Dr. sc. Stipe Kljaić o Filipu Lukasu, eliti formiranoj u komunizmu, Tuđmanovoj pomirbi, povijesnom revizionizmu…

Foto: http://hr.cultural-opposition.eu

“Život i djelo Filipa Lukasa prava je metafora iznimno dramatične i burne povijesti kako hrvatskoga naroda, tako i njegove inteligencije u 20. stoljeću. On je bio neosporni vođa hrvatske inteligencije koja je izgubila svaku iluziju da je moguć povijesni dogovor sa Srbima nakon atentata u beogradskoj skupštini 1928.”, ističe dr. sc. Stipe Kljaić u razgovoru za Narod.hr.

O Filipu Lukasu, kojemu je sredinom srpnja poništena smrtna presuda komunističkih vlasti, eliti formiranoj u komunizmu, Tuđmanovoj pomirbi, povijesnom revizionizmu i ostalim vrlo zanimljivim povijesnim temama te aktualnom političkom trenutku s pozicije povjesničara znanstvenika razgovarali smo s dr. sc. Stipom Kljaićem, kao i o posljedicama svega što se događalo u nedavnoj hrvatskoj prošlosti na današnju svakodnevnicu.

Filip Lukas bio je jedan od najdugovječnijih predsjednika Matice Hrvatske. Možete li ukratko reći Vaše mišljenje o životu i djelu Filipa Lukasa?

Život i djelo Filipa Lukasa prava je metafora iznimno dramatične i burne povijesti kako hrvatskoga naroda, tako i njegove inteligencije u 20. stoljeću. On je bio neosporni vođa hrvatske inteligencije koja je izgubila svaku iluziju da je moguć povijesni dogovor sa Srbima nakon atentata u beogradskoj skupštini 1928. U desetljeću pred Drugi svjetski rat, Lukas je srušio Jugoslaviju u smislu da je na jedan intelektualan način pokopao jugoslavensku ideju svojim javnim djelovanjem kao predsjednik Matice Hrvatske, dokazujući da Hrvati i Srbi nisu jedan narod. Paradoks leži u tome da je hrvatska inteligencija i stvarala i rušila prvu Jugoslaviju i da je sudbina jugoslavenske države u bitnome ovisila o raspoloženju hrvatske inteligencije.

Lukas je pripadao upravo tome naraštaju njezinih graditelja i rušitelja kao izdanak hrvatske inteligencije iz Dalmacije što je stasala u trumbićevsko-supilovskom krugu i koja je s oduševljenjem dočekala 1918. i stvaranje prve jugoslavenske države. Kako nakon Austro-Ugarske ni versajska Jugoslavija nije riješila hrvatsko nacionalno pitanje, Lukas i čitav taj naraštaj napušta prvotne ideale i okreće se ideji samostalne hrvatske države kao jedinom mogućem izlazu iz labirinta velikosrpske dominacije. Pozdravio je stvaranje hrvatske države 10. travnja 1941. i dolazak ustaškog pokreta na vlast, ali se kasnije povlačio od državotvornog u ulogu kritičkog intelektualca osobito nakon Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. kada su nemali dijelovi Dalmacije ušli pod Mussolinijevu Italiju. Lukas je u svojoj dubini bio politički anglofil demokratske orijentacije, kako se govorilo ondašnjim rječnikom, koji je predviđao kao geograf i povjesničar da Njemačka ne može do biti rat protiv Angloamerikanaca što je jednom prilikom 1941. rekao i Paveliću. Zbog kritike Pavelićeva režima da svojim postupcima ugrožava vjekovne ideale hrvatskog naroda kao što su sloboda, čovječnost i pravda, cenzurirani su mu govori, tekstovi i predavanja u NDH.

O veličini Lukasova lika, svjedoče i malo poznate činjenice, da je na njega pokušan neuspješan atentat za vrijeme diktature kralja Aleksandra kod njegova stana u Zagrebu, jer je Matica Hrvatska s njim na čelu bila jedina ustanova koja nije slala brzojave čestitke za kraljev rođendan u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji. I Blaž Jurišić i on osobno su pisali o prijetnjama smrti kojemu je upućivao Pavelićev krug, ali je njegov ugled borca za hrvatsku državu ipak takvo nešto nije dopuštao. Na kraju su ga komunističke vlasti osudile na smrt u odsutnosti. Jedina njegova krivnja je bila političke naravi, što je bio protiv obnove Jugoslavije i zavođenje komunističkog poretka. Lukas je prorokovao i sudbinu hrvatskog naroda u novoj, Titovoj Jugoslaviji, u jednoj polemici sa splitskim partizanima iz 1944. godine. Tada je istaknuo da je njihovo zanošenje federalizmom kao rješenjem hrvatskog pitanja u Jugoslaviji što ga je predložio AVNOJ u Jajcu, naivna tlapnja i izraz nedostatka političke mudrosti, jer će Srbi kao najjači član federacije kad-tad ponovno pokušati uspostaviti svoju hegemoniju.

Nedavno je Županijski sud u Zagrebu donio reviziju smrtne presude dr. Filipu Lukasu iz doba komunističke Jugoslavije. Kako to komentirate?

Kao ispunjenje spore pravde. To se i očekivalo od sudstva jedne ipak demokratske i pravne države, štogod mislili o svim njezinim manjkavostima u tom smislu, što je određenim dijelom i posljedica toga doba u kome je takva smrtna presuda donesena.

Prošle godine je poništena i presuda kardinalu Alojziju Stepincu. Prema vašem mišljenju, kakva je važnost revizija presuda iz doba komunizma? Ima li to kakve vrijednosti za danas i buduće generacije Hrvata? Treba li nastaviti s revizijama i zašto?

Ima itekakvu vrijednost za današnji naraštaj koji ipak na svu sreću ima taj golemi privilegij što mnoge prethodne generacije nisu imale, da živi u slobodi. To je po mom mišljenju pretpostavka traženja svake istine, a u konkretnom slučaju istine o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, unatoč duhu vremena koje protječe u znaku nepodnošljivo ciničnog relativizma koji nas sve pritišće i guši. Isto tako nadam se da će to voditi jednom manje ostrašćenom pogledu na hrvatsku povijest 20. stoljeća, iako sve izgleda da to neće ići tako glatko i lako. S tim da treba biti oprezan i s tim u vezi jer koliko je neprirodan bio gotovo polustoljetni damnatio memoriae nad svime što nije imalo jugokomunistički predznak toliko bi revizija svega i svačega iz hrvatske prošlosti prije 1945. moglo također biti štetno po aktualno hrvatsko društvo.

Što ove revizije govore o sudstvu i sucima za vrijeme Jugoslavije?

Da je sudstvo bilo kako se onda govorilo podređeno revolucionarnim ciljevima, što komunistička vlast uopće nije skrivala i da su sudci bili poslušnici vlasti i njezine ideološke diktature, a ne pravnih načela i zakonitosti.

Glede toga, kako komentirate izvješće Amnesty Internationala za Jugoslaviju iz 1985. da su u pravosudni sustav Jugoslavije propuštani samo „pravni stručnjaci“ koji su imali „moralno-političku podobnost“?

Ne važi to samo za sudstvo, to vrijedi za sva druga područja života u tome razdoblju, novinarstvo, mediji, politika, sveučilište, kultura, gospodarstvo. Kriza današnje Republike Hrvatske, njezine demokratske i nacionalne konsolidacije, ogleda se u tome što je većina današnje elite oblikovana u tome razdoblju i putem tih i takvih kriterija. Najgore što isti obrasci ponašanja naslijeđeni iz jugoslavenskog komunizma i dalje žilavo preživljavaju što je u potpunosti u suprotnosti sa proklamiranim i zadanim smjerom nakon demokratskih promjena 1990.

Što govori činjenica da je Helsinki Watch 1986. u izvješću naveo da se u jugoslavenskim zatvorima nalazi između 1100 i 1300 nevinih osoba osuđenih zbog slobode govora, tzv. verbalnog delikta (neki i na više od 15 godina zatvora)? To su prema Helsinki Watchu „najokrutnije političke presude u Europi“, a u izvješću Helsinki Watch spominje i „zabrane knjiga, bijedne zatvorske uvjete, brutalnost policije i zatvorske uprave te zloupotrebu psihijatrije“ kao metode represije nad političkim osuđenicima.

To znači da se i u „humanističkoj fazi“ jugoslavenskog socijalizma i dalje provodio totalitarni model funkcioniranja države, da su se i dalje kršile ljudska prava i slobode pojedinaca i čitavih naroda. Činjenica je da je misliti o hrvatskom narodu u političkom smislu, a ne samo kao etničkom supstratu bilo zabranjeno i kažnjivo u jugoslavenskom komunizmu. Većih razmjera represije nije ni moglo biti nakon masovnih ubijanja i progona neprijatelja režima u revolucionarnoj fazi prvih poslijeratnih godina. Ono što je nakon toga održavalo režim bio je kolektivni strah stanovništva nakon iskustva masovnog terora.

