Spustite zastore, riječi su kojima je predsjednik sudskog vijeća haškog sudišta prekinuo
čitanje presude hrvatskome generalu Slobodanu Praljku. Bio je to trenutak u kojem se na licu sudca u prvi trenutak nije mogla iščitati nikakva emocija. A onda je upravo izrečena presuda kriknula i unijela se u lice prestravljenoga sudca. Jer „hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta znala je“ da Slobodan Praljak nije kriv. Sudac je nervozno mahao rukom. Činilo se kao da želi što prije, od očiju svijeta, skriti poprište strašnoga čina. U tome se trenutku sud, stvoren za suđenje zločinu, pretvorio u počinitelja zločina. A upravo izrečena presuda osudila nečasno sudište. Izdržavat će kaznu, jer nisu pravični. Mišlju, riječju, djelom i propustom.
Heroj Slobodan Praljak donosi odluku otići pred sud Svevišnjega. Uspio je, kako je i sam
rekao, skupiti krhotine vlastita uma, odbio prihvatiti zatočeništvo svoje duše i prestao igrati
dvorsku ludu iz tamo neke Hrvatske. A smrad ljigavih trulih gnjida, hulja, klošara, bjelosvjetskih hohštaplera i njihovih plaćenika iz Hrvatske koji se nadvio se nad njegovom
dušom razotkriti. Kad je smrad postao neizdržljiv, nije dvoumio što mu je činiti. Kao ratnik,
zadnji metak čuva za sebe. Ne mareći za skoru slobodu svojega tijela, odbija igrati u farsi i
pretvara je u tragediju. Režiju sam potpisuje.
Haški suci nisu računali na prijezir i ponos. Nisu se tome nadali. Nisu tome dorasli. Praljak ih je pobijedio i ponizio. Kad laž postane istina, izdaja sila, a izdajnici predvodnici naroda, um nema izlaz. Haško sudište nije doraslo zadatku kojim je trebalo svojim tumačenjem činjenica uvjeriti intelektualca, umjetnika, režisera Praljka. Nisu mogli spoznati sve ono na što ih je heroj Praljak upozoravao u svojoj obrani. Pa je moguće postalo ono što ne bi smjelo biti moguće. A sud mjesto pohvale vrlini, postade sila za njezino ubojstvo. Haško sudište nije doraslo razumijevanju čovjekoljuba Slobodana Praljka, njegovoj spoznaji časti, istinitosti.
Haško sudište nije doraslo razumijevanju domoljuba Slobodana Praljka, ljubavi kojom je
volio Domovinu i svoj narod. Takvi nečastivi ne mogu shvatiti ništa svojstveno čovjeku
stvorenom na sliku Božju, nego biti sluge svojih gospodara sramotnih.
Slobodan Praljak ostavio je oporuku svom ljubljenom narodu. Pisanu u sitne, samotne sate
dok je tražio utjehu i smirenje za svoju dušu. Oporuku je i izrekao. Na nogama. Gledajući u oči. Hrabro i časno. „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu
presudu.“ I zato ne spuštajte zastore. Umro je heroj. Umro je slobodan čovjek. Slobodan
Praljak.
