Dinko Šuljak emigrirao je nakon što je svjedočio brojnim zlodjelima partizana za vrijeme i nakon II. svjetskog rata na području uz obalu i na otocima. U nastavku ću pokušati sažeti njegove teze o partizansko-komunističkoj prijevari vlastitog naroda.
Miroljubiva koegzistencija partizana i okupatora
Poznato je da su na početku II. svjetskog rata komunisti bili „korektni“ prema okupatoru. Hitlera su priznavali i podržavali u „borbi protiv imperijalizma“, jer je Njemačka u to doba bila saveznik sa SSSR-om. Titovi komunisti stajali su po strani „čekajući“ i podržavajući narodnu nesreću koja se uglavnom stvarala sukobima ustaša i četnika.
Općenito, politika komunista bila je: „Što gore, to bolje za nas“. Stoga su oni odobravali i potpirivali stanje stvoreno kombinacijom režima NDH i ustanka četnika protiv bilo kakve hrvatske države. Za to vrijeme, Tito, do tada u narodu nepoznat, slobodno se kretao između Zagreba i Beograda, pod zaštitom sovjetskih diplomata koji su bili odlikovani Hitlerovim ordenima.
> Dr. sc. Hrvoje Pende: Kronična narodnooslobodilačka šizofrenija (I.)
Partizanski marketing
Ali Hitler 21. lipnja 1941. napada SSSR. Razlazom Hitlera i Staljina, počeo je i „antifašistički“ ustanak komunista u Hrvatskoj. Ne prije. Tek je tada došao partizanski trenutak za pokretanje akcija s konačnim ciljem nametanja diktature proletarijata na području propale Jugoslavije. Međutim, trebalo je raditi brzo i oprezno. Za partizanski pokret narod je trebalo zagrijati. Trebalo je izmisliti privlačne parole koje će okupiti mase, a neće odati prave partijske namjere.
I tako je partizansko-komunistički ustanak dobio zvučan i privlačiv naziv: Narodnooslobodilački pokret. Smrt Fašizmu – Sloboda Narodu bio je pozdrav pokreta. Također privlačno. Ipak, nisu se u potpunosti mogli kamuflirati jer su npr. bojne pjesme i službene koračnice odmah dobile sovjetsko obilježje, poput npr. „zbijajmo se drug do druga, ova borba nije duga; zbijajmo se ko’ sovjeti; da skinemo jaram kleti“.
U prvoj godini rata regrutiranje u partizane vršilo se uglavnom od Srba u Hrvatskoj i stanovnika Dalmacije koja je bila okupirana od Talijana. Iskorištavali su nezadovoljstvo članova HSS-a prema ustaškom režimu i pozivali ih na zajedničku borbu ili barem na moralnu potporu u toj borbi. Stalno su vršili pritisak na istaknute članove HSS-a da pristupe u partizanske redove, ponajprije zbog toga jer su Hrvati na čelu partizanskog pokreta vidjeli uglavnom komuniste i Srbe pa su se u malom broju priključivali partizanima.
Društveno aktivne ljude koji su uživali ugled u zajednici i nisu htjeli prići partizanskom pokretu, komunisti su blatili na sve moguće načine, a nerijetko bi ih i likvidirali. Nakon terorističkih smaknuća izdavali bi proglase, poput: „Neumoljiva ruka narodnog suda uvijek je budna i nesmiljeno kažnjava izdajice“.
Narodnooslobodilačka prijevara koja traje
Osobito su bili glasni kada su ubili istaknutog splitskog HSS-ovca, Vojka Krstulovića. Tada su objavili da je „narodni sud slobodoljubivog i borbenog Splita maknuo iz svoje sredine čovjeka čiji je život bio ispunjen protunarodnim radom; da je izvršena presuda nad agentom i članom protunarodne Mačekove klike, organizatorom bijele garde, prvoborcem izdaje, vođom sabotera, koji su imali rastakati zdravi organizam NOP-a. Maknut je osnivač razbijačkih klubova, vođa plaćenih izdajnika“.
Ubio ga je T.K., hicem iz pištolja 22.06.1944. u Splitu, na ulici, teroristički, iz zasjede. Ubojica je nakon rata postao ugledni društveno-politički radnik u SFRJ, jedno vrijeme i direktor NK Hajduka („najhrvatskijeg kluba“!). Od ubojice do uglednika.Poznato je i zašto. Upravo zbog toga što nismo raskinuli s partizanštinom pa danas u RH na važnim pozicijama sjede svakakve bitange koji u T.K.-ima i sličnima vide veličine i narodne heroje. To je taj duh – to je to nasljeđe.