Jugoslavija i Hrvatska unutar nje imale su neke specifičnosti u odnose na druge dijelove Istočnog bloka. Imale su organski komunistički pokret koji nije došao na Staljinovim tenkovima kao što je bio slučaj u Istočnoj Europi, i drugo imale su osim ideološkog problema komunizma i neriješeno nacionalno pitanje što je sve skupa davalo na snazi i razmjerima represije u odnosu na druge zemlje. Ovi izvještaji Helsinki Watcha govore o tome koliko je komunistička diktatura nad Hrvatskom i Jugoslavijom bila „liberalnija“ od drugih zemalja slične ili iste sudbine. Naprosto je takva tvrdnja bila ideološki spin „nesvrstanog“ režima koji je sam o sebi stvarao umiveno lice tobožnje „liberalnosti“. Sve to treba staviti u ozračje koje je protjecalo u znaku posebnog puta „samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji“ nakon razlaza od Staljina i istočnog lagera 1948.

Smatrate li stoga, s obzirom da je takvo stanje bilo do raspada Jugoslavije, da bi u Hrvatskoj danas bilo potrebno ponovno moralno i zakonski valorizirati pravosudni sustav komunističke Jugoslavije, kao i ljude koji su dio istog? Postoje, naime, ljudi koji su obnašali značajne pravosudne i druge funkcije za vrijeme jugoslavenskog totalitarizma, a i danas su visokopozicionirani u društvu i pravosuđu.

Mislim da je 1989. svojevrstan presedan u ljudskoj povijesti, nikada jedna skupina kao komunisti nije došla na vlast na tako krvav i brutalan način, a da nije istim metodama sišla sa vlasti. Iznimka je u tom slučaju likvidacija obitelji Ceausescu u prosincu 1989. u Rumunjskoj. Zato se i o tim događajima govori kao blagoj i mekanoj, tzv. baršunastoj revoluciji. Mislim da je ta revolucija nosila u sebi skriveni kršćanski duh da se ne treba osvećivati tlačiteljima i progoniteljima. Sjetimo se samo riječi pape Ivana Pavla II. iz tog razdoblja ili političara poput prvog predsjednika Franje Tuđmana i češkog predsjednika Vaclava Havela, kolikogod u tim porukama o pomirenju i praštanju bilo i određene doze političkog pragmatizma.

Hrvatska je i u tome specifična što joj je kucao na vrata rat s primicanjem pada komunizma što je još više otežavalo suočavanje sa njezinom komunističkom prošlošću. Tim više Hrvatsku je vodio čovjek koji je imao vlastito iskustvo građanskog rata ustaša i partizana, i stoga je pod svaku cijenu želio izbjeći unutarnje rascjepe u trenucima kad prijeti vanjska opasnost srpske nacionalne revolucije u Jugoslaviji. Ovdje sam ukratko dao skicu povijesnog konteksta, a što bih danas trebalo činiti sa tim preživjelim strukturama koje su vješto iskoristile velike ideale oprosta, pomirenja i činjenicu vanjske agresije na Hrvatske kako bi zadržale moć i položaje iz starog režima, mislim da to nije historiografsko već političko pitanje par excellence. Stoga se suzdržavam od bilo kakvih ocjena jer to ne spada u moju domenu.

Veliki dio medija raspisao se u svezi presude kao o „promjeni povijesti“, „propagiranju ustaštva“, „o Lukasu kao poborniku NDH“ i dr. Kako komentirate ulogu medija s obzirom da se radi o pravovaljanim sudskim presudama koje se u medijima komentiraju na potpuno drugačiji način od donesenih presuda?

Činjenica je da su naslovi u novinama i tekstovima o tome bili ispod razine najopskurnije propagande jugoslavenskog komunističkog režima. Više me zabrinjavaju izjave kolega povjesničara čiji su stavovi o Filipu Lukasu na razini pisaca presude. Tako se u historiografiji nije mislilo i pisalo ni prije 1990. Čak su povjesničari iz komunističkog razdoblja kao Fikreta Jelić Butić ili Zorica Stipetić, koja je bila ni više ni manje nego predsjednica Komisije CK SKH za historiju, pisali vrlo korektne prikaze na jednoj ozbiljnoj historiografskoj razini koliko je bilo moguće za ono doba o Filipu Lukasu i hrvatskoj inteligenciji njegova doba.

Tako, npr., vaš kolega dr. Tvrtko Jakovina u intervjuu za portal telegram.hr kaže da je „ovo njihov (UIOB op.a.) pokušaj, kao i onih koji ih politički prate, da pobijede u Drugom svjetskom ratu, kad to već nisu uspjeli 1945.“. Kako komentirate ove riječi?

