(FOTO) Upoznajmo hrvatske katedrale (5): znate li što se nalazi ispod današnje dubrovačke katedrale i kako je to otkriće promijenilo saznanja o povijesti Dubrovnika?

Foto: javno vlasništvo, iz D. Zelić: Arhitektura starih katedrala; fotomontaža: narod.hr

Godine 1979., na Uskrs, razoran je potres pogodio dubrovačko područje. S epicentrom između Bara i Ulcinja, 15-ak kilometara od crnogorske obale, jačine 7 po Richterovoj i 9 prema Mercallijevoj ljestvici, potres je u samo nekoliko trenutaka oštetio 315 tisuća kvadrata građevina.

(VIDEO) Upoznajmo hrvatske katedrale (1): sveti Jakov u Šibeniku- znate li da je granata u Domovinskom ratu pogodila i oštetila njezinu kupolu?

(VIDEO) Upoznajmo hrvatske katedrale (2): 5 fascinantnih podataka koje morate znati o katedrali sv. Petra u Đakovu!

(VIDEO) Upoznajmo hrvatske katedrale (3): Znate li da je zagrebačka katedrala sve do početka 20. stoljeća bila opasana zidinama?

(FOTO, VIDEO) Upoznajmo hrvatske katedrale (4): Znate li legendu o čudotvornom raspelu koje se nalazi na oltaru riječke katedrale?

Najstarija katedrala i datacija postanka grada Dubrovnika

Ubrzo nakon potresa počela je detaljna obnova oštećenih građevina u starom gradu. Među njima i dubrovačke prvostolnice- Katedrale Uznesenja Marijina, ili kako se u Dubrovniku još kaže, katedrale Gospe Velike, čija je obnova trajala od 1980. do 1986. U trenutku pristupanja obnovi katedrale nitko nije očekivao da će tom prilikom doći do nevjerojatnog otkrića. Naime, u temeljima katedrale utvrđeni su ostaci dviju još ranijih crkava. Da se prije današnje, barokne katedrale, na tom mjestu nalazila starija- romanička katedrala, bilo je već dobro poznato. No, da se prije romaničke na tom mjestu nalazila još jedna, starija crkva, čiji počeci sežu možda čak i u 6. stoljeće (datira se između 6. i 9. st.) – bila je potpuna novost.

Preuzeto iz: D. Zelić: “Arhitektura starih katedrala, u: “Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku”

Na sačuvanim zidovima drevne crkve nalaze se ostaci fresaka u bizantskom stilu. U samoj apsidi vidljivi su donji dijelovi tijela nekih svetačkih likova- možda i nekih biskupa, u svečanoj odjeći. Koga prikazuju te freske nije nam poznato. No, to otkriće baca potpuno novo svjetlo na naša saznanja o postanku Dubrovnika.

Ostaci bizantske bazilike u temeljima današnje katedrale (preuzeot iz D. Zelić: “Arhitektura starih katedrala”, u: “Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku”)

Naime, sve do tog otkrića smatralo se da je Dubrovnik osnovan u 7. stoljeću, nakon avaro-slavenskog osvajanja rimskog Epidaura (današnjeg Cavtata) 614. godine. Uvriježeno je mišljenje bilo da su romanski stanovnici Epidaura izbjegli pred Avarima i Slavenima na hridinu Laus te na tom mjestu izgradili novi grad- Ragusium, Dubrovnik. No, otkriće najstarije katedrale s bizantskim freskama pokazuje da je Dubrovnik najvjerojatnije već u trenutku pada Epidaura postojao kao značajno naselje. Dakle, povijest Dubrovnika znatno je starija te u trenutku kada izbjeglice iz Epidaura dolaze na mjestu Dubrovnika- ondje već postoji nekakav grad. Najstarija je katedrala bila iznimno velikih dimenzija, što govori o značenju koje je naselje već tada imalo.

Oltar najstarije bizantske bazilike nalazio na suprotnoj strani nego što je to danas- ispod današnjeg pročelja katedrale, dok se ispod današnjeg oltara nalazio ulaz. Osim nje sačuvani su i ostaci nekadašnje krstionice koja se nalazila pored ulaza u baziliku, ispod današnje Bunićeve poljane.

Rikard Lavljeg Srca i druga po redu- romanička katedrala

Druga po redu katedrala, ona romanička, potječe iz 12. stoljeća. I njezini se ostaci nalaze ispod današnje katedrale. Izgled romaničke katedrale vidljiv je na starim vedutama te slikama i kipovima svetoga Vlaha koji u ruci drži grad Dubrovnik.

Romanička katedrala na veduti Dubrovnika iz sredine 17. st., franjevački samostan Male braće, (preuzeto iz: D. Zelić: “Arhitektura starih katedrala”, u: Katedrala Gospe velike u Dubrovniku)

Prema legendi, romanička je katedrala sagrađena novcem engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca koji je, vraćajući se s križarskog pohoda u Svetoj zemlji, doživio brodolom te se zavjetovao da će, ukoliko se dočepa kopna, izgraditi na obali crkvu posvećenu Bogorodici. Tako se uspio spasiti na otočiću Lokrumu pred Dubrovnikom, a Dubrovčani su ga nagovorili da crkvu ipak, umjesto na Lokrumu, podigne u gradu. Ispunjavajući svoj zavjet, kralj je darovao ukupno 100.000 dukata za gradnju crkve.

Sveti Vlaho s modelom Grada, djelo nepoznatog dubrovačkog zlatara iz sr. 15. st., crkva sv. Vlaha, Dubrovnik, crtež detalja s prikazom katedrale (preuzeto iz D. Zelić: Arhitektura starih katedrala)

O izgledu romaničke bazilike govori nam djelo Filipa De Diversisa, koje je napisano u 15. stoljeću, a koje opisuje Dubrovnik, njegov izgled, njegove običaje i njegovo političko uređenje.

