Donosimo još jedno svjedočenje svjetskoj javnosti o humanosti i požrtvovnosti našeg medicinskog osoblja u Domovinskom ratu iz pera Drite Puharić, magistre sestrinstva iz Makarske. Zaposlena je kao stručni suradnik Odjela za zdravstvene studije Sveučilišta u Splitu. Njezini istraživački interesi uključuju edukaciju žena o prednosti dojenja. Njezine nedavne publikacije uključuju seksualno zdravlja adolescenata (International Nursing Review, 2015.), postdoktorsko obrazovanje (Acta Medica Academica, 2016.) i dojenje (Maternal and Child Nutrition, 2016.).
U ovome članku opisala je iskustva dviju medicinskih sestara u vrijeme ratnih stradanja – u Vukovaru i na južnom bojištu. Njezin tekst prihvatio je i objavio časopis Hektoen International, koji objavljuje članke o umjetnosti, edukaciji, etici, literaturi, zdravstvenoj skrbi, povijesti i humanosti povezanima s medicinom. Originalan rad pročitajte na adresi OVDJE.
Kava nakon mnogo godina
Sjedim u malom kafiću blizu mora čekajući prijateljicu Mariju koju nisam vidjela od srednje škole. Nakon rata je sa suprugom otišla za Kanadu. Koliko se nismo vidjele? Cijela vječnost je prošla…, jedva čekam da se vidimo. Zatvaram oči pokušavajući stvoriti u mislima njenu sliku, u pozadini čujem more kako udara o stijene, krikove galebova, osjećam kako mi sunce grije lice. Divno je, trebala bih češće ovako. Na to me prene nečija ruka, trgnem se i ugledam drago lice. Zagrlile smo se, te znatiželjno počele ispitivati jedna drugu o svemu.
– Proživljavaš li još uvijek rat? Utječe li još na tebe?
– Bilo je jako teško gledati toliko boli, patnje, tuge, ali eto preživjeli smo nekako. Mnoge sestre su stradale.
– Sjećam se dana kada je napadnuto Borovo selo – nastavila je s pričom Marija – imali smo mnogo ranjenika, cijeli dan smo ih zbrinjavali. Osim branitelja, bilo je ranjene djece, žena, staraca. Povremeno bi nam uletjeli naoružani muškarci, prijetiti vatrenim oružjem i vrijeđali po nacionalnoj osnovi. Bile smo jako umorne, iscrpljene nakon skoro 48 h na nogama, a hranom i vodom smo oskudijevali. Ono malo što smo imali razdijelili smo pacijentima. Kad bi prestali pristizati ranjenici, uhvatile bismo se čišćenja, pranja te sterilizacije instrumenata i svog ostalog potrebnog materijala. Potom bismo obilazile pacijente kojima je bilo potrebno previti rane, davati terapiju. Trudile smo se to činiti nasmijane, pružajući nadu u bolje dane. Često smo jedna drugu hrabrile šalama. Jedna kolegica kroz smijeh je izjavila da nema potrebe za skupim dijetama i fitnes programima jer nam ritam “čuva liniju ”. O teškim temama nikada nismo htjele razgovarati. Međutim, kad bi i na tren zavladala tišina, povukle bi se u sebe i u svoje vlastite teške misli. Znale smo da idu teški dani koliko god se trudile to ne spominjati. Duša nam je bila umorna, puna tuge, straha i neizvjesnosti što nam to sutrašnji dan donosi? Tišina nije potrajala. Ubrzo je krenuo novi napad. Liječnika je bilo malo, ni nas nije bilo dovoljno a posla je bivalo sve više, jedva smo se držale na nogama. Bilo je strašno, nismo razgovarale samo smo trčale od jednog do drugog pacijenta i nastojale sve držati pod kontrolom.
Sjećam se da sam jednom podigla pogled i ugledala muškarca kako drži vatreno oružje upereno u nas. Samo smo ga gledali. Osjetila sam silan strah, vidjela sam da otvara usta, ali nisam čula što je govorio. Kad je izišao, jedan je liječnik glasno viknuo: „Njih je strah nas. Zato nas posjećuju ne bi li nas prestrašili!” Na to je jedan kolega uzeo pušku, te viknuo „Ne bojte se! Ja ću od danas biti na ulazu i nitko vam više neće moći prijetiti.“ Na to smo se svi pogledali i počeli glasno smijati. Znali smo da nas samo želi ohrabriti.
Svaki dan smo iznova sve proživljavali. Znala sam se sakriti na pet minuta i plakati. Kako je vama bilo ovdje u Dalmaciji?
– Ja nisam bila na terenu, ali moja je Ana bila na južnom bojištu. Bili su toliko blizu neprijatelja da bi katkada uhvatila sebe kako kontrolira disanje da je ne čuju. Najgore joj je bilo kad su naši dečki upali u minsko polje. Bila je mrkla noć, ništa se nije vidjelo, dobili su dojavu te su odmah odjurili na teren. Dok mi je pričala o tome, oči su joj bile pune suza. Nije bila spremna na ono što je u tom trenutku zatekla, bilo je dijelova tijela na sve strane, krvi… Ono što nikada neće moći zaboraviti bilo je da je svaki od njih vikao da se prvo pomogne njegovom kolegi, prijatelju, pa tek njemu. Nakon brzo pružene prve pomoći užurbano su ih unosili u vozila za transport u najbližu bolnicu. Kad su trebali krenuti, liječnik se okrenuo prema mojoj Ani i rekao: „Ana, žao mi je ali vi ćete morati ostati na čuki jer nema mjesta u vozilu“. Dok sam je slušala kako govori da ju je bio strah, došlo mi je tog doktora dobro ispljuskati. No, doktor je dobro postupio tada.
– I što je bilo, je li ostala?
– Da. Okrenula se prema njemu i rekla mu samo – dobro. Ostala je sama na toj čuki u mrkloj noći u toj maloj kućici. Ja bih umrla da sam bila umjesto nje. Ušla je u nju i počela luđački gurati sve stvari koje su bile unutra prema vratima.
– Draga Ivana, ja točno znam kako se Ana osjećala i što je sve proživljavala.
– Da, zato što si i ti prošla strašne stvari, Marija.
– Kad je to napravila, skrila se iza jedne pregrade koja je bila u prostoriji i tako ostala sama u mrkloj noći čekati ne bi li se dogodilo čudo. Nije znala koliko je vremena prošlo kada je čula glasove. Zamisli ti moje Ane!Puzala je polako po prostoriji poput pravog vojnika do ulaznih vrata ali nije bila sigurna čiji su glasovi, jesu li to bili naši vojnici ili okupatori. Odjednom je čula poznati glas, kao da je vidim kako u mrkloj noći iz svega glasa vrišti: „Mate, jesi li to ti“? Odmah su pojurili prema vratima, te počeli svom snagom gurati ne bi li što prije došli do nje. Kada su uletjeli u prostoriju, sve ih je počela grliti, a nakon toga tresti se i bez prestanka govoriti kako joj je drago što su tu. Polako je počelo svitati, a ona je još uvijek osjećala silan strah. Pokušavali su je hrabriti govoreći, ma vidi ti nje kada treba ići po ranjenike bila je prva ili kada je bilo granatiranje nije ni trepnula. Tako su nastavljali s pričom sve dok se nije malo smirila te počela sudjelovati u razgovoru. Hvala dragom Bogu sve je to iza nas živi smo!
Je li isti stol kao zadnji put – pitam se i okrećem oko sebe da provjerim. Da, sve je isto. Sunčan dan, gledam u daljinu more i galebove kako se svađaju, pokušavam zatvoriti oči ne bi li je bar na tren vidjela u mislima. Nije više s nama, nema više moje drage prijateljice Marije. Osjećam silnu bol, nepodnošljivu. Otvorim oči, gledam ljude kako polako piju kavu, pričaju baš kao nas dvije zadnji put u ovom kafiću. Uživaju u sunčevim zrakama, djeca se igraju. Da, sve je isto, ali ništa više nije isto.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