Komunistički rukopis par excellence
To je današnja Republika Hrvatska iz čijih dubina gradonačelnici (bivši komunisti) objavljuju slične pamflete pa smo tako ovih dana iz radionice bivšeg člana SKJ, aktualnog gradonačelnika Rijeke, imali priliku čitati da su predložena referendumska pitanja GI „Narod odlučuje“ korak do zahtjeva za formiranjem čiste nacije ili čiste rase, za protjerivanjem ili istrebljivanjem drugih i drugačijih; da je inicijativa za referendum degutantan pokušaj drastičnog smanjenja postojećih prava nacionalnih manjina; da je to poziv na obračun, a ne na suradnju; da smo vrijedni prijezira, odnosno da će građani Rijeke s prijezirom obilaziti naše štandove.
Analizom ključnih riječi i stila te objave lako se može zaključiti da se radi o tek neznatno lakiranom obrascu komunističkog rukopisa. „Objava“ ujedno jasno pokazuje i stupanj autorove „tolerancije“ prema drukčijem mišljenju. Na kraju, autor tog pamfleta sebe proglašava velikodušnim i empatičnim altruistom koji ima kulturu tolerancije i prihvaćanja.
Spaliti zemlju i uništiti seljaka
Vratimo se na svjedočenje Dinka Šuljka. Hrvatska je tada bila dominantno seljačka zemlja. Komunisti su znali da vrijedan seljak nikada neće postati komunist dok ima svoju zemlju, kuću, stoku i svoj gospodarski alat jer tada on posjeduje sva sredstva za proizvodnju koja omogućuju pristojan život njegovoj obitelji. Stoga je samodostatan seljak (uz inteligenciju i imućne) najveći neprijatelj komunizma i trebalo ga je lišiti zemlje, obeskućiti i na taj način učiniti od njega proletera koji će ovisiti o komunističkoj zajednici.
U tome su partizani bili vješti. Na područjima gdje su bili najsnažniji i najprisutniji uništen je ogroman dio postojećeg gospodarstva. Nakon rata prikazivalo se da je sve to uništio okupator (kojemu je valjda glavni cilj okupacije Jugoslavije bio zapaliti seljaku kuću i stvoriti od njega neprijatelja i ugrozu!). OK, znamo da su u partizanskim filmovima i stripu Mirko i Slavko, Nijemci i Talijani bili glupani, kukavice, palikuće i kradljivci najgore vrste, ali ipak – pokušajmo barem sad u nezavisnoj Hrvatskoj uključiti zdrav razum. Sva paljenja i pustošenja ionako siromašnih krajeva Hrvatske išla su u prilog najviše partizanima-komunistima.
Istina, u mnogo slučajeva i okupatori su iracionalno uništavali narodnu imovinu, ali to su uglavnom činili iz odmazde, izazvani postupcima partizana kojima je glavni cilj bio stvarati društvenu nesreću, što veći broj beskućnika. Iako su znali za proglase o odmazdama, partizani su često poduzimali terorističke, s vojnog aspekta nebitne akcije (npr. ubojstvo trudne talijanske učiteljice i učitelja na Grobniku) kako bi izazvali odmazdu jer su se u mnogim slučajevima nakon ubojstava civila povukli i mirno iz šume gledali kako okupator nemilosrdno pali sela i ubija nesretne građane. Naime, nepoznato je zašto se razmjerno brojni partizani nisu sukobili s okupatorima koji su u njihovom vidokrugu palili sela i ubijali njihove susjede.
Partizanski à la carte
Dalje kaže Šuljak da su pred kapitulaciju Italije partizani postupno mijenjali svoju taktiku; stupili su u življu akciju. Organizirali su manje odrede mladića od 16-18 godina i držali ih u pričuvi da u pogodnom trenutku prigrabe vlast u selu. Kad su komunističkom ideologijom zadojeni mladići, nakon odlaska Talijana, prigrabili vlast i moć, seljani su bili obvezni „uzdržavati“ ih. Svaka obitelj dobila bi dnevno pisani nalog u kojem je bilo navedeno da određenog dana mora odnijeti hranu na točno određeno mjesto za navedeni broj osoba. Bio je naznačen i jelovnik kao i količina pića.
U to doba počeli su preko noći nestajati mnogi ugledni i imućni ljudi za koje se znalo da nisu simpatizeri partizana-komunista. Neki od njih su odmah na licu mjesta bili ubijeni i bačeni u jame, a neke bi odveli pred nekakav „sud“ u partizansku komandu. Za bačene u jamu partizani su imali ciničan naziv: raspored u podzemni bataljun ili raspored Bogu za kurira.
