Kako volim doći u taj napaćeni grad. Obožavam ga. Znam koliko je krvi u njemu proliveno, ma znam kad hodam njegovim ulicama točno gdje mi je netko od suboraca ležao mrtav ili bio ranjen. Vukovar je grad koji se beskrajno voli ili mrzi. Nema između.
Znamo tko ga je mrzio kada su ispalili preko milijun granata na njega, danas ti isti lijepe plakate za EU izbore pod sloganom “znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj”.
Današnji njihovi glasači su stavljali granate u topove i minobacače koje su rušile moj Vukovar. Znam da danas nije to dobro spominjati jer bolje se praviti da se to nije ni dogodilo, po današnjim političarima ne treba se vraćati u prošlost. Oni koji su voljeli Vukovar i Hrvatsku puna su groblja. Kada dođem na memorijalno groblje kao da sam došao u svoju srednju školu ili na večernji mladenački izlazak prije 30 godina.
Sva prezimena mi poznata, sva lica koja su urezana u crni mramor mlada kakve sam ih i poznavao. Ti dečki su voljeli grad, državu i dragoga Boga. Oni su pokazali čitavom svijetu kako se Hrvat brani i voli rodnu grudu. Nije bilo ništa na prodaju, niti čast niti obraz, to nema cijenu. Bogu dragom hvala da sam bio dio tih ljudi koji nisu bili na prodaju kao što su političari u ovih zadnjih 20-ak godina.
> Prof. dr. sc. Mladen Ančić: Hrvatska povijest kao Pepeljuga
Tijekom moga zadnjeg boravka u Vukovaru dolazi mi pod ruku udžbenik iz povijesti po srpskom programu. Točno sam to tražio i sada mi se ostvarila želja da zavirim što se to uči u mojoj hrvatskoj domovini. Kakav šok za mene, kad mislim da me više ništa ne može šokirati brzo me činjenice demantiraju. Prvo udžbenik iz povijesti u Hrvatskoj državi tiskan je na ćirilici. Zašto? Matematika isto na ćirilici, naravno jezični zadatci. Ustvari svi udžbenici po srpskom programu su na ćirilici osim Hrvatskog jezika koji ionako u tim školama izgleda kao izborni predmet.
Bio sam siguran da su sve knjige tiskane na latinici osim srpskog jezika, uvijek se gorko iznenadim.
Prelistao sam knjigu iz povijesti i stvarno mi je bilo poslije toga loše. Za čega onoliki bijeli križevi stoje na onome polju kada nisu zavrijedili niti slovom biti zabilježeni u tom kurikulumu. Vukovar i Dubrovnik i njihovo stradavanje stavljeni su u istu jednu rečenicu.
Sva stradavanja u ta dva prekrasna grada koja su tučena od crvene zvijezde petokrake i kokarde 1991. godine stavljena su u jednu jedinu rečenicu. Bolje da i to gospoda Snježana Koren nije napisala pošto je ona autorica. Bilo bi poštenije. Zato su opširno opisane obje Jugoslavije i to na 50-ak stranica. Uči se i versajski poredak. Drugi svjetski rat na 50-ak stranica. Doba hladnog rata na 30-ak stranica. Domovinski rat na četiri strane. Više je branitelja poginulo brojkom nego što je slova napisano na sve četiri strane o Domovinskom ratu u tom udžbeniku. Stvarno mi je srce prokrvarilo kada sam vidio da su Vukovar i Dubrovnik u jednoj rečenici. Strašno.
> Skandalozan potez HNS-ove ministrice Divjak: Filozofski fakultet upravljat će obrazovnom reformom
Koliko je slova u toj rečenici upotrebljavano toliko je nama samo u jednom danu znalo poginuti branitelja. Je li to reforma školstva što ministrica Divljak provodi? Je li to škola za život? Takvim učenjem povijesti jednog dijela stanovništva nema svijetle budućnosti za državu koja to dozvoljava. Nailazim u tome udžbeniku izdvojeni članak o našemu blaženom Alojziju Stepincu. Tako bezlično opisan, tako šturo da kad sam ga pročitao više bi volio da je o njemu pisao Vučić ili Vulin. Oni bi napisali da je Ustaša i da je klao srpsku decu, poznata njihova mantra, ali na to bih se samo nasmijao i okrenuo drugu stranu. Ovako bezličan članak “kao neutralan a zapravo ništa ne govori”.
Nema u njemu da ga je sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženikom i da se čeka potvrda njegove svetosti.
Udžbenik je tiskan 2015., a kardinal Alojzije Stepinac proglašen je blaženim 1998. g. Zašto ta činjenica nije napisana?
Bojim se da je cijeli udžbenik i napisan da o novijoj povijesti se izbjegnu sve činjenice i strašni događaji. Zašto zar se istine treba bojati i stidjeti? Samo kad se sjetim s kakvim je žarom pokojni Blago Zadro preimenovao našu mjesnu zajednicu na Trpinjskoj cesti iz bratstva i jedinstva u kardinal Alojzije Stepinac.
Kakav je to zanos i ljubav bila prema svojim hrvatskim svetinjama. Žalosno je zašto nije jedan Blago Zadro, dr. Juraj Njavro, majka Kata Šoljić dobili svoje mjesto i u udžbeniku za srpski program. Zar ih se stidimo i skrivamo ih? Pa ti su ljudi dali najvrjednije što su mogli za ovu državu u kojoj svi zajedno živimo.
Zašto se onda čudimo kada se djeca koja idu po srpskom programu ne ustaju na Hrvatsku himnu. Zašto se čudimo kada budu kao prije nekoliko dana spaljene Hrvatske zastave? Zašto se čudimo kada se šaraju spomenici iz Domovinskog rata? Nisu djeca kriva nego oni koji sjede u politici i propisuju kakvi će se udžbenici koristiti u Republici Hrvatskoj. Mislim da je ovo slogan za sve politike koje su bile na vlasti zadnjih 20 godina. Znate li kako je biti Hrvat u Hrvatskoj?
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
