Dr. sc. Srećko Listeš: ‘Škola za život atak je na odgoj i obrazovanje, a digitalizacija u nastavi obična je prijevara’

Foto: Fah, katehetski-nadbiskupija-split.net; fotomontaža: Narod.hr

Digitalizacija u nastavi je obična prijevara. Alati, koji se trebaju rabiti u svim nastavnim predmetima, prikazani su kao spasitelji hrvatske budućnosti. Ovakvim se projektima uvijek mogu prodati zaostale kineske zalihe tableta i računala i svi će biti sretni. I Kinezi, i veletrgovci, i hrvatske račundžije svih vrsta”, ističe dr. sc. Srećko Listeš, viši savjetnik za Hrvatski jezik u Agenciji za odgoj i obrazovanje, u razgovoru s Markom Curaćem za Hrvatski tjednik.

Dr. Srećko Listeš objavio je početkom studenoga respektabilnu knjigu: Kompetencijski pristup nastavi Hrvatskoga jezika 2. Dogodilo se to u vrijeme najdužega štrajka djelatnika osnovnih i srednjih škola. Na razgovor o problemima s kojima se susreću profesori i nastavnici u školama, Školi za život te najnovijim rezultatima PISA testova pristao je govoriti – uz napomenu da je riječ o njegovim osobnim stavovima koji se ne mogu povezati s njegovim funkcijama u Agenciji za odgoj i obrazovanje i strukovnoj udruzi.

> Dok Plenković ‘ne može’ povećati plaće nastavnika – nalazi novac za Pupovčeve Novosti, velik broj zastupnika, projekte ministrice Divjak…

> Dok Plenković i Divjak uvode tablete, najbolje škole u Sydneyu vraćaju tiskane udžbenike jer digitalni ometaju učenje

Srećko Listeš (Split, 1959.) viši je savjetnik za Hrvatski jezik. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; doktorirao je tezom o hrvatskoj emigrantskoj književnosti. Objavljuje stručne i znanstvene knjige iz područja toponomastike, teorije i povijesti književnosti te metodike nastave Hrvatskoga jezika. Objavio je velik broj radova u časopisima i zbornicima. Vodio je više projekata o hrvatskoj kulturno-povijesnoj i spomeničkoj baštini. Objavio je dvije digitalne knjige: Klis: Prošlost. Toponimi (Klis, 1992.) i Renesansna književnost (Zagreb, 1997. i 2008.). Bio je članom Stručne podskupine za Hrvatski jezik Povjerenstva za izradu općeobrazovnog dijela strukovnih kurikula u jezično-komunikacijskom području. Predsjednik je Društva profesora hrvatskoga jezika.

Nastavnici trebaju imati veće plaće

‘Hrvatska sve lošija na PISI. Poražavajući test hrvatskog školstva’, neki su od prošlotjednih medijskih napisa. Jesmo li zaista tako loši u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti kakvu je pokazala PISA analiza u 2018. godini?

Ti su rezultati uglavnom očekivani, a poboljšanja se ne mogu ostvariti preko noći. Ništa to nije tragično jer naše školstvo ‘proizvodi’ i dobre inženjere i dobre mehaničare.
Valja reći i to da po nekim drugim istraživanjima (primjerice, TIMSS-u) naši učenici postižu iznadprosječne rezultate i popravljaju prosječne rezultate. Radi se o učenicima četvrtoga razreda osnovne škole. Ti isti učenici na PISI postižu slabije rezultate. Siguran sam da je razlog u modelima nastave jer se ne mogu očekivati spektakularni rezultati ako učenike podučavamo na jedan način, a testiramo na drugi. Stvaralački se um ne razvija našim okamenjenim načinima. Važno je odlučiti koje ćemo nastavne predmete zadržati kao obvezne, kako izgraditi mozaik izbornih modula i predmeta, što će se ocjenjivati brojčanom ocjenom, a što ne. Ne zaboravimo da valja stalno poticati ljude da budu odgovorni i prema sebi i prema onomu što rade, a time mislim i na učenike koji se trebaju više posvetiti učenju i školskim obvezama, a manje izvanškolskim.

