Ukazalo se napokon i rješenje Ustavnog suda u vezi s referendumom za pravedniji izborni sustav. Ljudi u crnim togama, uz jedno izdvojeno mišljenje, rekli su da se ne bi htjeli previše miješati u postupak kojim su Sabor i Vlada RH prijevarom narodu oteli referendum za koji je prikupljeno preko 400.000 potpisa i to za svako od dva referendumska pitanja.
Uz činjenicu da se nisu bavili meritumom stvari, javnosti su putem svojeg predsjednika, Miroslava Šeparovića, poručili da Građanska inicijativa Narod odlučuje „nije dostavila dovoljno argumenata kako bi se utvrdilo grubo kršenje demokratskih načela u radu Sabora i Vlade“. Još su rekli i to da ničija ustavna prava nisu prekršena pa se Ustavni sud nema što pitati. Ukratko, proglasili su se nenadležnima za ovaj slučaj.
Grubo vs. blago kršenje demokratkih načela
Slušajući predsjednika Ustavnog suda kako brani rad izvršne i zakonodavne vlasti, zapeo mi je za uho termin grubog kršenja demokratskih načela: u mojem laičkom umu to bi značilo da je bilo kršenja demokratskih načela, ali nedovoljno da se ugrozi postupak, rezultati postupka, demokracija ili što? Gdje je propisana količina i način kršenja demokratskih načela koji jedan postupak čine zakonitim i transparentnim, a drugi postupak nezakonitim i netransparentnim? Ako postoji grubo kršenje, postoji li i blago? Ima li više stupnjeva kršenja demokratskih načela? Je li onda Vlada premijera Plenkovića ipak prekršila demokratska načela i ako jest (bez obzira koliko blago), na koji način? To nismo saznali u rješenju Ustavnog suda, kao ni u pojednostavljenoj verziji – poruci građanima putem medija.
Primjeri blagog kršenja demokratskih načela možda su sljedeći: dvodnevno namjerno kašnjenje Grada u izdavanju dozvola za postavljanje štandova, gradonačenik koji predstavnike GI Narod odlučuje javno naziva „mrziteljima različitih, nazadnjacima“ i sl., a svoje sugrađane u medijima poziva da „s prijezirom zaobiđu štandove GI Narod odlučuje“ – to je pretpostavljam blago kršenje demokratskih načela?
Onemogućavanje promatrača prilikom provjere potpisa te onemogućavanje utvrđivanja volje birača koji su npr. u brzini broj pet u svojem OIB-u upisali kao broj šest – poništavanje takvog potpisa bez stvarne provjere – to je isto blago kršenje demokratskih načela? Što bi onda po Ustavnom sudu bilo grubo kršenje? Možda zabrana prikupljanja potpisa? Zatvaranje volontera građanske inicijative? Njihovo premlaćivanje? Što?
Gospodin Šeparović je sigurno vrstan poznavatelj ustavnog prava, kao što je sigurno bio i odličan poznavatelj tehnike prikupljanja obavještajnih podataka dok je bio ravnatelj obavještajne organizacije – Hrvatske izvještajne službe, za vrijeme Franje Tuđmana 1990-ih. Sigurno je kvalitetno obavljao i mnoge druge dužnosti na važnim mjestima na koja je bio imenovan od vrha HDZ-a i zajedno s mnogim ostalim HDZSDP dužnosnicima dao velik doprinos razvoju demokracije u Hrvatskoj.
Ali čovjek stvarno ne treba biti sudac, šef HIS-a, ministar, odvjetnik; ne treba čak biti ni previše pametan da shvati da su se pomoću Plenković-Kuščević formule za postupak provjere potpisa prekršila gotovo sva načela transparentnosti i demokracije. I ne samo to, taj je postupak predstavljao drsko izrugivanje cijeloj naciji po osnovnom načelu balkanske administracije – „ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“.
Impotentne institucije
Frazeološko odbijanje sudjelovanja u važnom procesu koji se tiče prava građana na referendum, bježanje od vlastite odgovornosti u rješavanju jedne od najsramnijih epizoda mlade hrvatske države, nije na razini na kojoj bi trebali biti suci Ustavnog suda.
