da su svi koji su bježali pred partizanima, svi civili i zarobljeni vojnici, zaslužili ono što ih je stiglo. Jer kažu/misle naši „antifašisti“: sigurno su bili krivi, jer zašto bi inače bježali!
Društveno-državna šizofrenija
Za društvo koje se nastoji humanizirati i postati demokratsko, zabrinjavajuće je uporno prešućivanje i relativiziranje zločina države iz koje smo izašli plebiscitom i istovremeno slavljenje troroge balkanske soldateske koja je hrvatskom narodu nanijela zla kao nijedna vojska u njegovoj bremenitoj povijesti. Pri tome sve te tragične derneke i dalje financiramo javnim novcem.
Postoji li još negdje na Zemlji ovakva društveno-državna šizofrenija u kojoj zagovornici ljudskih prava i liberalne demokracije istovremeno brane nasljeđe komunističkog diktatora i smatraju ga pozitivnom povijesnom osobom?
Ovim tekstom naravno ne negiram ili umanjujem zločine ustaša. To mi nije ni na kraj pameti, ali o tome se gotovo više nema što reći. Istinski demokrati i humanisti osuđuju zločinački karakter NDH. Sve uhićene osobe koje su aktivno bile uključene u zločine počinjene u NDH kažnjene su.
Stvar je u tome da su komunisti-partizani nakon završetka rata zvjerskim ubojstvima (bez suđenja) pobili mnogo više ljudi koji sa zločinima NDH nisu imali ništa osim što su bili mobilizirani u tadašnju državnu vojsku ili nisu bili simpatizeri partizanskog pokreta.
Nakon rata, što u „terenskim“ likvidacijama, što kasnije u logorima, partizani su ubili nekoliko stotina tisuća (pravi broj se izgleda nikad neće znati) nevinih ljudi. Za te masovne i svirepe zločine partizana do danas nitko nije odgovarao, što znači da je to bila službena partizansko-komunistička politika; temelj stvaranja nove Jugoslavije i naposljetku – jedan od razloga iracionalne svireposti rata od 1991.-1995.
Znači, usprkos mnoštvu otkrivenih činjenica, danas, u slobodnoj Hrvatskoj u kojoj bi trebala stanovati slobodna misao i depolitizirana znanost, dominantno je mišljenje da je Titov tzv. narodnooslobodilački pokret za glavni cilj imao borbu protiv okupatora, borbu za slobodu jugoslavenskih naroda i njihovo pravo na samoodređenje. Tome naravno nije bilo tako (što između ostalog dokazuje i aktivnost JNA za vrijeme Domovinskog rata) jer glavni cilj bio je nešto drukčiji – stvaranje komunističke države oslobođene od svih potencijalnih prijetnji – oslobođene od slobodnomislećih ljudi, demokrata, intelektualaca, imućnih seljaka i poduzetnika, slobodnih umjetnika i svih ostalih koji zajedno čine slobodno i zdravo društvo.
„Znanstveni“ cinizam
Zato je tužno i iritantno slušati cinizam sveprisutnih „HTV-ovih“ povjesničara koji Bleiburg i Križni put uspoređuju s poslijeratnom sudbinom nekoliko tisuća osuđenih suradnika Quislinga u Norveškoj, od kojih je tek 50-ak pogubljeno, ili s likvidacijom ca. 10.000 kolaboracionista višijevske Francuske (što je službeni francuski broj za tzv. divlje čistke) i još ca. 6.700 onih koji su nakon oslobođenja osuđeni na smrt u legalnim čistkama (sudskim procesima kolaboracionistima), od čega je izvršeno samo 791 smaknuće.
Ukupno, ta je brojka slična onoj koju su partizani dostigli u svojem krvavom piru od 1943. do 1947. godine samo na potezu od Rijeke, preko Istre do Trsta. U tim osvetničkim akcijama ideološkog čišćenja, u svojem barbarskom stilu, dobar dio žrtava masakrirali su i pobacali u poznate fojbe (jame). Brojke prema službenim hrvatskim izvorima po običaju nisu poznate, ali postoje talijanski i engleski (službeni i drugi neovisni izvori).