U prošlim mjesecima Škola za život pretvorila se u štrajkašku školu. Tko je odgovoran za izgubljeno prvo polugodište?

Baš se čudim što mene pitate, a ne Ivana Vrdoljaka jer on o tomu zna mnogo više od mene! Štrajk prosvjetnih radnika izraz je nakupljenoga nezadovoljstva. Godinama se luta u sustavu, a naša škola još slijedi volterovsku prosvjetiteljsku matricu koja, očito je, u 21. stoljeću nije dovoljno dobra. Za ovo su stanje odgovorne vlade koje 20 godina zapostavljaju školstvo i ne donose dobre i učinkovite odluke. Živimo u svijetu slabih nada: hrvatski kapitalisti vladaju se kao i oni u drugim zemljama. Bore se za svoje povlastice stečene tuđim radom i za svijet u kojemu egocentrici dijele bogatstvo pa recesiju shvaćamo kao javno dobro. Vlasti se otvoreno rugaju moralnim/Božjim zakonima, ali i ljudskim/parlamentarnim. S televizijskih zaslona zadovoljno se smiješe nepismeni celebritiji pokazujući prekomjernu moć i zadovoljstvo. U pokradenoj zemlji spuštenih kriterija na svim razinama ne možemo drukčije, nego (možda) ispočetka.

> Ljilja Vokić: ‘Treba li štrajk uopće? Treba! Ali samo kao skretanje pozornosti na svoj status u društvu’

> Marko Curać: Je li premijer Plenković svjestan ministričine igre sa sindikatima?

> (VIDEO) Dr. sc. Andrej Grubišić: ‘Zalažem se za slobodu izbora, a trenutačni sustav generira nisko plaćene učitelje koji nemaju tržište’

> Dr. sc. Grubišić o povećanju plaća u javnom sektoru za 6,12 %: ‘Ništa tu neće platiti premijer, nego građani’

Ustavom je zajamčeno pravo na štrajk. No je li moguće u djelatnostima od javnoga značenja tolerirati ovako dug prekid rada?

Nastavnici trebaju imati veće plaće. O tomu nema zbora. Treba li rasipati novac na druge troškove, a ne na djelatnosti od javnoga značenja, to je pitanje za političare. Međutim, nešto je drugo vrlo zanimljivo. Prateći prosvjed u Zagrebu, vidio sam veliki broj transparenata upućenih protiv aktualne reforme odgoja i obrazovanja (npr. Loodi zbog Loomena i sl.). Zadnja dva dana štrajka nezadovoljstvo nastavnika reformom nestalo je iz mainstream medija i izjava sindikalista, a ostalo je samo cjenkanje oko koeficijenata. Tko je i što prikrio, pitam se.

Što je uopće Škola za život, ispraznica ili dobro promišljena reforma?

Škola bi trebala biti životna pa ta krilatica ne bi trebala biti ispraznica. Moram, ipak, reći kako nije dobro promišljena. Uvijek treba početi od činjenice: ako nasljednici ne izgrade bolji, svakako će izgraditi drukčiji svijet. Ne vidim razloge zašto se obrasci u našim školama ne mijenjaju kao da je polovica 20. stoljeća. Obrasci se nisu promijenili od doba kad je, desetljećima prije, opismenjavan narod, a zaklinjemo se kako gradimo suvereno i suvremeno hrvatsko društvo.

Digitalizacija je obična prijevara

Kakvi bi trebali biti kurikuli?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Kurikuli su se trebali nositi s izazovima brzih promjena u tehnologijskomu, financijskomu i društvenomu smislu. Danas je jedan od ključeva opstanka u cjeloživotnomu učenju, ali ono mora biti oslonjeno na potrebe i osobe, i zajednice, i društva. U nas vlada fragmentirani pristup odgoju i obrazovanju, s nedostatnim okvirima u propisima, nedovoljnim financijskim sredstvima, neprihvatljivim izborom stručnoga kadra koji mora obrazovati naraštaje za daleku i nepoznatu budućnost. Današnji će predškolci u mirovinu tek krajem ovoga stoljeća (ako mirovinski koncept bude postojao) pa današnje fragmentirano obrazovanje vodi samo stihijskomu školovanju mladih jer već danas ne mogu pronaći posao za koji su se školovali. Dodamo li ovomu političke stranke koje stalno govore kako je u Hrvatskoj loše, loše, i još gore iz dana u dan i, zapravo, promiču iseljavanje, dobivamo ispražnjenu i ostarjelu zemlju. Dakako, oni koji promiču iseljavanje, sami ostaju u Hrvatskoj jer je njima jako dobro i udobno.

Kako se moglo bez temeljite evaluacije eksperimentalne faze ući u reformu ‘frontalno’?

U jednome starom Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010. Vlada Republike Hrvatske izjavljuje kako postoji nerazmjer između stupnja obrazovanja nastavnika i njihovih stvarnih znanja, umijeća i sposobnosti, što se da pripisati programskim i izvedbenim neujednačenostima dodiplomskoga studija te neprimjerenim i neprovjeravanim učincima stručnoga usavršavanja. Dakle Vlada vjeruje kako studiji nisu dovoljno dobri i kako nije provjereno što su nastavnici naučili tijekom stručnoga usavršavanja i primjenjuju li ono što su naučili. Stoga je i tzv. evaluacija eksperimentalne faze Škole za život odrađena površno, odokativnom metodom, a sve se svodilo na upitnike, gdje su svi sudionici (nastavnici, učenici, roditelji) iskazivali svoje dojmove o procesu, a na temelju dojmova ne bismo trebali donositi zaključke. Ovo se odradilo netemeljito jer se htjelo nasilno započeti frontalni atak na odgoj i obrazovanje.

Tko su žrtve takva pristupa?

Možda griješim, ali mislim da su najveće žrtve nastavnici. Oni se bore s vjetrenjačama, bizarnostima predmetnih kurikula, nasilnom i neučinkovitom loomenizacijom njihovih profesionalnih života. Nastavnici se više ne susreću na stručnim skupovima, ne raspravljaju, ne pozdravljaju se, prepiru, gube ljudske kontakte, ne mogu se više ljudski ni naljutiti jer su opterećeni nepotrebnim zadatcima na Loomenu i tzv. stručnom literaturom koja nije ni stručna ni literatura, već krpež (pačvork) sastavljen iz raznih izvora, skraćen, prepričan i ponuđen nastavnicima na memoriranje.

Ministrica je glavni naglasak reforme stavila na digitalizaciju…

Što se tiče digitalizacije, to je obična prijevara. Alati, koji se trebaju rabiti u svim nastavnim predmetima, prikazani su kao spasitelji hrvatske budućnosti. Dakako da to oni nisu. Priče o robotici i programiranju smiješne su u zemlji bez industrije. Međutim, ovakvim se projektima uvijek mogu prodati zaostale kineske zalihe tableta i računala i svi će biti sretni. I Kinezi, i veletrgovci, i hrvatske račundžije svih vrsta.
Danas se još uvijek vode prave bitke oko neodgovornosti vodećih ljudi na svim razinama i u mnogim zemljama zbog problema u obrazovnoj i znanstvenoj djelatnosti, izazvanih promjenama na koje tehnološki nepismeno stanovništvo još nije odgovorilo. Sofisticirana računalna tehnologija naglo je ubrzala čovjekovu svijest o slabostima vlastitih umnih i tjelesnih moći. Nova je tehnologija, uspostavljanjem globaliziranoga društva, uspostavila i nove društvene i, u krajnjem slučaju, nove međunarodne odnose na svim poljima. Iako se kapitalizam zamjenjuje postindustrijskim društvom, u Hrvatskoj idemo korak natrag – u moderno društvo, a Zapad ubrzano hrli postmodernomu, gdje se društvena moć iz banaka seli u knjižnice, a obrazovni sustavi postaju stvarna središta moći. To u Hrvatskoj još nije prepoznato. Zato se naši humanisti opravdano ljute jer njihovi teški studiji odjednom nisu važni u Hrvatskoj, što je put prema krahu identiteta.