Zdrava društva obilježavaju institucije u kojima odlučuju ljudi koji svoju poziciju i pravnu normu koriste da zadovolje interese naroda i države, a ne partikularne interese pojedinih skupina. U slučaju kad nešto nije normirano (a nikad nije sve), suci Ustavnog suda bi osim najvišeg stupnja stručnog znanja, trebali imati i visok stupanj prepoznavanja društvenih interesa te sukladno tome svojim rješenjima upućivati društvo u pravom smjeru – smjeru morala, demokracije i oživotvorenja ustavnih vrijednosti. Ne bi smjeli dozvoliti da se iz bilo kojeg nenormiranog prostora stvore za društvo štetne odluke i posljedice.
Usprkos navedenom, naš Ustavni sud svojim djelovanjem u ovom slučaju ostavlja jak dojam da mu je jedino bitno zadovoljiti one koji su ih obukli u svečane toge (HDZSDP), a interes društva je u drugom planu, ako uopće i postoji. Još jednom, važna državna institucija je zakazala. Umjesto da se izdigne iz blata u koje su Sabor i Vlada uvaljali cijelo društvo, Ustavni sud se impotentno, bojažljivo i nezainteresirano proglasio nenadležnim. A ako im njihovi bogovi daju, sve će stati na tome i o mrskom im referendumu više neće morati odlučivati.
„4 milijuna birača koji nisu potpisali za referendum“
Ovakvo „očitovanje“ Ustavnog suda je na žalost bilo očekivano pa ovu kolumnu nisam ni mislio posvetiti toj temi da me ministar Kuščević na pisanje nije potaknuo svojim ponavljanjem jednog od najbesmislenijih spinova u novijoj povijesti hrvatske političke gluposti. Radi se o „4 milijuna onih koji nisu potpisali za referendum“: frazi koju u svojoj kampanji protiv referenduma za pravedniji izborni sustav često koristi ekipa iz Vlade, pokušavajući na taj način oduzeti legitimitet GI Narod odlučuje.
Znači, po pravnoj i demokratskoj logici Lovre Kuščevića, da bi građanska inicijativa bila legitimna, ona bi u 2 tjedna trebala skupiti više potpisa nego što u Hrvatskoj ima birača? Je li se o tome radi? Ili bi za legitimnost inicijative, usprkos zakonu, referendum trebalo zatražiti 50% ili 75% od ukupnog broja birača? Ili o čemu on priča? Jer ako već u fazi referendumske inicijative većina birača svojim potpisom podrži referendumska pitanja – čemu onda referendum?
Zna li uopće ministar Kuščević da građanske inicijative nisu država i nemaju milijune kuna da u vrlo restriktivnim uvjetima po cijeloj Hrvatskoj postave štandove, nemaju ni plaćene zaposlenike koji će u dvije smjene prikupljati potpise, nemaju tisuće ureda, automobila, kompjutora, fotokopirnih aparata i dr.; nemaju nikakve mogućnosti da u 2 tjedna u uvjetima brutalne antikampanje prikupe više potpisa od broja koji je prikupila GI Narod odlučuje.
Naravno da ministar to zna (nadajmo se), ali vjerojatno u trenucima antireferendumskog zanosa lako pobrka ulogu/mogućnosti građanske inicijative i države u referendumskom procesu. Ali shvatimo ga – ulog je velik, zadatak ozbiljan: biti ili ne biti. Premijeru mora isporučiti jedini rezultat koji osigurava opstanak na vlasti, a to znači da referenduma ne smije biti.
Znamo za onu – ako ih ne možeš uvjeriti, onda ih zbuni – ali što je previše, previše je. Činjenica je da besmislen spin o „4 milijuna onih koji nisu potpisali za referendum“ (što bi trebalo značiti da većina građana ne podržava referendumsku inicijativu) može proći samo kod nepismenih i priglupih osoba pa je za pretpostaviti da ministar Kuščević ili nema pojma o referendumskom procesu ili misli da su građani Hrvatske nepismeni i priglupi pa ih s takvim spinovima može uvjeriti u ispravnost svojih postupaka i stavova.
Legitimnost ulaska u EU po Kuščeviću – treba li nam novi referendum za HREXIT?
Kad smo kod broja potpisa i spomenutog spina, zgodno je primijeniti Kuščevićevo shvaćanje referendumske legitimnosti na referendum za pristupanje Hrvatke Europskoj uniji. Podsjetimo se: na referendum je izašlo tek oko 43,5% birača od kojih je nešto preko 33% bilo protiv ulaska u EU. To znači da je od tadašnjih 4,5 milijuna birača (uključivši dijasporu koja je imala pravo glasa), na referendum izašlo oko 1,95 milijuna birača od čega je za ulazak u EU bilo njih oko 1,3 milijuna, što znači da (po Kuščevićevom poučku) 3.2 milijuna nije bilo za ulazak RH u EU, odnosno, 2,5 puta više birača bilo je protiv ulaska, nego što ih je bilo za ulazak RH u EU! Stoga, trebamo li možda razmisliti o novom referendumu, ovog puta za HREXIT?
Zaslužujemo li bolje?
Bard referendumskog procesa u Hrvata, Lovro Kuščević, kaže nam još da svi oni koji i nakon ovog rješenja Ustavnog suda ne vjeruju u transparentnost rada Sabora i Vlade, imaju problem sa sobom. Kad smo kod takve definicije psihološkog stanja pojedinca koje se određuje stupnjem njegova povjerenja u državne institucije, ja sam odavno zreo za zatvoreni odjel psihijatrijske ustanove, a vjerujem da je u sličnom stanju i velik broj građana Hrvatske.
Ja naime Kuščeviću, Plenkoviću i cijeloj toj HDZSDP ekipi ne vjerujem još od 1990-ih kad sam vidio kakvi tikvani dobivaju nemoralne menadžerske ugovore, svjedočio velikim (nekažnjenim) pljačkama u državnim tvrtkama pa sve do današnjih dana kad sam nedavno DORH-u prijavio jedno, a oni su istraživali drugo. Nešto kao: ja prijavio da je netko iz organizacije ukrao osobni automobil, a oni po cijeloj Hrvatskoj traže parnu lokomotivu.
Kao što većina naroda ne vjeruje njima, jednako je jasno da oni ne vjeruju narodu. Jer umjesto što izmišljaju stupidne spinove, poništavaju demokraciju i smisao Domovinskog rata, mogli su potvrdu svoje maštarije o 4 milijuna birača koji ne podržavaju referendumska pitanja za pravedniji izborni sustav, vrlo lako provjeriti na referendumu jer im je Građanska inicijativa Narod odlučuje to omogućila. Ali znaju oni vrlo dobro da bi na referendumu velika većina birača potvrdila narodnu volju koju je prepoznala i artikulirala upravo GI Narod odlučuje, što bi im u razmjerno kratkom vremenu srušilo strukturu zloporabe moći.
Jasno iskazanu narodnu volju mogli su poništiti samo nedemokratskim i nezakonitim akcijama pred očima cijelog naroda. To su i učinili. Ali ako ovaj referendum ne prođe, bez obzira na njihove namjere da novim zakonom o referendumu dodatno onemoguće narodnu volju, doći će i sljedeći, u najmanju ruku onaj na parlamentarnim izborima na kojima će građani moći kazniti bahatu i nelegitimnu vlast. A ako to ne učine i HDZSDP ostane na vlasti, bit će to jasan pokazatelj da je ministar Kuščević ipak u pravu te da njegov način rada odražava volju većine građana Hrvatske.
Ako se i nakon ovog zadnjeg HDZSDP-ovog razotkrivanja volja hrvatskih građana i dalje bude prepoznavala u njihovoj politici, onda nas nijedan referendum ne može spasiti od daljnjeg odumiranja i osiromašenja. Na kraju krajeva – nije daleko od istine stara tvrdnja da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Uvijek je tu negdje među nama prisutan prešutni i nevidljivi društveni ugovor između vladajućih i naroda koji utvrđuje zajednička pravila ponašanja. To sebi moramo priznati.
Zaslužujemo li bolje ili Plenković, Kuščević, Bernardić, Radin, Bauk i ekipa najbolje odražavaju dominantne vrijednosti građana Hrvatske? Jesmo li onakvi kakva nam je i vlast? Ili nas jednostavno nije briga što će biti s Hrvatskom?
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