Sve se to događalo dok su još Talijani bili u našim krajevima. Sve se odigravalo pred njihovim očima, ali oni nisu previše brinuli jer su ionako bili na odlasku. Držali su se načela: „Ne dirajte u nas, a vi među sobom radite što hoćete“. Sve je upućivalo na postojanje (prešutnog) sporazuma između Talijana i partizana, dok je pisani sporazum između Talijana i četnika i dalje bio na snazi.
Narod je sve to pratio s velikim zaprepaštenjem. Gledao je u čuđenju svoje mučitelje zadojene zločinačkom ideologijom; ljude s kojima su do jučer dijelili istu sudbinu. Dojučerašnja djeca, sada s petokrakom na glavi, hapsila su svoje susjede, zatvarala ih i/ili ubijala, sve po naputku svojih ideologa. Cilj je bio zastrašiti narod kako bi svima postalo jasno da suprotstavljanje komunistima vodi u smrt te da na taj način nakon sloma okupatora komunisti lakše osvoje totalnu vlast.
Pad Italije
Odlaskom Talijana, zatvori su se punili, smaknuća po odlukama tzv. narodnih sudova izvršavala kao na traci, brzinski, jer se očekivao dolazak Nijemaca i hrvatske vojske. Nisu ubijali samo one koje su po njihovom kriteriju odredili kao kolaboracioniste, nego i sve potencijalne neprijatelje, one u koje su sumnjali ili znali da nisu njihovi simpatizeri.
Sve su klasificirali u tri glavne kategorije:
– članovi komunističke partije ili simpatizeri,
– nečlanovi partije koji su bili za novu, tzv. narodnu vlast,
– svi koji nisu pripadali u prve dvije kategorije bili su predodređeni za likvidaciju.
Za budućnost, najopasniji su im bili mačekovci, kao potencijalni neprijatelji koji su jedini mogli biti u mogućnosti da pomoću Engleske i SAD-a preuzmu vlast u Hrvatskoj.
Početak hrvatske šutnje
Nakon odlaska Talijana, u kratkom razdoblju partizanske strahovlade, od rujna do listopada 1943., stradalo je mnogo više ljudi nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od Talijana je naime razmjerno malo ljudi stradalo. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima i onima koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli.
To je bio početak poznate hrvatske šutnje. Naime, na ovakve svirepe postupke svatko se uvukao u sebe, svatko je zašutio. Ako se netko usudio o tome prozboriti, to je činio u četiri oka ili unutar četiri zida, nervozno se okrećući na sve četiri strane, gledajući oko sebe.
Nakon što je narod iskusio brutalnu partizansku vlast, preostala je nada da će nakon odlaska Talijana ubrzo doći Englezi i Amerikanci. Te su nade podržavale radio emisije iz Londona i New Yorka. Narod je čekao i nadao se jer nije mogao vjerovati da se na vlasti mogu zadržati razni kriminalni likovi koje su komunisti iznijeli na površinu. Međutim, ništa od toga nije se dogodilo. Hrvatski je narod dogovorom velikih sila bio prepušten ruskoj sferi interesa, odnosno komunističkim teroristima.
Juriš!
Partizani su na teritoriju preuzetom od Talijana proveli mobilizaciju. Prisilno su odvedeni u vojsku svi od 18 do 42 godine starosti, a kasnije je protegnuto na 50 godina. Odmah, bez prethodne vojne obuke, bez odjeće i obuće, skoro goloruki, mladići su uvršteni u borbene jedinice i bačeni u prve redove nasuprot nadirućih i dobro naoružanih Nijemaca. Većina novih, na brzinu mobiliziranih mladića kasnije je pobijena planski u bespotrebnim jurišima na dobro branjene njemačke položaje. Tako je nepotrebno palo tisuće mladih hrvatskih života. Oružju nevješte mlade ljude komunisti su prisilno slali u smrt zbog toga što se nisu htjeli dobrovoljno javiti u njihove redove. Postali su „topovsko meso“ jer se znalo da to nisu članovi partije, nego protivnici komunizma koji bi novom režimu mogli smetati. Nakon mnoštva ljudi namjerno poslanih u smrt, partizanska propaganda je kasnije širila priče o partizanskim pothvatima i žrtvama.
Bombardiranje vlastitog naroda
Suprotno „briljantnoj“ partizanskoj taktici jurišanja i bespotrebnih smrti tisuća ljudi, mnogo se bitaka moglo dobiti ispravnim navođenjem savezničkih aviona. Međutim, partizani su savezničku avijaciju često prizivali u pomoć da ruše sela i gradove u kojima je bilo nekoliko neprijateljskih vojnika i koji vojničko-strateški nisu bili važni. U takvim slučajevima najviše je stradalo civilno stanovništvo. Tako je po partizanskom zahtjevu bombardirana crkva u Kaštel-Sućurcu i to upravo kada je svećenik služio misu. Tada je u crkvi poginulo 70-ak ljudi i svećenik na oltaru.
