U ovomjesečnom Universitasu objavljen je zanimljiv razgovor urednika Universitasa Ivana Perkova i prof. dr. sc. Krunoslava Matešića. Psiholog i publicist Krunoslav Matešić, nastavnik Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, govori za Universitas o domaćoj i međunarodnoj znanstvenoj publicistici, problemima i izazovima s kojima se susreću domaći znanstveni časopisi te o problematici procjenjivanja kvalitete znanstvenoga rada u hrvatskim i svjetskim okvirima.
Društveno-humanistički znanstveni časopisi čuvari su nacionalnoga identiteta
Trebamo biti svjesni da bez humanističkih znanstvenika i općenito svih onih koji su voljeli svoj jezik, znali i cijenili svoju povijest, onih koji su se dičili dometima hrvatske renesanse i filozofske misli i našim etnološkim blagom, naše državnosti ne bi ni bilo.
Narod.hr: Iskusan ste urednik i znate puno o znanstvenim i stručnim časopisima i knjigama na nacionalnoj i globalnoj razini. Kako ocjenjujete položaj Hrvatske u globalnim okvirima?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Prema javno dostupnim podatcima ne bismo se smjeli žaliti. Potkraj 2018. imali smo 123 časopisa referiranih u WoSC-u i 155 u Scopusu. Godine 2015. bila je formirana radna skupina za izradu Strategije znanstvenoga izdavaštva do 2020. Članovi skupine su prepoznali da se znanstveno izdavaštvo u RH odvija unutar dva paralelna sustava. Izdavanje knjiga u Republici Hrvatskoj primarno je u poduzećima u privatnom vlasništvu, neka su prošla proces privatizacije, a neka su potpuno novoosnovana. Izdavanje časopisa ostalo je dominantno u okvirima udruga, instituta, fakulteta, a tek desetak znanstvenih časopisa objavljuju privatna poduzeća. Dosadašnji model potpora svodio se na dodjelu sredstava časopisima koji su zadovoljavali određene kriterije. Poziv za dodjelu potpora znanstvenim časopisima i časopisima za popularizaciju znanosti za 2019. upućen je udrugama i trgovačkim društvima registriranim za nakladničku djelatnost te znanstvenim organizacijama iz sustava znanstvene djelatnosti, to jest ustanovama iz Upisnika znanstvenih organizacija osim javnih znanstvenih instituta i javnih visokih učilišta. Pozivatelj smatra da su njima troškovi izdavanja časopisa prihvatljivi u sklopu programskoga financiranja. Ostaje nam tek vidjeti kako će to utjecati na razvoj izdavaštva znanstvenih časopisa u Republici Hrvatskoj.
U raspravama je istaknuto da danas oko 13% znanstvene produkcije otpada na ‘lažnu znanost’
Narod.hr: Dio svjetskih znanstvenih časopisa sve se češće prepoznaje kao biznis – članak se može objaviti ako se plati. Kako to komentirate?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: U svjetskim razmjerima izvori financiranja časopisa su različiti. Objavljivanje članka plaćalo se iz sredstava koja su dobivana za istraživačke projekte, časopise financiraju i znanstveni instituti, fakulteti, udruge, zaklade itd. U Republici Hrvatskoj nastavljena je tradicija iz ranijeg sustava da se časopisima dodjeljuju proračunska sredstva. Vi očito ciljate na izdavače koji su u SAD-u nazvani predatorima, a u SR Njemačkoj su nazvani još oštrije. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni 2018. održan je okrugli stol pod nazivom „Ueber fake Konferenzen und Raubverlage“ („O lažnim konferencijama i razbojničkim izdavačima“), što je bilo tek jedno događanje u sklopu šire društvene kampanje da se zaustavi prelijevanje novca iz njemačkog proračuna. U raspravama je istaknuto da danas oko 13 % znanstvene produkcije otpada na „lažnu znanost“ (https://itp.uni-frankfurt.de/~gros/PDF/MEDIA/buchmesse-Raubverlage-2018.pdf).
Narod.hr: Kako prepoznati lažnu znanost?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Loren Graham je s monografijom o Trofimu Lisjenku (Lysenko’s Ghost, Harvard University Press, 2016.) podsjetio znanstvenike svijeta do koje razine „fake science“ može ići. Uvijek je moguća pojava nekog novog Trofima Lisjenka, ali očekuje se da će takav u ovoj sveopćoj globalizaciji ipak biti brzo raskrinkan. U sadašnjem vremenu neusporedivo su više pogođene društvene znanosti jer su u njima prisutniji članci tipa „wishful thinking“ u osnovi kojih su Rosenthalovi „pametni“ štakori. Kompjutorski statistički paketi omogućuju trenutne izračune, a istodobno su korisnici otuđeni od algoritama, pa sve skupa završava besmislenim interpretacijama. Nekritički se plasiraju rezultati anketa dobiveni metodom tzv. „snježnih gruda“, u empirijskim znanostima objavljuju se seminarski radovi kao „pregledni“ članci, iako su autori bez osobnih istraživačkih iskustava u temi koju kritički vrjednuju. Oslanja se na nepouzdane izvore kao što je npr. Wikipedija, objavljuju se članci koji podržavaju new age „psihoterapije“, itd.
