Komemoriranje neprijateljske i okupatorske srpske vojske postaju sve češća i redovitija pojava otkada je Andrej Plenković ušao u politički brak sa SDSS-om, strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Goran Hadžić je bio jedan od glavnih ljudi u Slavoniji u vrijeme dok je na taj hrvatski kraj izvršena agresija, etničko čišćenje i genocid od granica Srbije sve do Osijeka i Vinkovaca. Ništa u Slavoniji, niti jedan zločin u Baranji, Srijemu i Slavoniji, nije prolazio bez Hadžića, prvog čovjeka SDSS-a. A Što tek reći o Vojislavu Stanimiroviću, članu SDSS-a, koji je bio gradonačelnik u genocidu okupiranog Vukovara za spomenikom Draži Mihajloviću.
To, očito, ne smeta vodećoj parlamentarnoj stranci HDZ koja već godinama, još od Ive Sanadera i njegovog ‘Hristos se rodi!“ živi u političkoj ljubavi sa strankom koja je od početka bila puna velikosrba u svom vrhu, te aktivno radila na stvaranju Velike Srbije.
Brojni Srbi iz Karlovca već 1990., u Jugoslaviji, održali su veliki miting u gradu u znak podrške fašističkom predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću – to je bio znak Hrvatima da Karlovac mora biti dio Velike Srbije, a za Hrvate tamo mjesta nema i Hrvati moraju nestati:
Ove godine se otišlo korak dalje u provokacijama.
Sve su češći pokušaji komemoriranja poginulih vojnika neprijateljske srpske vojske koja je razarala Hrvatsku danas stvaraju visoke tenzije među hrvatskim pukom. Uporna 20-godišnja medijska i politička halabuka i prisila koja pokušava nivelirati krivnju između zaraćenih strana, srpskog agresora krvavih ruku i branitelja Hrvatske, ovih dana je time dobila novu dimenziju psihološko-obavještajnog rata protiv Hrvatske. Nešto što se prije još koju godinu činilo kao znanstvena fantastika danas dobiva jasne obrise, s neizvjesnim završetkom.
Pokušaj komemoracije za poginule neprijateljske srpske vojnike na Koranskom mostu u Karlovcu u rujnu 1991. godine, među kojima je bilo i građana susjedne države Srbije, podigao je na noge čitav grad. Nekoliko stotina branitelja, te mlađih Karlovčana, okupilo se na Koranskom mostu odlučno ne dozvolivši takvu provokaciju.
Da im grad ne bude do kraja okupiran, Karlovčani mogu zahvaliti vjerojatno samo rijeci Korani i šačici branitelja, među kojima i dragovoljcima iz Karlovca, Zagreba i Duge Rese, koji su branili dva ključna mosta na Korani, jedan na Turnju, drugi na ulazu u četvrt Rakovac. Cijela desna obala grada bila je okupirana, na Kordun je u rujnu 1991. pristiglo 4500 regruta i dobrovoljaca iz Srbije, a dočekalo ih je 1500 domaćih pobunjenika iz sela oko Karlovca. Brojne vojarne u svim dijelovima grada bile su pune dobro naoružanih vojnika tzv. JNA, a ona na Logorištu imala više od 50 tenkova. Karlovac je bio brutalno granatiran, ljudi ubijani i masakrirani, bolnica granatirana, a prvi ranjenici iz kolovoza u bolnici su imali 24-satno čuvanje jer je grad bio pun KOS-ovaca, UDB-aša i vojnih lica. Iz stanova vrebali su snajperisti i pucali na ljude. Kod vojarne Petrova Gora u središtu grada dva dana su ležali mrtvi policajci koje nitko nije mogao izvući, jer su iz vojarne djelovali niški specijalci, njih više od 180 (predali se u listopadu mjesecu).
Opća bolnica Karlovac već u to vrijeme je zbrinula 1800 ranjenika, što vojnih, što civilnih stradalih u zločinačkom bombardiranju. Takva je bila atmosfera koja je prethodila događaju na mostu, a to su ujedno argumenti za gotovo sve Karlovčane koji će i danas reći da Mišo Hrastov nije zločinac, već heroj koji je obranio grad.
Karlovac je u „laboratoriju zločina“ u Beogradu bio predviđen da postane Kordunovac, a u tome je veliku udjel imalo i srpsko stanovništvo južno i zapadno od grada. Od Karlovca do Zadra Srbi su pobili i etnički očistili sve hrvatsko stanovništvo, porušili katoličke crkve i napravili svoju „srpsku državu“.
I to baš srpski vojnici u odorama kojima se htjela odati počast.
Samo zahvaljujući hrvatskoj mladosti, dragovoljcima obrane Karlovca, nije postao Kordunovac.
I ne samo to, da je Karlovac osvojen, pitanje je bi li opstala Hrvatska:: sjever Hrvatske bi bio potpuno odsječen od mora, a Hrvatske definitivno prepolovljena na dva velika dijela i na niz malih džepova unutar ta dva dijela.
Karlovac je bio jedini prolaz od Zagreba do Rijeke i Splita
Na ulazu u Turanj na spomeniku može se vidjeti gotovo 200 imena poginule hrvatske mladosti, koji su branili svoj grad u predgrađu, na samom ulazu u Karlovac. Turanj je u borbama bio srušen do temelja, pa su ga zvali „mali Vukovar“.
Da je Turanj pao, Karlovac bi postao Kordunovac, a komemoracije za srpske vojnike bi trajale već 30 godina. A Hrvata ne bi bilo u Karlovcu.
Danas nakon 30 godina želi se pisati neka nova povijest, želi se odavati počast zločinačkoj vojsci i njenim simbolima koja je poubijala i protjerala sve hrvatsko od Karlovca do Slunja, te pobila brojne civile u mjestima na prilazu gradu kao Belajske Poljice, Kamensko, Vukmanić, Knez Gorica, Skakavac i druga mjesta. Nitko osim Karlovčana, zahvaljujući hrvatskim političarima i glavnim medijima, niti ne zna da postoje ta mjesta tragedije i zločina, a kamoli da su tamo masakrirani starci i žene.
U spomen na obranu Karlovca, branitelji i pripadnici navijačke skupine BBB iz Karlovca, odlučili su u gradu napraviti mural koji podsjeća da je Koranski most bio posljednja linija obrane grada. Pad Koranskog mosta značio je pad Karlovca, u kojem je u to vrijeme bilo smješteno na tisuće vojnika JNA, na čelu s generalom Marjanovićem koji je kasnije postao zapovjednik srbijanske vojske na Kosovu, koja je u toj državi nastavila svoje krvave pohode iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Kao što danas planira slično „događanje naroda“ u Crnoj Gori.
Karlovac nije postao Kordunovac, ali neki u Hrvatskoj se s time ne mogu pomiriti.
Evo što o tome misle branitelji Karlovaca i hrvatska mladost Karlovca okupljena oko jezgre BBB-a, sve je rečeno u njihovom uratku na zidovima Karlovca – Koranski most je simbol obrane grada:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
