Državni tajnik Ministarstva zdravstva, Željko Plazonić (HDZ), 20. studenog je za RTL izjavio kako ne vidi razlog zašto HZZO ne bi financirao operacije promjene spolnih obilježja “transrodnih” osoba.
“Ako HZZO sve one operacije koje se u ovom trenutku u Hrvatskoj ne mogu izvršiti – subvencionira odnosno plaća u inozemstvu, ja ne vidim nikakvog razloga zašto se prema transrodnim osobama ne bi isti kriterij primijenio. Pogotovo što njih nema toliko puno kao potencijalnih kandidata za te operativne zahvate”, izjavio je Plazonić.
Trošak izmjene spolnih obilježja operacijom iznosi po zahvatu između 10.000 i 20.000 EUR. Ako bi se tom zahvatu željelo podvrgnuti 50 osoba, kako je navedeno u RTL-ovom prilogu, to bi značilo izdvajanje između 50.000 i 100.000 eura poreznih obveznika, umjesto za terapije i liječenje zloćudnih i teških kroničnih bolesti kod djece i odraslih te spašavanje ljudskih života.
Dok se hrvatsko zdravstvo guši u dugovima te se potpisuju peticije za osiguravanje lijekova teško bolesnoj djeci, osiguravanje osnovnog stručnog osoblja za djecu s posebnim potrebama i dok više od 109 000 osoba čeka na prvi pregled gotovo 4 mjeseca, državni tajnik Ministarstva zdravstva, Željko Plazonić, smatra kako bi HZZO trebao financirati operacije promjene spolnih obilježja, od kojih svaka iznosi i do 150 000 kuna.
Neosnovanost financiranja operacija promjene spolnih obilježja tim je veća ako se uzme u obzir činjenica kako postoji veliki rizik i mogućnost da se radi samo o prolaznom stanju te da osoba ponovno poželi vratiti spolna obilježja koja joj biološki pripadaju, što je potvrdio engleski psihoterapeut James Caspian, koji se specijalizirao za rad s osobama koje žele kiruršku promjenu spolnih obilježja. Kako sam kaže za Daily Mail: “Pomogao sam stotinama ljudi da naprave tranziciju [u spolna obilježja i ponašanje drugog spola], ali kad sam započeo preliminarna istraživanja bio sam zatečen onime što sam otkrio. Nije da se toliko povećao broj mladih ljudi, posebice žena, koje prelaze [u obilježja i ponašanja drugog spola], već ih ima jako puno koji kasnije obrnu prelazak.”
Dr. Miroslav Đorđević, kirurg i urolog iz Beograda, voditelj Centra za genitalnu rekonstruktivnu kirurgiju izjavio je da sve više ljudi koji su se podvrgli kozmetičkim operacijama, osobito muškaraca iznad 30 godina, žele natrag: zahtijevaju operaciju koja će ih vratiti u njihov prvotni izgled. Dolaze mu osobe iz svih zemalja Zapadnog svijeta ujedinjene istim osjećajem žaljenja i sa željom da ponovno zadobe prvotna spolna obilježja. Te se osobe žale Đorđeviću na paralizirajući stupanj depresije koja je uslijedila nakon operacija, a u nekim slučajevima su razmišljale i o samoubojstvu. “Katastrofalno je slušati te priče”, kaže ovaj kirurg, “a ipak, uglavnom se za njih ne čuje”.
Pročitajte svjedočanstvo muškarca koji je promijenio spol – i požalio!
Veliki problem postoji i kod djece i mladih koji se u svom razvoju, tijekom puberteta, mogu suočiti s brojnim nejasnoćama glede vlastitog identiteta, a tako i vlastitog tijela. Američko udruženje pedijatara upozorava kako su upravo postavke “rodne” teorije koje se nameću djeci i mladima kroz obrazovanje najveća opasnost za njihov psihosocijalni i psihofizički razvoj te ispravnu svijest o vlastitom identitetu. Tako, između ostalog, ističu kako čak 98% dječaka i 88% djevojčica s poremećajem disocijativnosti s vremenom prihvate svoj spol nakon što prirodno prođu kroz pubertet.
Američko udruženje pedijatara objavilo: Rodna ideologija šteti djeci
Također, iz Američke udruge pedijatara navode zabrinjavajući podatak prema kojemu je stopa samoubojstava dvadeset puta veća među odraslima koji uzimaju hormone suprotnog spola i prođu operaciju promjene spolnih obilježja. Koja suosjećajna i razumna osoba bi osudila djecu na ovu sudbinu, znajući da će nakon puberteta čak 88% djevojčica i 98% dječaka s vremenom prihvatiti stvarnost i postići stanje mentalnog i fizičkog zdravlja?
“Uvjetovanje djece kako bi vjerovala da je život kemijskog i kirurškog oponašanja suprotnog spola normalan i zdrav jest zlostavljanje djece. Podržavanje ‘rodnih’ poremećaja kao normalnih putem javnog obrazovanja i zakonskih politika zbunit će djecu i roditelje, vodeći više djece u ‘rodne klinike’ gdje će im se davati lijekovi za blokiranje puberteta. To će pak praktički osigurati da oni ‘izaberu’ život korištenja kancerogenih i na druge načine toksičnih hormona suprotnog spola te će vjerojatno razmatrati nepotrebno kirurško sakaćenje zdravih dijelova svoga tijela u ranoj odrasloj dobi.” – zaključuju iz Američke udruge pedijatara.
Ovi primjeri i istraživanja pokazuju kako je osobama koje pate od poremećaja disocijativnosti – svojevrsne krize spolnog identiteta (muškosti i ženskosti) u postupku psihosocijalnog i psihofizičkog razvoja – potrebna kvalitetna i stručna medicinska i psihološka pomoć. Upravo to, kvalitetnu i stručnu medicinsku i psihološku pomoć, država je dužna osigurati tim osobama, a ne financijski ih poticati u njihovoj želji za promjenom spolnih obilježja, što može dovesti do opasnih posljedica za njihovo psihičko i fizičko zdravlje.