Narod.hr: Treba li znanost biti „dostupna svima“?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Unazad tridesetak godina pojavila se ideja da sve što je financirano javnim novcem bude javno dostupno. Ideji otvorene znanosti sigurno se ne može prigovarati. Uz razvoj interneta i bezuvjetnu potrebu da se bude citiran to je prihvaćeno kao rješenje koje će ukloniti različite probleme klasičnog izdavaštva. U zadnje dvije godine održano je puno predavanja u cilju promicanja otvorene znanosti, pri čemu se sustavno naglašavalo da je ona pokrenuta zbog enormnih zarada izdavača. To je sinkretička percepcija problema. Više stotina ili čak i više tisuća časopisa ima tek nekoliko izdavača, svi su redom u prvih 10-15 na rang-listi svjetskih izdavača Publishers Weekleya. Neki od njih i sami postoje više stoljeća, imaju u vlasništvu časopise koji su stari isto toliko i oni ne prodaju fotokopije članaka, nego prodaju znanja koja su u njihovu vlasništvu. Pitanje je koliko u njihovim prihodima sudjeluju sami časopisi. Pearson, prvi, najjači izdavač svijeta, uopće nema časopisa. Thomson-Reuters, vlasnik Garfieldova Instituta za znanstvene informacije objavljuje Science Citation Indeks i impakt-faktore. RED Elsevier, treći na rang listi postoji na određen način od godine 1580. Elsevier se prilagodio vremenu pa nudi objave otvorenih članaka u rasponu od 150 do 6000 američkih dolara. Ako ste toliko znanstveno snažni da vam članak bude prihvaćen u Lancetu, za javnu dostupnost platit ćete 5000 američkih dolara. Nesumnjivo će vas obliti sreća jer Lancet za 2018. ima IF 59,102. Nejasno je kako se to može prenijeti u uvjete Hrvatske. Trgovačka društva koja u Republici Hrvatskoj objavljuju znanstvene časopise su u pravilu mikro- i mala poduzeća.
Narod.hr: Može li otvorena znanost biti kontraproduktivna?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Zlouporaba ideje otvorene znanosti vezana je uz predatorske izdavače koji preskaču standardni redakcijski postupak ili iskrivljuju metodologiju. Oni jamče ekspresnu objavu, imaju vrlo privlačnu propagandu, njihovi naslovi sliče etabliranim časopisima. Teško je razlikovati znanstveni „Copernicus Publication“ od lažnog „Copernicus Publishing“. Takvi časopisi šalju mnogo mailova s pozivima autorima na suradnju. Javno su dostupni na internetu, a cijene za objavu kreću se već od 100 američkih dolara. Borba protiv predatora traje već duže vrijeme. U SAD-u je 2013. objavljen popis „Beall’s list of predatory journals and publishers“ no to nije dovoljno. Važno je pratiti primjedbe i mišljenja o ukupnoj uređivačkoj politici časopisa i izdavača.
Narod.hr: Koji je Vaše stajalište o trenutačnoj znanstvenoj publicistici u Hrvatskoj?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Znanstvena publicistika posljedica je znanstveno-istraživačke djelatnosti. Tu smo gdje smo. U Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja (Narodne novine, br. 28/17) posebno se premiraju radovi koji su objavljeni u Natureu i Scienceu. Svjedoci smo da kada se to dogodi, o tim dometima izvješćuje dnevni tisak. Pravilnik ni ne navodi New England Journal of Medicine koji ima impakt-faktor za 2017. 79,258. Znana je teza da je danas najvažnije blago koje Amerika ima znanje te da će ona to sigurno znati i moći štititi. Prije nešto više od deset godina The Psychologist, službeno glasilo Britanskoga psihološkoga društva (BPS) zavapilo je na naslovnici: „zašto engleski psiholozi ne prolaze u američkim časopisima?“
Mi smo mala zemlja i vjerujem da smo svi svjesni da smo se održali zahvaljujući znanjima iz humanističkih znanosti
Narod.hr: Često se društveno-humanističkim časopisima zamjera mala vidljivost i utjecajnost na globalnoj razini, posebno ako se izdaju na hrvatskome jeziku. Kako to komentirate?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Mi smo mala zemlja i vjerujem da smo svi svjesni da smo se održali zahvaljujući znanjima iz humanističkih znanosti. Svjestan sam da i među znanstvenicima u području društvenih znanosti ima onih koji ne priznaju ništa izvan pozitivističkog poimanja, no trebamo biti svjesni da bez humanističkih znanstvenika i općenito svih onih koji su voljeli svoj jezik, znali i cijenili svoju povijest, onih koji su se dičili dometima hrvatske renesanse i filozofske misli i našim etnološkim blagom, naše državnosti ne bi ni bilo.