Krajnje fanatično tumačenje svojstveno prije shvaćanju povijesti i politike kao religije, kao da u ljudskoj povijesti postoje vječne i apsolutne pobjede. Kao da se nakon toga nije dogodio pad Berlinskog zida, kao da nije propala u krvi Titova Jugoslavija, kao da nije stvorena demokratska hrvatska država, što sve svjedoči o tome da se pobjednici iz 1945. danas nalaze na poraženoj strani povijesti, jednako kao i oni koji su pobijeđeni 1945., barem kada je riječ o hrvatskim prilikama.

Jakovina je dodao da „Odluka o Lukasu zato je relevnatna kao otprilike i one presude kojima su u Srbiji rehabilitirani Draža Mihajlović ili Milan Nedić. To nije imalo nikakav utjecaj na povijesne činjenice o njima”. Što kažete na te riječi?

Kada se već vuku paralele trebalo bi ih bolje povući. Filip Lukas nije bio vojna ni politička figura kao Mihajlović i Nedić. Prije bih ga stavio u usporedni odnos sa vođom srpske građanske inteligencije koji se također nakon rata nije mogao vratiti u zemlju. Riječ je o pravniku Slobodanu Jovanoviću koji je u ratu vršio i dužnost predsjednika kraljevske vlade u izbjeglištvu. Jovanovića su komunisti osudili na 20 godina zatvora i prisilnoga rada u odsutnosti, a Lukasa na smrt. Amerikanci kažu da je vrag u detaljima, a ovo je samo mali primjer asimetričnog odnosa jugoslavenskih komunista prema nositeljima srpske i hrvatske emigracije nakon 1945. Tako se od 60-ih godina tiskaju djela srpskih emigrantskih pisaca i pjesnika u komunističkom Beogradu, dok je istovremeno u Zagrebu takvo što bilo nezamislivo za hrvatske emigrante Lukasova naraštaja.

Koji je zapravo pravi zadatak povjesničara i povijesnih znanosti? Postoji li uopće revizionizam o kojemu se često govori i da li je povijest kao znanost podložna revizionizmu?

Revizionizam je riječ proistekla iz staljinističkog rječnika, prije svega je etiketa i kleveta u propagandnom ratu koju su povijesno vodili komunisti između sebe. Pripada orwelovskom jeziku, novogovoru. Svakako da su povijesnoj znanosti inherentni promjena ustaljenih pogleda i nove spoznaje, to je najnormalnija unutarnja logika njezina bića. Jedini problem se javlja kada određene društvene skupine žele neka tumačenja i poglede na prošlost dogmatizirati i zacementirati. To ima striktno veze sa ideologijom, a ne toliko sa historiografijom kao takvom. Takav termin najčešće koriste oni povjesničari koji svoj rad vide isključivo kao sredstvo ideološkog aktivizma, a ne kao istraživanja povijesti na temeljima zdravog razuma i dobrih običaja struke.

Kao povjesničar i znanstvenik, smatrate li da je etiketiranje i „discipliniranje“ povjesničara (optužbe za revizionizam, fašizam i sl.) u funkciji očuvanja stečenih privilegija?

Višeslojno je to pitanje. Jednim dijelom da, a drugim dijelom je to izraz jedne frustracije, jedne nemoći i gubitka monopola na intelektualnom polju koji je vladao do 1990. S druge strane, dolazi na svjetlo dana i generacija povjesničara koja je stasala u slobodi i koja nije imala iskustvo straha i represije i koja je imuna na takve napade i pokušaje tzv. „discipliniranja“. Takva etiketiranja novokomponiranih ideoloških komesara prelaze u sferu pravog pravcatog ludila koji bi nametali, i čak prijetili zabranama i progonima, povjesničarima ako danas ne pišu o Drugom svjetskom ratu u duhu i na liniji „NOB-ovske historiografije“, što zvuči danas krajnje tragikomično. Duboko se nadam da su ta vremena iza nas.

* Dr. sc. Stipe Kljaić, mladi znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest, zasigurno je osoba više nego kompetentna dati odgovore na mnoga aktualna pitanja hrvatskog društvenog trenutka. Dokaz tome je njegov dosadašnji znanstveni put koji se umnogome bavi pitanjima predratnih, ratnih i poslijeratnih događanja na hrvatskim prostorima. Isto tako, krajem godine izaći će njegova knjiga Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)”, koja je izravno vezana i za pitanje i tematiku dr. Filipa Lukasa, kao i svega što se događalo u tom burnom povijesnom periodu.

Rođen je 1982. u Šibeniku i kao mladi povjesničar danas radi na Hrvatskom institutu za povijest kao znanstveni suradnik. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu godine 2006/07. Istraživački interes mu je hrvatska politička i intelektualna povijest u razdoblju (1918.-1990.). Godine 2015. obranio je doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom “Intelektualci i hrvatski nacionalizam (1929. – 1945.)”. Trenutno radi i na međunarodnom projektu Courage – razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr