“Nasilnim okončanjem Hrvatskog proljeća u prosincu 1971. godine Matici hrvatskoj zabranjen je daljnji rad, no Društvo Matija Gubec nastavilo je s djelovanjem. Štoviše, sredinom prosinca 1971. godine u središtu Göteborga organiziralo je najveći prosvjed te vrste u Europi na kojem je oko 1500 osoba prosvjedovalo protiv gušenja liberalnih kretanja u Hrvatskoj. I u narednim godinama, Društvo je na razne je načine – prosvjedima, člancima, pa i 24-satnim štrajkom glađu pred švedskim parlamentom – upozoravalo švedsku javnost na progone kojima su u Jugoslaviji bili izvrgnuti poznati hrvatski intelektualci i javni radnici. U tome kontekstu valja podsjetiti da je upravo skupina Hrvata iz Društva Matija Gubec na čelu sa Salajem i Vladimirom Rozijanom organizirala konspirativni boravak Franje Tuđmana u Švedskoj krajem listopada 1977. godine” -istaknuo je dr. sc. Wollfy Krašić u svom predavanju “Društvo prijatelja Matice Hrvatske Matija Gubec u Švedskoj – pupoljak Hrvatskoga proljeća koji je preživio karađorđevsku zimu” kojeg je održao na znanstvenom skupu u Matici hrvatskoj povodom 50. godina Hrvatskog proljeća.
> 50 godina Hrvatskog proljeća: ‘Uz ’71. vežemo mnoštvo nadanja, ali nažalost i boli’
Njegovo izlaganje u nastavku donosimo u cijelosti.
Društvo prijatelja Matice Hrvatske Matija Gubec u Švedskoj – pupoljak Hrvatskoga proljeća koji je preživio karađorđevsku zimu
Brojna hrvatska politička emigracija nakon Drugog svjetskog rata primjenjivala je različite metode želeći ostvariti svoj glavni cilj – rušenje komunističke Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države. Dio starijih emigranata teško se odvajao od nasljeđa Nezavisne Države Hrvatske te razmišljao u izrazito antikomunističkim kategorijama, nadajući se globalnom sukobu Zapada i Istoka, a onda i nastanku hrvatske države kao posljedice pobjede prvospomenutog i sudjelovanja hrvatske emigracije i naroda u domovini u ratu na njegovoj strani. Nemali broj mlađih političkih izbjeglica, što zbog represije jugoslavenskog komunističkog režima kojoj su bili izvrgnuti, što zbog shvaćanja da Zapad čvrsto podupire Jugoslaviju, smatrao je da oružano djelovanje protiv jugoslavenskog komunističkog režima mora biti dominantna metoda u rušenju Jugoslavije. Za vrijeme Hrvatskog proljeća do izražaja je među dijelom hrvatske političke emigracije posebno došao i treći pravac djelovanja. Radilo se o pokušaju povezivanja s nekim institucijama i pojedincima u Hrvatskoj zbog zajedničkog djelovanja, kao i pružanju podrške potezima koji su išli u smjeru poboljšavanja položaja hrvatskog naroda, bez obzira tko su bili faktori koji su te poteze povlačili, uključujući i dio hrvatskih komunista. Pri tome se iz vida nije gubio krajnji cilj – stvaranje samostalne hrvatske države. No, shvaćalo se kako je razumijevanje za to na Zapadu gotovo nepostojeće te da je jugoslavenski komunistički režim, najvećim dijelom zbog specifičnog geopolitičkog položaja te snažne represije prema svim nezadovoljnicima i protivnicima, prilično stabilan. Stoga su se pomalo romantičarska pozivanja upućena raznim zapadnim vladama i političarima za stvaranje samostalne hrvatske države, temeljena na pravu na samoodređenje, odnosno sporadični oružani napadi na jugoslavenske diplomatske ispostave ili ubacivanje emigranata u Jugoslaviju s ciljem vršenja diverzija ili dizanja ustanka smatrali neučinkovitima, nerealnima, pa i štetnima za hrvatska državotvorna nastojanja. Shodnijim se držalo podupiranje svih nastojanja da se ojača položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji, koji je trebao biti dobra podloga za stvaranje samostalne hrvatske države u trenutku teške krize jugoslavenskog komunističkog režima, za koju se čvrsto vjerovalo da će doći. Najzorniji primjer takve politike dijela hrvatske emigracije bilo je osnivanje Društva prijatelja Matice hrvatske.
Svojim se radom među tim društvima posebno istaknulo ono u Švedskoj, koje je nosilo ime Matija Gubec. Ono je na nizu polja zapravo funkcioniralo kao ogranak Matice hrvatske u Švedskoj, pridonoseći povezivanju domovine i dijela iseljene Hrvatske, odnosno uključivanju tzv. hrvatskih radnika na privremenom radu u Švedskoj, ali i političkih emigranata u politička, gospodarska, kulturna i druga aktualna strujanja u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Čelna osoba društva bio je mladi emigrant Branko Salaj, koji je tijekom druge polovice 1960-ih dolazio u Jugoslaviju, koristeći nešto liberalnije ozračje, te se susreo s nizom istaknutih intelektualaca iz vodstva Matice hrvatske. Među takvima bio je npr. predsjednik Matičinog odbora za veze s inozemstvom Zvonimir Komarica, koji si je kao raniji dužnosnik jugoslavenskih sigurnosnih službi i predratni komunist mogao dozvoliti da u razgovorima bude otvoren. Salaj je opširno razgovarao s istaknutim ekonomistom Šimom Đodanom, ali i Franjom Tuđmanom, bivšim sudionikom partizanskog pokreta iz Drugog svjetskog rata i generalom jugoslavenske vojske, koji je kao povjesničar u drugoj polovici 1960-ih pao u nemilost režima među ostalim zbog protivljenja interpretacijama koje su gotovo sve Hrvate prikazivale kao ustaše i fašiste. Salaj je nakon tih razgovora zaključio da spomenute osobe priželjkuju stvaranje samostalne hrvatske države, iako im je bilo jasno da to u trenutnim uvjetima nije bilo moguće, no da unatoč tome žele raditi na poboljšanju položaja hrvatskog naroda na raznim poljima. Uzimajući u obzir svoje zamisli o tome kako su trebali djelovati hrvatski državotvorno orijentirani iseljenici, prvenstveno na kulturnom i obrazovnom polju, te ciljeve i djelovanje Matice hrvatske, Salaj je došao do zaključka da imaju niz dodirnih točaka te da bi bilo poželjno uspostaviti suradnju. Do toga je i došlo u obliku stvaranja Društva Matija Gubec početkom 1970. godine, nedugo nakon održavanja poznate Desete sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske.
Društvu je zbog naglaska na kulturno-obrazovnom djelovanju, neguranja radikalne antijugoslavenske orijentacije u prvi plan, ali i jasnog odmaka od naslijeđa NDH te decidirane osude korištenja nasilja u političke svrhe pošlo za rukom steći stanovitu naklonost švedskih vlasti, što je bilo važno za djelovanje društva i njegov ugled u švedskom društvu. Među ostalim, izaslanstvo Društva Matija Gubec bilo je već u ranoj fazi djelovanja primljeno kod švedskog premijera Olofa Palmea. Opisani način rada dijelom je odabran i zbog toga što se u švedskoj javnosti, s jakom tradicijom socijaldemokracije i neutralnosti, gledalo sa simpatijom na Jugoslaviju kao predvodnika Pokreta nesvrstanih te proklamirane doktrine radničkog samoupravljanja. To je otvaralo prostor jugoslavenskoj državnoj promidžbi koja je negirala tvrdnje o nepovoljnom položaju Hrvata u Jugoslaviji, a sve one koji su istupali s takvim tezama proglašavala ustašama i fašistima.
Takav način rada osudio je jedan dio hrvatske političke emigracije, smatrajući ga štetnim i kontraproduktivnim za hrvatske državotvorne napore, tvrdeći da u svakoj prilici u nastupu pred strancima valja bezuvjetno tražiti stvaranje samostalne hrvatske države, a eventualno koristiti i nasilje u borbi protiv Beograda. Međutim, brojni i žestoki napadi jugoslavenskog komunističkog režima na Društvo Matija Gubec pokazali su koliko je i njegov oblik djelovanja Beograd smatrao opasnim. U prilog tome najbolje govori činjenica da je dan nakon napada hrvatskih mladića na jugoslavensko veleposlanstvo u kojem je teško ranjen veleposlanik Rolović (kasnije je preminuo), a koji se isticao u progonu Hrvata u Švedskoj, prvi zahtjev Jugoslavije bio da se Društvu Matija Gubec zabrani djelovanje, iako je ono i ovom prilikom osudilo korištenje nasilja za ostvarenje političkih ciljeva.
Uz podržavanje akcija i nastojanja Matice hrvatske, Društvo Matija Gubec solidariziralo se i s nekim zahtjevima hrvatskih reformski orijentiranih komunista, primjerice, u vezi hrvatskih radnika u zapadnoj Europi. Tako je podržavalo zahtjev za izmjenom kadra u diplomatskim predstavništvima u kojima su dominirali Srbi i Crnogorci te osnivanje hrvatskih klubova, budući da su oni jugoslavenski često imali unitarističku, a nerijetko i otvoreno velikosrpsku notu te bili pod kontrolom jugoslavenskih obavještajnih i diplomatskih službi koje su uhodile velik dio hrvatskih gastarbajtera.
Slom Hrvatskog proljeća i represija koja je zahvatila Savez komunista Hrvatske te Maticu hrvatsku možda je najbolji dokaz u prilog tezi da su reformska nastojanja u Hrvatskoj u drugoj polovici 1960-ih i početkom 1970-ih vodila ne u reformu Jugoslavije, koja ju je trebala ojačati, a što su priželjkivali hrvatski reformno orijentirani komunisti, nego u njenu propast. Dio hrvatske političke emigracije vodio se maksimom – Jugoslavija može postojati samo kao tiranija, što znači da su reforme, stanovita liberalizacija te federalizacija vodile isključivo u njen raspad. Promatrajući u tome svjetlu nastanak i djelovanje Društava prijatelja Matice hrvatske, a posebno onog Matija Gubec u Švedskoj, može se zaključiti da su Društva, iako posredno priznajući Jugoslaviju (zbog suradnje s legalnom institucijom u zemlji – Maticom hrvatskom), zapravo sudjelovala u procesima koji su vodili ka njenoj dezintegraciji i to vrlo vjerojatno mnogo učinkovitije nego li neki drugi politički emigranti, koji su nerealno gledali na trenutnu geopolitičku situaciju i odnose snaga.
Nasilnim okončanjem Hrvatskog proljeća u prosincu 1971. godine Matici hrvatskoj zabranjen je daljnji rad, no Društvo Matija Gubec nastavilo je s djelovanjem. Štoviše, sredinom prosinca 1971. godine u središtu Göteborga organiziralo je najveći prosvjed te vrste u Europi na kojem je oko 1500 osoba prosvjedovalo protiv gušenja liberalnih kretanja u Hrvatskoj. I u narednim godinama, Društvo je na razne je načine – prosvjedima, člancima, pa i 24-satnim štrajkom glađu pred švedskim parlamentom – upozoravalo švedsku javnost na progone kojima su u Jugoslaviji bili izvrgnuti poznati hrvatski intelektualci i javni radnici. U tome kontekstu valja podsjetiti da je upravo skupina Hrvata iz Društva Matija Gubec na čelu sa Salajem i Vladimirom Rozijanom organizirala konspirativni boravak Franje Tuđmana u Švedskoj krajem listopada 1977. godine, kao i razgovore s nekim od vodećih švedskih političara. Također, Salaj je sudjelovao u pripremama filma švedske televizije Hrvati – teroristi ili borci za slobodu, u kojem je nastupio niz vodećih hrvatskih disidenata koji su bili progonjeni nakon sloma Hrvatskog proljeća, preporučujući sudjelovanje Franji Tuđmanu i prevodeći intervjue na švedski jezik. Ovo su samo neki od primjera kako su članovi Društva Matija Gubec dali svoj doprinos u nastojanju dijela hrvatskih intelektualaca da probiju tzv. hrvatsku šutnju. Također, Društvo Matija Gubec ponovno je prosvjedovalo povodom novih suđenja Vladi Gotovcu, Franji Tuđmanu i Marku Veselici početkom 1980-ih godina, potičući švedske političare i intelektualce da se zauzmu za progonjene. Društvo je uspjelo okupiti neka od vodećih imena javnog i intelektualnog života Švedske u osudi teških mučenja hrvatskih političkih zatvorenika koji su u javnosti bili poznati kao grupa Zagreb i inspirirati vodstvo međunarodnog PEN-a da se kod Tita zauzme za progonjene hrvatske intelektualce.
Koncem 1970-ih Društvo Matija Gubec predvodilo je stvaranje Saveza hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava u Švedskoj, koji je bio daleko najjača organizacija hrvatskih iseljenika u Švedskoj, okupljajući većinu tamošnjih hrvatskih gastarbajtera, koji su gotovo u potpunosti izbjegavali Jugoslavenski savez. Bio je to velik organizacijski poraz, ali i osjetan promidžbeni udarac za komunističku Jugoslaviju i njen koncept bratstva i jedinstva. Tijekom 1980-ih Savez se pred švedskim vlastima profilirao kao legitiman predstavnik najvećeg dijela Hrvata u Švedskoj. Tako je pupoljak Hrvatskog proljeća preživio karađorđevsku zimu, postepeno izrastavši u trn čije je postojanje izrazito iritiralo komunistički Beograd, demonstrirajući da velika većina Hrvata u slobodi odbacuje i komunizam i Jugoslaviju.