Narod.hr: Kolika su ulaganja potreba da bi naši časopisi bili globalno konkurentni?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Prema Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja iz 2017. u Hrvatskoj je na snazi dualni sustav znanstvenog napredovanja. Za sva znanstvena područja u Pravilniku se polazi od citiranosti (CC, SCI, kvartili, impakt faktori). Za niz znanstvenih područja navedeni su selektivni sekundarni časopisi, danas uglavnom pretvoreni u selektivne baze/portale, a posebno se vrjednuju članci objavljeni u već spomenutom Natureu (IF(za 2017) =41,577) i Scienceu (IF(za 2017) = 37,205). Za usporedbu naš Croatian Medical Journal ima impakt-faktor (za 2017) 1,422.
Za humanističke znanosti znanstveno napredovanje se ostvaruje objavljujući knjige i članke u časopisima koji su u Pravilniku taksativno razvrstani u kategorije a1 i a2. Ulazak u elitne časopise zahtijevat će sigurno puno napora.
Narod.hr: Koji je Vaš sud o procjenjivanju znanstvene izvrsnosti na temelju citiranosti? Je li to jedini poželjni model procjenjivanja kvalitete znanstvenoga rada?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Američki doktor kemije Eugene Garfield uspio je 1955. u časopisu Science objaviti promišljanje da bi trebalo prihvatiti kriterije citiranosti objavljenoga pri vrjednovanju nečijeg rada. Garfield se pozvao na neka ranija iskustva s polaznom pretpostavkom da će biti citirano ono što je znanstveno vrijedno. On je 1960. osnovao Institut za znanstvene informacije (ISI), pokrenuo je selektivni tercijarni časopis Current Contents (CC) u nekoliko klasificiranih područja, kreirao je Science Citation Indeks (SCI) i 1975. – domišlja „impakt-faktor“ – IF (čimbenik odjeka/utjecaja) kao važan pokazatelj uspješnosti časopisa. Impakt-faktor je kvocijent broja citata za definirano razdoblje, najčešće za jednu ili pet godina, podijeljen s brojem objavljenih radova u navedenom vremenu.
Narod.hr: Visoka citiranost može značiti i kontroverznost, a ne kvalitetu?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Ne smije se zaboraviti da je načelo citiranja znanstvene kvalitete narušeno radom psihologa Arthura Jensena, profesora emeritusa Sveučilišta Berkeley. Jensen je 1969. objavio članak „How much can we boost IQ and scholastic achievement?“, Harvard Educ. Rev., 39:1-123, (https://pdfs.semanticscholar.org/c018/0db7ff784e3aa7ad4c089d3c7bced50303a4.pdf). Zaključio je da postoje rasne razlike u inteligenciji. Sve je ostalo u uskim znanstvenim krugovima dok Jensen nije u studenom 1973. dao intervju časopisu Psychology Today u nakladi Američke psihološke asocijacije (APA). U razgovoru je ponovio svoje ranije tvrdnje o rasnoj uzročnosti niže inteligencije nekih rasnih skupina. Nakon ovoga liberalna Amerika se snažno pobunila! Jensen je zbog javnih reakcija u medijima postao svjetski poznat, a psiholozi i drugi znanstvenici frekventno su ga citirali. Dok se do 1973. dio autora čak i slagao s Jensenom i podržavao ga, nakon Psychologyja Today svi su se redom od njega ograđivali. Budući da je u međuvremenu objavio još puno toga, autori koji su dizali glas protiv Jensenovih interpretacija navodili su praktično sve što je potpisao, naglašavajući da se s njim ne slažu. „Slučaj Jensen“ analizirao je i Eugen Garfield u članku The 100 Articles Most Cited by & Social Scientists, 1969-1977.
Narod.hr: To ipak nije poljuljalo zagovaratelje kriterija citiranosti?
Dr. sc. Krunoslav Matešić: Nespreman priznati da citiranost ne može biti vezana samo uz valjano i vrijedno, Garfield je tek zaključio kako je „Jensenov članak kontroverzan“ (http://garfield.library.upenn.edu/essays/v3p652y1977-78.pdf). Jensen je i danas najviše citiran autor u području inteligencije; Google-znalac = 5365 citata. Tko god se imalo bavio inteligencijom dobro zna kako nije dovoljno reći da je inteligencija najkontroverznije poglavlje unutar psihologije. Treba dodati da kontroverze zbog istraživanja i objašnjavanja razlika u rasama i nativističkih interpretacija traju do dana današnjega. Na tom tragu nas pogađa aktualna monografija austrijskog psihologa Heinera Riedermanna „Cognitive Capitalism“ (2018) u kojoj se po tko zna koji put zlorabe rezultati jedne evaluacije Ravenovih progresivnih matrica izvedenih u Zagrebu 1953. tako da se rezultati mjerenja dobiveni na prigodnom uzorku proglašavaju reprezentativnom mjerom nacionalne inteligencije. To uz krajnje subjektivno tumačenje aktualno dobivenih rezultata PISA za Hrvatsku, završava za nas jako nepovoljno. Proizlazi da je lažna znanost neuništiva nešto poput korova.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