Bombardiralo se i selo Grohote na Šolti koje je tada imalo oko 1.500 stanovnika. Anglo-američki bombarderi na selo su bacili oko 200 bombi. Čitavo selo bilo je uništeno. Bombardiranje je uslijedilo na zahtjev partizana, a sve zbog male njemačke posade koja se nalazila u selu.
Zašto je trebalo bombardirati Šoltu, otok koji nije predstavljao nikakvu važnu stratešku točku, pita se Šuljak. Zašto rušiti cijelo selo, zašto materijalno uništavati čitav otok, kad ionako nije bila namjera zadržati ga u svojim rukama? Engleze i Amerikance to nije stajalo ni jedne ljudske žrtve, jednako tako ni partizane, ali je zato otočane stajalo na desetke ljudskih života, kao i potpuno materijalno uništenje sela.
Istu sudbinu doživio je Zadar koji je nakon pada Italije pripojen NDH. Grad su žestoko bombardirali američki avioni, opet na zahtjev partizanske komande. Zadar nije predstavljao nikakvu strateški važnu točku. Okolica Zadra tada je potpuno bila u rukama partizana. Bombardiranjem je uništeno mnogo povijesnih spomenika, pogođeno je i sklonište u kojem je poginulo oko tisuću civila.
Mnogo je toga u Hrvatskoj na zahtjev partizana bez ikakve potrebe bombardirano, srušeno i spaljeno. Split, Zadar, Makarska, Korčula, Dubrovnik i druga mjesta na dalmatinskoj obali nekoliko su puta bombardirani od engleske i američke avijacije. Pretrpjeli su ogromne materijalne i ljudske žrtve, više nego od Nijemaca i Talijana, a da pri tome nisu predstavljali nikakvu važnu vojničko-stratešku poziciju.
I opet je na djelu bila brutalna ideološka borba – borba protiv vlastitog naroda. Osim što je bilo potrebno materijalno uništavanje narodne imovine, ta mjesta trebalo je kazniti jer nisu bila dovoljno „zagrijana“ za „narodnooslobodilačku borbu“. To su bili jedini i stvarni razlozi koji su vodili partizane kada su tražili od Engleza i Amerikanaca bombardiranje naše zemlje, naših sela i gradova. Trebalo je puno toga spaliti i uništiti kako bi se stvorilo što više beskućnika (kasnije najpogodnijeg poslušničkog kadra za komunističku vlast) i kako bi se kaznili nepodobni.
Radio Slobodna Jugoslavija iz SSSR-a
Takvu partizansku, „narodnooslobodilačku borbu“ zapadni saveznici i njihove radio stanice su hvalile i time popularizirale Titov pokret, sve zbog svojih interesa u ovom dijelu svijeta. Paralelno, jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti širila se propaganda NOB-a putem radio-postaje „Slobodna Jugoslavija“, koja se nije nalazila na jugoslavenskim „oslobođenim“ teritorijima, nego se za cijelo vrijeme rata nalazila u SSSR-u, u sustavu Kominterne.
U stvari, „narodnooslobodilački pokret“ pod vodstvom Tita bio je jedna velika prijevara svjetske i domaće javnosti, rijetko zabilježena u svjetskoj povijesti. Taj i takav NOP/NOB stajao je hrvatski narod stotine tisuća nevinih života i milijarde kuna upropaštenog narodnog imetka. To nije bila borba za narodno oslobođenje, nego za narodno porobljavanje; borba protiv slobode i demokracije, a za diktaturu proletarijata. Tako su mislili pošteni ljudi zdrava razuma od kojih sam čuo mnoštvo priča, sličnih ovdje iznijetim, kaže Dinko Šuljak.
Izborni zakon u RH – Déjà vu
Za kraj, a povezano s temom i vremenom – o tradiciji izbornog zakonodavstva u RH. The Washington Post u članku, „Šubašić and Tito“, od 14.10.1945. tvrdi da Šubašićeva ostavka baca svjetlo na to što se stvarno događa u ovoj „oslobođenoj“ zemlji (navodnici su iz originala članka – op.a.), gdje se narod oslobođen od vlasti okupatora našao pod domaćim oblikom totalitarizma. Iako je nominalno vlada u Beogradu koalicija antifašističkih stranaka, zakon u zemlji je riječ samo jednog čovjeka – Tita. Dalje kaže The Washington post da je Šubašićeva ostavka rezultat „neslaganja oko izbornih zakona za koje se sumnja da su kreirani da osiguraju ogromnu većinu Titu“.
Vidimo, sve bitno što su hrvatske političke pseudoelite naučile – naučile su od svojeg duhovnog vođe – Druga Tita.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