Treba napisati novi Kurikul hrvatskoga jezika

Kako organizirati nastavu iz Hrvatskoga jezika da se ostvare bolji rezultati?

Hrvatski jezik je filološki nastavni predmet. U temeljima mu je hrvatski jezik kao nacionalni i službeni jezik, hrvatska i svjetska književnost. Što se tiče jezikoslovnih sadržaja, nastava je još uvijek postavljena tako da se razvijaju lingvističke kompetencije (osposobljenosti), a u manjoj mjeri komunikacijske. Bilo bi dobro razvijati i tu funkcionalnu stranu, učiti pisati i govoriti, dakle nastojati na jezičnim djelatnostima.

Kakav je pristup književnosti?

Što se tiče književnosti, u osnovnoj se školi razvija tzv. tematski pristup, a u srednjoj povijesni, od objave Kurikula i hibridni pristup, inače daleko najgori, koji će tek pokazati svoje loše lice. Povijesni je pristup problematičan jer ima izrazito kolonijalne stavove prema predmetu svojega prikazivanja. Povijest književnosti pretpostavlja da vojno, dakle politički, gospodarski i kulturno snažnija zemlja može proizvesti vrjednija djela i ne smatra prešućivanje i preskakanje djela vojno, politički i gospodarski slabijih zemalja nepravednim. Povijest književnosti ne vodi računa o etičkoj nužnosti ravnopravnosti i razbijanju kolonijalnih kodova i obrazaca. Mi smo na to pristajali desetljećima i zbog toga zapostavljali dijelove hrvatske kulture. U osnovnoj je školi nastava književnosti previše oslonjena na formalizam odnosno istraživanje elemenata strukture pa se iz vida gubi odgojna strana književnosti. Inače, godinama se, zasad neuspješno, zalažem da ne učimo o književnosti, nego da učimo od književnosti.

Kako to stanje prevladati?

Što se tiče recepata, nemoguće je elaborirati u kratkomu odgovoru, ali recept je jasan. Treba reći: ljudi, pogriješili smo, sastavit ćemo novu ekipu, ovoga puta uistinu od stručnjaka i napisati novi Kurikul hrvatskoga jezika. Ne će svijet propasti ako kažemo da ovo što je sad nametnuto ‘frontalno’ nije dobro jer je nerazumljivo i opterećujuće nastavnicima. O problemu nečitanja i nevoljkoga odnosa prema knjizi prolile su se hrpe tinte. Uzalud.

Doktorirali ste na temi emigrantske književnosti, koliko je ta književnost valorizirana te postala sastavnicom obrazovnih programa?

Dobro je pitanje koliko je uopće hrvatska književnost valorizirana i sastavnicom nacionalnih programa. Naime, hrvatske je književnosti sve manje; svjetska ju književnost sve više potiskuje i to ona svjetska koju su nam nametnule kolonijalne i ekspanzionističke sile, a mi pokorno prihvatili. Zajednice emigranata u zemljama primateljicama izdvajaju se svojim jezikom i kulturnim naslijeđem iz poretka u kojemu su se našle jer im nedostaje jasna dijakronija i sinkronija, koju su ostavili u domovini. Ljudi su sučeljeni s mogućnostima povezivanja, ali bez prostornoga kontinuiteta. Vremenski i prostorni diskontinuitet bio je, stoga, važan sve do prije nekoliko godina jer je uzajamna ovisnost domovine, zemlje primateljice i čovjeka koji je napustio domovinu, snažna, ali ne toliko da se ne izgrađuje i usađuje položaj drugosti. Ipak, emigranti su ostavili vrijedna djela (Viktor Vida, Antun Bonifačić, Boris Maruna, Antun Nizeteo, Bogdan Radica i dr.). Mislim da se malo čitaju i djela pisaca u domovini, a emigrantska, bojim se, još manje.

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik