Crkva uznesenja Marijina u Varaždinu jedna je od najznačajnijih ranobaroknih sakralnih građevina u sjevernoj Hrvatskoj. Postala je katedralom 1997. kada je, odlukom pape Ivana Pavla II osnovana Varaždinska biskupija. Dotada se prostor Varaždinske biskupije nalazio u sastavu Zagrebačke nadbiskupije, a njezinim osnutkom ona je i dalje ostala podložna Zagrebačkoj metropoliji.
Današnju varaždinsku katedralu gradili su, kao i u Rijeci, isusovci, red vrlo zaslužan za katoličku obnovu u XVI. i XVII. st. čije je djelovanje bilo povezano i s širenjem tada novoga umjetničkog stila- baroka. Isusovački red u Varaždinu se nastanio 1632., a 1636. otvorio gimnaziju. Katedralu su gradili od 1642. do 1646.
Kao idejni tvorac i voditelj gradnje spominje se isusovac Juraj Matota, a samu gradnju financirao je grof Gašpar Drašković. Radi se o ranobaroknoj jednobrodnoj crkvi sa šest pobočnih kapela, nad kojima su dvije galerije.
U sklopu katedrale građena i zgrada isusovačkog kolegija- danas Fakultet organizacije i informatike
Sakristija, dovršena i uređena 1656., konačni oblik je dobila pregradnjom 1726. Zvonik, dovršen 1676., sa svojim uglovnim pilastrima bio je inovacija, koja će tek u XVIII. st. naći široku primjenu. Portal se smatra stilski najnaprednijim u Hrvatskoj u XVII. st. Tročetvrtinski polustupovi na visokim bazama nose zabat koji se otvara prema ornamentiranoj niši u kojoj na volutnom podnožju stoji kip Blažene Djevice. U njenom podnožju, na gredi, obješen na željeznoj kuki visi obiteljski grb Draškovića, koji su i nakon grofa Gašpara nastavili biti glavni dobročinitelji crkve.
Zajedno sa zgradom kolegija, danas sjedištem Fakulteta organizacije i informatike, građenom od 1679. do 1691. i zdanjem nekadašnje gimnazije, danas Ordinarijata varaždinske biskupije, čija je gradnja počela 1680., nekoć isusovačka, a danas katedralna crkva predstavlja najkvalitetniji i najvredniji ranobarokni arhitektonski i urbanistički zahvat u Varaždinu.
Za razliku od suzdržane i dostojanstvene jednostavnosti vanjštine, unutrašnjost crkve se ističe svojom raskošnošću. Glavni oltar, treći po redu, dovršen je 1737. Svojom monumentalnošću pokriva svu širinu i visinu svetišta. Na visokom i masivnom postamentu uzdižu se dva kata retabla. U donjem katu središnji položaj zauzima oltarna slika Uznesenja Marijina, kompozicijski inspirirana istoimenim motivima Rubensa, Tiziana i Renija, a njoj su slijeva i zdesna, među stupovljem, kipovi apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, isusovačkih svetaca sv. Ignacija Lojolskog i sv. Franje Ksaverskog, te sv. Ivana Nepomuka i sv. Donata. U gornjem katu središnja slika sv. Joakima i Ane s kipovima četiriju evanđelista dijeli prikaz Navještenja – Djevica Marija na jednoj strani, arkanđeo Gabrijel na drugoj. Dva lebdeća anđela vode pogled prema presv. Trojstvu na vrhu retabla. Na oltarnoj menzi nalazi se svetohranište ukrašeno rezbarenom ornamentikom, koje svojim stupićima i gređem ponavlja glavni motiv retabla.
Isusovačka, pa pavlinska crkva, zatim je pretvorena u žitnicu…
Svih šest pobočnih kapela nekad je imalo svoje oltare, a danas su sačuvana samo tri. Oltari sv. Franje Ksaverskog i sv. Ignacija u prvim kapelama desno i lijevo od svetišta, podignuti 1742. i 1743., jednaki su po arhitektonskoj konstrukciji i ornamentici, zamišljeni i izvedeni kao pandani. Troškom kasnijeg jegarskog biskupa grofa Gabrijela Erdödyja kapela sv. Franje Ksaverskog ukrašena je 1710. bogatom štukaturom u kojoj se ističu reljefni prikazi iz svečeva života.
Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773., crkvu su 1776. preuzeli pavlini, koji su 1777. dali napraviti novo pročelje s reljefom Presvetog Trojstva, a nakon njihovoga ukinuća 1786., crkva je bila sekularizirana i 1788., za vrijeme cara Josipa II, pretvorena u žitnicu za vojne potrebe. God. 1797. je ponovo blagoslovljena za bogoslužje i predana na upotrebu gimnaziji, pa njome upravljaju svećenici gimnazijski vjeroučitelji do 1949. g.
Čazmanski kaptol, koji se još 1810/11. nastanio u Varaždinu dobiva je za svoju zbornu crkvu 1954., a bulom Pape Ivana Pavla II. Clarorum sanctorum od 5. VII. 1997. proglašena je katedralom novoutemeljene Varaždinske biskupije.
Juraj Habdelić o katedrali: “Ktere prispodobne ne štimam v slovenskom orsagu”
Još je znameniti hrvatskokajkavski pisac, isusovac o. Juraj Habdelić u svojem Zercalu Marijanskom, izdanom u Grazu 1662., napisao za varaždinsku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije: ktere prispodobne ne štimam v slovenskom orsagu zvun biškupske zagrebečke (ne smatram joj ravnom niti jednu u slavonskom kraljevstvu osim zagrebačke stolnice).
Crkva Uznesenja BDM zajedno s desetak drugih varaždinskih crkava i kapela priskrbila je gradu već u XVIII. st. naziv “Malog Rima”.
Najprije isusovačka (1642-1773), zatim pavlinska (1776-1786), gimnazijska (1797-1949) i kaptolska (1954-1997), crkva Uznesenja BDM konačno je 1997. postala katedralom, a u svim je tim razdobljima krasila grad Varaždin svojom ljepotom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