Uostalom, je li uopće usporediva poslijeratna likvidacija ca. 10.000 kolaboracionista u populaciji od 40 milijuna stanovnika koliko je 1945. godine imala Francuska i nekoliko stotina tisuća poslijeratnih žrtava malobrojnog hrvatskog naroda.
Znači, u Francuskoj su u „divljim čistkama“ Francuzi ubili ca. 0,025% svojih stanovnika koji su bili prokazani kao kolaboracionisti. Nasuprot tome partizani su nakon završetka rata svirepo ubili ca. 5% hrvatskog naroda koji je tada živio na području NDH, a među ubijenima je bio velik broj nevinih civila (žena i djece). Uzevši u obzir broj stanovnika i broj poslijeratnih žrtava u obje države, Hrvatska je podnijela 200 puta više žrtava (ubijenih ljudi) nego Francuska.
Usporedbe neusporedivog
Stoga, uspoređivati norveška, francuska i slična iskustva odmazde u oslobođenoj Europi s masovnom poslijeratnom tragedijom hrvatskog naroda predstavlja vrhunski cinizam i potpuni nedostatak humanog osjećaja prema žrtvama vlastitog naroda; prema desetinama tisuća masakriranih i likvidiranih civila (od čega mnogo djece i žena) i zarobljenika; prema potpunoj dehumanizaciji ljudi koji su ubijani na najsvirepije načine, klanjem, bacanjem u jame često živih, izmučenih tijela da patnja bude što užasnija te da im se izgubi svaki trag.
Zanimljivo je i znakovito da je našim „službenim“ povjesničarima potpuno nevažan način ubijanja koji su koristili partizani, kao i tko su sve bile njihove žrtve. Međutim, način ubijanja kao i tko su bili ubijeni dosta govori o koječemu što bi povjesničarima (ali i sociolozima, psiholozima i ostalim) trebalo biti važno.
Također je potpuno neprimjerena usporedba Bleiburga, Križnog puta, stotina jama napunjenih ljudskim kostima nakon završetka rata i ratnog bombardiranja Drezdena, Hirošime i Nagasakija (što je s moralnog aspekta krajnje upitno, ali je poduzeto radi demoraliziranja aktivnog protivnika i što bržeg završetka rata).
Rock&roll nad jamom
Osim u SSSR-u i Jugoslaviji, nigdje u Europi nakon II. svjetskog rata nisu zabilježena tako brojna, masovna i brutalna ubojstva zarobljenika i civila. I to je istina koju čuvari krivotvorene (službene) hrvatske povijesti uporno pokušavaju potisnuti.
Stoga, umjesto da uspoređuju neusporedivo, od cijele tzv. ljevice i mainstream povjesničara koji se skrivaju iza „antifašizma“, bilo bi poštenije da otvoreno iskažu svoje žaljenje za SFRJ. Jedan od glavnih „argumenata“ im je uvijek taj da su partizanskom borbom matici zemlji vraćena Istra, Dalmacija, Rijeka, Zadar, otoci, iako (ne znam zašto) propuštaju naglašavati da bi po Drugu Titu, naš „ponovo“ bio i Trst, poneki dio Austrije i Italije. Ali to se ipak nije svidjelo Englezima i Amerikancima, a što je najvažnije, ni Drugu Staljinu.
Ali kakve to veze ima s poslijeratnim smaknućem nekoliko stotina tisuća stanovnika Hrvatske? Nikakve! Osim toga, prilično je neobično da je liberalnoj ljevici ideologija ispred ljudskih života; totalitarna država ispred ljudskih prava. Još je neobičnije (iz uljuđene perspektive) da bezbrižno roštiljaju, slave „antifašizam“ i „multietničnost“ u blizini jama u kojima leže nevine (nikad dostojno pokopane) žrtve njihovih heroja – balkanskih „antifašista“.
Ali ako je već to posebnost balkanskog liberalizma i socijaldemokracije, zašto se nikad ne spominje da smo nakon partizanske pobjede izgubili dobar dio teritorija Banovine Hrvatske na kojem području žive Hrvati i koji su zbog toga već desetljećima kao minorizirani osuđeni živjeti u jednoj disfunkcionalnoj državi – BiH.
Što oni kažu o vraćanju u krilo matice zemlje? Nisu li oni možda ostali izdani i zaboravljeni od svoje domovine? Ili oni možda manje vrijede?
Njemačke žene i djeca u partizanskim logorima: 31.569 ubijenih
Ovdje neću ni ulaziti u pogrom njemačke manjine koju su partizani, kao što je općepoznato, doslovce istrijebili. Spomenimo samo žene i djecu. Prema najmanjim brojkama, oko 26.000 Njemica (one koje nisu odmah smaknute) je nakon rata stradalo u jugoslavenskim logorima za folksdojčere. Do 2010. godine poimenično je utvrđeno 25.987 umrlih žena i 5.582 umrla djeteta u partizanskim logorima – sve nakon završetka rata. Sličan scenarij bio je predviđen i za Mađare, ali se na intervenciju Moskve od toga odustalo. To je bilo vrlo narodnooslobodilački i antifašistički od partizana!?
Po HTV-ovim povjesničarima i to je nešto slično odmazdama koje su se dogodile u svim europskim zemljama; nešto poput strijeljanja kvislinga u Norveškoj i šišanja Francuskinja koje su ljubile Nijemce tijekom okupacije!
Hrvatska emigracija u borbi za istinu
Za razliku od neznanstvene fantastike na čijim se temeljima razvijala službena hrvatska povijest Drugog svjetskog rata i poraća (mit o JBT-u i NOB-u), postoje i mnoge druge povijesne priče koje nikad nisu postale dio službene kolektivne memorije, a još manje dio službene hrvatske povijesti.
Doduše, do 1990-ih te su priče bile u optjecaju, ali samo izvan granica SFRJ. Unutar granica svako njihovo spominjanje sankcionirano je zatvaranjem ili likvidacijom.
Stoga, u sljedećoj kolumni nastojat ću sažeto prikazati jednu drugu hrvatsku istinu – kockicu u povijesnom mozaiku poznatom svima koji hrvatsku povijest nisu učili samo iz jugoslavenskih udžbenika; istinu koju su svjedočili mnogi hrvatski intelektualci koji su morali pobjeći od Titove diktature da bi sačuvali život. Jer sve dok traje ova društvena šizofrenija istina se mora istraživati, objavljivati, ponavljati.
Riječ je o Dinku Šuljku (1915.-1985.), poznatom HSS-ovcu, tajniku Bana Šubašića, publicistu i političaru, sudioniku partizanske borbe, a kasnije uglednom emigrantu.
Dinko Šuljak diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1939. godine. Za vrijeme Banovine Hrvatske i NDH radio je kao službenik. Nakon pada Italije prešao je u partizane, a 1945. godine emigrirao je u Italiju gdje je u Rimu doktorirao iz područja pomorskog prava. Kasnije je otišao u SAD.
Objavio je mnoga značajna djela, između ostalog, bio je urednik knjige „Croatia’s Struggle for Independence: A Documentary History“ (Croatian Information Service, 1977.), u kojoj je javnosti otkrio značajne informacije o partizanskim metodama ratovanja.
U tom djelu, objavljeni su i važni dokumenti, kazivanja očevidaca o komunističkim zločinima nad Hrvatima u Jugoslaviji. Dinko Šuljak preminuo je u Sacramentu, SAD, 1985. godine ne dočekavši slobodnu Hrvatsku. Nakon njegove smrti, objavljeno je njegovo djelo „Tražio sam Radićevu Hrvatsku“, u izdanju Hrvatske revije (1988.).
Podrobnije o njegovim zapažanjima pročitat ćete u drugom dijelu ovoga ogleda.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