Njezinu ljepotu i urešenost skupit ću u malo riječi, uopće se ne obazirući na dužinu i širinu. Zidovi nisu izgrađeni od kamena pokupljenog iz zemlje, nego, da upotrijebim općeprihvaćeni naziv, od kamena živca, izmjerenog pomnom brižnošću i uglačanog velikim marom. Izvana imaju stupiće, pa je oko hrama zgodno hodati i šetati. Taj se pak prostor uzdiže kao trijem do polovice visine zidova. U njegove su zidove ugrađeni mnogi prikazi raznovrsnih životinja, a krov mu je olovni.“

Veliki potres 1667. i gradnja nove „Gradićeve“, barokne katedrale

Srednjovjekovna romanička katedrala u potpunosti je uništena u potresu 1667. Bio je to potres koji je, zbog svojih razornih posljedica, označio prekretnicu u povijesti Dubrovačke Republike.

Čak trećina stanovništva grada tada je poginula, izvori bilježe pojavu tsunamija i odrona sa Srđa, a, da nevolja bude veća, Grad su, ubrzo nakon potresa, poharali i razorni požari.

U tim trenutcima posebno velika opasnost koje su se Dubrovčani pribojavali bila je mogućnost gubitka samostalnosti, budući da je grad bio u sferi interesa dviju velikih sila- Osmanskog Carstva s jedne, i Venecije s druge strane, koje su mogle iskoristiti slabost Dubrovnika. Upravo su tada Osmansko Carstvo i Venecija bili u ratu (Kandijski rat), a Dubrovačka je Republika vještom diplomacijom nastojala zadržati svoju neutralnost.

U kaotičnim trenucima nakon potresa ključnu je ulogu odigrao dubrovački vlastelin i svećenik, Stjepan Gradić, koji je u Rimu obnašao dužnost prefekta Vatikanske biblioteke.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Stijepo Gradić nastojao je pomoći svom Dubrovniku na sve moguće načine- zbrinjavao je beskućnike, slao novčanu pomoć, lobirao za pomoć kod europskih država…

Stjepan Gradić

No, njegova je uloga posebno došla do izražaja tijekom obnove teško stradalog grada, posebno katedrale, koja je bila do temelja srušena. Upravo je Gradić pronašao jednog od najboljih rimskih arhitekata, Andreu Buffalinija iz Urbina te ga angažirao da u novom, baroknom stilu, ponovno podigne dubrovačku katedralu. Barokna katedrala građena je od 1671. do 1713. godine, a sam je Gradić bio toliko involviran u njezinu izgradnju, da je zbog toga današnja katedrala i prozvana „Gradićevom“. U zahvalu za Gradićev doprinos, dubrovački mu je Senat u pročelje katedrale ugradio mramornu spomen-ploču sa zahvalom.

Glavni oltar katedrale krasi Tizianovo „Uznesenje Marijino“. Ovo renesansno djelo starije je od same barokne katedrale te se izvorno nalazilo u jednoj drugoj dubrovačkoj crkvi- crkvi bratovštine Lazarina na Pločama. Obnavljajući katedralu nakon potresa, dubrovačke su vlasti naredile Lazarinima da sliku iz svoje crkve daju za novu katedralu, obećavši im da će za njihovu crkvu naručiti kopiju. Zapravo je sreća što je slika tada premještena jer, da je ostala u staroj crkvi, vjerojatno nam do danas ne bi ostala sačuvana. Naime, crkva Lazarina uništena tijekom rusko-crnogorske opsade Dubrovnika 1806.

Tizianov poliptih s prikazom uznesenja Marijina- iznad oltara dubrovačke katedrale

I na katedrali, kao i na mnogim građevinama u Dubrovniku, vidljivi su tragovi napada srpsko-crnogorskih agresora tijekom Domovinskog rata. Oštećenja od granata dobro se vide na pročelju katedrale.

Riznica katedrale i bogatsvo moćnika koji se ondje nalaze

Posebno veliku vrijednost ima riznica dubrovačke katedrale u kojoj se čuvaju mnogobrojne moći svetaca. U srednjem je vijeku posjedovanje svetačkih relikvija označavalo razinu ugleda i bogatstva pojedinog grada. Stoga je Dubrovnik nastojao doći u posjed što većeg broja relikvija.

Foto: tzdubrovnik.hr

Među velikim bogatstvom moćnika koje imaju iznimnu umjetničku vrijednost, u riznici se nalaze moći svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika te ranijih dubrovačkih svetaca-zaštitnika. Posebnu veliku vrijednost ima moćnik s komadom tkanine, za koju se vjeruje da je bila pelena u koju je bio povijen maleni Isus.

O tom moćniku Filip de Diversis u 14. stoljeću piše:

“No, u pobočnim lađama vide se svodovi izgrađeni na stupovima, a na jednom od njih podignuta je jedna ne toliko lijepa koliko sveta kapela, u kojoj se čuvaju relikvije mnogih svetaca optočene srebrom, iznad svih prebijela pelenica, u koju je bio povijen naš Gospodin, dijete Isus, kada ga je u ruke primio prorok Šimun govoreći: »Sad otpusti slugu svoga, Gospodine.« Ova presveta pelenica stoji u jednom kristalnom moćniku. Kada se baci u vatru, ona se užge, i kada se užgana odatle izvadi, postaje još bjelja, čišća i posve je netaknuta.”

Dubrovačka katedrala zaista se ističe svojim bogatstvom umjetnosti i dugom poviješću. Također, o njezinoj prošlosti postavljaju se brojna pitanja na koja istraživači još uvijek nemaju odgovore.

Izvor: narod.hr