S ponosom mogu reći da sam 20 godina radio u Institutu za jezik. Formalno u bezimenom institutu za bezimeni jezik, ali je to stvarno bio hrvatski institut za hrvatski jezik. Dopalo me je jedanput reći nešto pametno svojem institutu za Dan Republike. Snašao sam se: Rekao sam nešto o istaknutom hrvatskom republikancu Stjepanu Radiću, njegovu glasovitom govoru u Narodnom vijeću Države Slovenaca, Hrvata i Srba i završio njegovim riječima: „Živjela Republika! Živjela Hrvatska!“ I ništa mi je nije dogodilo. Drugi sam put gore prošao: Izvjesio sam hrvatsku zastavu s petokrakom i zaradio blagi ukor jedne partijke: „Mile, dušo, ima prigovora da si postavio krivu zastavu!“ Ja sam odbrusio: „Komu je kriva, neka mijenja! Meni nije!“ (Saznao sam da je prigovor došao od uglednog starijeg akademika koji je nekoć dobio Mussolinijevu nagradu, a tada AVNOJ-evu.)
Inače u Institut su se navraćali mnogi ugledni ljudi kao npr. Bruno Bušić, Ante Sekulić, Alija Nametak … Alija Nametak je bio veliki hrvatski i bošnjački književnik (musliman). Za vrijeme NDH napisao je zbirku novela i legendi „Za obraz“. U komunističkoj Jugoslaviji dobio je 15 godina zatvora. Zašto? On kaže: ZA OBRAZ. Doista je bilo teško REĆI ISTINU I SAČUVATI GLAVU I OBRAZ.
Kad bi mene danas u slobodnoj Hrvatskoj dopalo da kao hrvatski intelektualac djeci, mladeži, nekoj delegaciji ili kakvoj skupini posjetitelja nešto pametno i istinito kažem o spomen-području Jasenovac, bio bi mi to vrlo težak, gotovo neizvediv zadatak. Evo zašto? Možda su tu kosti i mojega oca, prisilnog partizana, koji je prešao u hrvatsku vojsku, bio zarobljen kod Bleiburga i stradao vjerojatno negdje na tom području. Možda i desetaka tisuća drugih nedužnih Hrvata, pobijenih nakon „oslobođenja“. Bio sam ljut kad je nedavno ministrica Divjak dala preporuku školama da organiziraju stručne ekskurzije u Jasenovac. Tada sam napisao: JASENOVAC I BLEIBURG NAJBOLNIJE SU TOČKE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE. Zalažem se za to da učenicima treba govoriti istinu, pravu i jedinu istinu, ali da to bude istina i hrvatska, i srpska i židovska, kako god bila bolna: ISTINA JE ISTINA. To nesretno stratište ne smije se pretvoriti u HRAM LAŽI. Ako ne znamo istinu, bolje je šutjeti i sačuvati obraz.
Živimo 30 godina u slobodnoj Hrvatskoj. Nezavisna Država Hrvatska je i danas, nakon 76 godina, velika nepoznanica. Titov suradnik Milovan Đilas u knjizi Vrijeme rata (1977.) bilježi: “… pokolj kakav je počinjen nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji.“ A povjesničar akademik Dušan Bilandžić u slobodnoj Hrvatskoj pošteno je priznao, više puta rekao i napisao da je jugokomunistička historiografija obično smeće. I prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, također povjesničar, borio se za znanstvenu istinu. On je rekao da je NDH bila i izraz težnje hrvatskoga naroda za slobodom.
O NDH se više od 45 godina smjelo govoriti samo s prijezirom i sustavno se natjecalo tko će je više blatiti, pa je taj običaj ili strah mnogima ušao u krv. Stvarao se mit o Titu, Jugoslaviji, partizanima, komunistima, antifašistima, kao o apsolutnoj pozitivi, a demonizirala se Nezavisna Država Hrvatska i sve u vezi s njom kao apsolutna negativa, aksiom, koji se i ne dokazuje. Prešućuju se zločini pobjednika, a višestruko uveličavaju zločini gubitnika. Nekritički se izjednačuje državu i režim, što je Alojzije Stepinac izvrsno razlikovao. Od Stepinca valja nam učiti državu od režima lučiti. Sve je to služilo argumentaciji dogme o genocidnosti Hrvata radi psihocida nad hrvatskim narodom da bi se svaki Hrvat morao sramiti što je Hrvat i da im nikad ne bi palo na pamet ni poželjeti, sanjati, a kamoli stvarati nekakvu Hrvatsku. Broj žrtava se u Jasenovcu nevjerojatno preuveličavao, a o Titovim, komunističkim zločinima u ratu i poraću nije se smjelo ni zucnuti. Zaboravlja se da je Pavelić ubijao samo u ratu, a Tito – u ratu i miru, čemu se Pupovac sad protivi, ako sam ispravno shvatio njegovu tvrdnju o HOS-u i ZA DOM SPREMNI.
Dolaskom Tuđmana na čelo Hrvatske počinje se slobodnije govoriti o svemu i dovoditi u pitanje komunističke mitove i dogme. Saznaje se gorka istina (što su mnogi i prije znali) da su Tito i njegovi partizani, četnici prerušeni u partizane, komunisti, u ratu i poraću (miru) počinili mnogo pojedinačnih i masovnih zločina. Puno više nego Pavelić i ustaše u ratu. Otkriva se Bleiburg i mnoge jame – masovne grobnice po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje. Mrtvi Hrvati su iz jama „propjevali“ i počeli gromoglasno „vikati“, „svjedočiti“. Mnogi iseljenici dođoše u slobodnu Domovinu. Vraćaju se i prognane hrvatske riječi. Tada je nastao veliki metež među protivnicima bilo kakve Hrvatske: među Srbima – koji su u dvije jugoslavenske države bili po raznim osnovama povlašteni, među partizanima, bivšim četnicima i njihovim sinovima – koji su uživali partizanske „penzije“, među komunistima koji su bili povlašteni jer su članovi KPJ, među orjunašima i sinovima orjune, među Hrvatima koji su „povjerovali“ u komunističke dogme i mitove. Svi su se oni strašno uzrujali, uzjogunili, usplahirili. Neki su htjeli pobjeći pod „kišobran“ antifašizma kao neupitne europske stečevine, neki u „reformirani“ SDP, neki u liberale, mnogi izravno u HDZ, a neki su Srbi ušli u Raškovićev SDS. Umjesto da prihvate Tuđmanovu (i Bušićevu) pomirbu, oni se potajno ili otvoreno udružuju u „antifašistički“ savez i uvlače se u sve pore nove vlasti kako bi spriječili otkrivanje istine.
Nakon veličanstvene hrvatske pobjede u obrambenom Domovinskom ratu nastoje na sve načine obezvrijediti hrvatsku pobjedu. Žele obezvrijediti hrvatske branitelje i sve sastavnice hrvatskoga identiteta: dom/domovinu/državu, narod i jezik. To se osobito očituje nakon smrti dr. Franje Tuđmana kroz detuđmanizaciju sve do danas bez obzira na to koja je opcija na vlasti. Umjesto iskrenoga traganja za istinom, pa kakva god ona bila, naši „povjesničari“, protivnici povijesnog revizionizma, lažni antifašisti i pseudoliberalne udruge stvaraju raznovrsne, čak međunarodne (regionske) saveze (lige) protiv istine. Od straha pred istinom. Svi oni imaju dualnu dijagnozu: nedostatak istinoljublja i potpuna odsutnost domoljublja. Iz toga nastaje kroatofobija i mržnja prema istini i domu.
Otkud im toliki strah? Sami su stvorili avet, strašilo pred kojim dršću. Stvorili su mit o zloglasnoj NDH, o krvoločnim ustašama, o genocidnosti Hrvata. Demonizirali hrvatstvo a glorificirali jugoslavenstvo. Kao što su nekad zabranjivali pjesmu Ustani Bane, bojeći se da će Ban (= nezadovoljni probuđeni hrvatski narod) ustati (uskrsnuti), tako se i danas boje da će uskrsnuti „ustaše“, i to baš onakvi kako su ih oni „upoznali“ i „zamišljali“ u komunističkoj mitologiji i dogmatici. Pa i ja bih se bojao da sam odgojen u takvoj „vjeri“.
Ja sam imao sreću živjeti u tipičnom hrvatskom kršćanskom selu Lišanima i kao dijete znati „zabranjenu“ istinu. U moje su se selo zalijetali partizani i četnici, udruženo i pojedinačno, palili, ubijali, mučili, klali. O tom se je govorilo na prelu i prenosilo usmenom predajom. Evo potvrde: „Evo jedne zgode iz mojega djetinjstva u vezi s prijenosom značenja: U mojem selu nije bilo puno jaraca, a partizana još manje. Mnogi su mladi ljudi dignuti u partizane, ali se nisu živi vratili. Često se čulo u razgovoru o kojem mlađem čovjeku koji je u ratu stradao: ‚Ubili ga oni jarci – partizani’. Ja sam ta dva značenja tako nerazdruživo povezao, pa kad sam prvi put vidio jarca, rekao sam svojima kod kuće: ‚Vidio sam partizana’. Svi su se nasmijali, a meni nije bilo jasno čemu se smiju.“ (Iz udžbenika za 4. razred stručnih škola, Hrvatski 4, str. 15., autori: Vlado Pandžić – Josip Kekez – Mile Mamić).
To je priča jednoga djeteta iz Lišana, sela iz kojega je moj kolega, Milanovićev tast, sela gdje je u Domovinskom ratu pala prva granata, razorila novu crkvu i ubila Milu Mamića i Josipa Žulja. Iz tog je sela jedno dijete zajecalo: “Ubili su mi kuću“. Ti naši „povjesničari“ ne vjeruju svojemu starijem kolegi Bilandžiću, a sami ne istražuju. Oni su i doktorirali na tom „smeću“. Oni vjeruju samo tom „smeću“. Neprestano ga recikliraju i histerično ponavljaju komunističke mitove i dogme. Htjeli bi stare lažne dogme i mitove – sv. Laž zakopati, zapečatiti, zacementirati, pohraniti na sigurno, a svako istraživanje istine proglasiti neprijateljskim činom, „govorom mržnje“, kaznenim djelom. Jadni povjesničari!
Oni jadni sve to čine od straha pred istinom. Umjesto straha pred istinom bilo bi puno bolje za duševno i duhovno zdravlje otvorena srca tražiti istinu, priznati zabludu, priznati krivnju, iskreno se pokajati, zatražiti oproštenje i živjeti sretno i zadovoljno u svojoj domovini, sa svojim narodom. Nije li tragikomično da su dva od trojice najmoćnijih kreatora današnje hrvatske politike brisnula u Brissel u diplomaciju da „objektivno“ on line promatraju što se zbiva na „zapadnom Balkanu“ dok je HOS i goloruki hrvatski narod ostao ovdje i junački branio svoj (HRVATSKI) DOM!? Treći je „modni mačak“ ostao ovdje da hrabro brani „banijsku kuću“- (veliko)srpske interese), pa i „dobronamjerno“ preventivno laže o Hrvatskoj (o prekrštavanju srpske djece, o zločinima na sve strane) „kako i ova Hrvatska ne bi poput NDH krenula stranputicom“. Bio je neslužbeni veleposlanik „velike Srbije“ u slobodnoj Hrvatskoj. Taj su mu status de facto priznavale Srbija, SAD, Izrael, ponekad i Austrija. Čim nešto šušne, alarmirao je na sve strane i upozoravao na „ustašizaciju“, „fašizaciju“. On i sad kroz takve naočale gleda ZA DOM SPREMNI (bilo kao „ustaški“ pozdrav, bilo kao HOS-ov znak i pozdrav ili kao trajnu spremnost hrvatskoga naroda da JUNAČKI BRANI SVOJ DOM, pa i pobijedi!). Iako nije pekao diplomatski zanat u Brisselu, nego hrabro ostao ovdje, on je puno veći diplomat od onog našeg „briselskog“ dvojca. Njegov je ucjenjivački potencijal nerazmjerno velik i zlorabi ga kad god može i koliko god može. Njegovo „zabrinuto“lice odaje skrivene namjere, pogubne po hrvatsku državu, narod i jezik. Bojim se da naš vrhovni zapovjednik svojim bjegovima od ZA DOM SPREMNI ne pozna hrvatski duh, odlučnost i volju svoga naroda, a da je njegov „briselski“ kolega spreman balati kako mu koalicijski partner svira. Sreća je da taj trojac 1990. do 1995. nije imao takvu moć. Ne bi bilo nikakve razlike između NDH i nove države Hrvatske. Ne bi bilo Oluje ni Hrvatske.
Divna je pjesma Bože, čuvaj Hrvatsku. Bog će dati mir, sreću i blagoslov, ali i mi moramo biti spremni za dom – hrvatski dom.
* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavio je ovih dana knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Knjiga ima 75 članaka za 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
